Mediteran radi, Bruxelles se gradi

Usporedbom s Jugoslavijom, koju ponavlja od savjetovanja do savjetovanja i od jednog intervjua do drugog, glasoviti slovenski ekonomist dr. Jože Mencinger već duže od godine dana crta najcrnju moguću budućnost Europske unije. To je raspad u kojem bi čak argumenti oružja mogli zamijeniti argumente kao oružje. On kaže (sada u intervjuu “Globusu”) da bi nekontrolirani raspad vodio u “potpuni kaos”. Ne treba dugo razmišljati što bi ta sintagma mogla značiti u kontekstu ponavljanja ne tako davne jugoslavenske teorije i prakse. Na našu mračnu prošlost podsjeća i njegova konstatacija da je “Europska komisija sastavljena od drugorazrednih političara”. Pamtimo li još sve one fizionomije, koje su se uoči raspada Jugoslavije sastajale po nekadašnjim Titovim rezidencijama, demonstrirajući potpunu nesposobnost da na civilizirani način zaustave galopirajuću krizu?

Mnogi su ljudi proživjeli to vrijeme s nekom čudnom mješavinom razuma i emocija, koju je jedna mudra politička novinarka svojedobno opisala ovako: “Znala sam što će se dogoditi, ali u to što sam znala nisam vjerovala…” Nada umire zadnja, glasi uzrečica koja opisuje tu crtu ljudske prirode. Ako je u ono doba i Mencinger imao nekih iluzija, sada ih više nema. Nažalost, to se ne može reći za mnoge druge ljude, posebno za brojne europske političare kratkog pamćenja i uskih interesa. Iako bi i njima sličnosti nekadašnje Jugoslavije i današnje Europske unije morale doslovno bosti oči.

Razvijeni i nerazvijeni

Jugoslavenske su se republike razlikovale po stupnju razvijenosti, pa je, u najekstremnijem slučaju, Slovenija bila više nego četiri puta bogatija od Makedonije. Postojao je, međutim, mehanizam koji je trebao pomoći da se postupno sužava jaz između bogatijih i siromašnijih. Iz posebnog saveznog fonda manje razvijene republike dobivale su povoljne razvojne kredite, a iz budžeta Jugoslavije financirala se određena razina društvenih potreba (zdravstva, školstva…) onima koji za to sami nisu imali dovoljno novca. Pa ipak, nitko nije bio zadovoljan i svi su tvrdili da ih drugi eksploatiraju. Razvijeni su sve to doživljavali kao uteg oko vrata, odnosno kao trošak koji koči njihov razvoj, dok su nerazvijeni dokazivali da sva pomoć koju dobivaju nije ništa prema koristi koju bogatiji ostvaruju na njihovom tržištu.

To je vodilo u stalne sukobe i međusobna optuživanja republičkih i pokrajinskih političkih vodstava, pri čemu su se oko svake reformske odluke sukobljavale dvije grupacije. Nerazvijeni protiv razvijenih. Tako su se problemi zamrzavali umjesto da se rješavaju, a istovremeno se pripremalo i gnojilo tlo za bujanje otrovnog nacionalističkog korova. Početkom 1981., niti godinu dana poslije Titove smrti, tadašnji neprikosnoveni kosovski lider Mahmut Bakali optužio je Jugoslaviju da eksploatira Kosovo. Ono bi se moralo razvijati duplo brže od prosjeka Jugoslavije, a razvija se “samo” 60 posto brže. Naravno, mjereno per capita, dakle po stanovniku, što je jedino realno, ustvrdio je on. Mjesec dana poslije, na Kosovu su izbile demonstracije na kojima se vikalo: “Trepča radi, Beograd se gradi!”

Beograd je bio simbol Jugoslavije, koja je tada svakog dana davala Kosovu 2,6 milijuna dolara. I to ne ovih sadašnjih, već dolara koji su bili jači nego što je danas euro. To je, smatraju mnogi, bio prvi lagum iskopan ispod temelja Jugoslavije poslije nestanka Tita s političke scene.

Danas se u cijeloj Europskoj uniji izvikuju suvremene varijante iste parole. Unija, a prije nje Europska zajednica, imala je pravilo da svaka buduća članica mora ostvarivati najmanje 60 posto prosječnog bruto domaćeg proizvoda svih ostalih članica. Ali od toga se odustalo u zanosu nakon pada berlinskog zida, kad se odjednom sve činilo mogućim i kad su političari povjerovali da je nakon ujedinjenja Njemačke i ostvarenje sna o ujedinjenoj Europi nadohvat ruke. U groznici proširenja, ali i s posebnim ciljem da se spriječi širenje ruskog utjecaja, Unija je narasla na 27 zemalja, među kojima su razlike u razvijenosti čak i veće od onih u nekadašnjoj Jugoslaviji. Nakon medenog mjeseca, bili su dovoljni prvi znaci krize pa da počnu rasprave o tome tko koga iskorištava, tko je lokomotiva, a tko zadnji vagon, tko je marljiv, a tko lijen itd.

Obnova europskog rasizma

Po jednom ali bitnom elementu, te su rasprave čak i gore od onih u bivšoj Jugoslaviji. U njima se, naime, obnavlja stari europski rasizam, za što se u Jugoslaviji nerijetko završavalo u zatvoru, dok su budući nacionalistički palikuće uspješno držani na margini društvenog utjecaja. Sjever se, naime, proglašava ozbiljnim i marljivim, a jug lijenim i neodgovornim. Od toga do teorije o plavim nadljudima i onim drugima koji su prljavi, ružni i zli samo je jedan korak. Štoviše, njemačka kancelarka Angela Merkel taj je korak na izvjestan način već napravila izjavom da je politika suživota bila pogrešna, jer su civilizacijske razlike prevelike. Kakva je to ujedinjena Europa iz čijih je temelja izvučen kamen suživota i umjesto njega ugrađena mračna teorija američkog profesora Samuela Huntingtona o sukobu civilizacija?

U Europskoj uniji, kao i u nekadašnjoj Jugoslaviji, politička je kriza izbila prije ekonomske. Sve do pojave Slobodana Miloševića, Jugoslavija je bila znatno ravnopravnija od Unije. Za sve se bitne odluke tražio konsenzus, sve su republike imale jednak utjecaj u federaciji, jednak broj saveznih poslanika i drugih federalnih kadrova. Na primjer, svaka je republika davala po 16 ambasadora, bilo da se radi o Crnoj Gori sa 600.000 stanovnika, Sloveniji s dva milijuna ili Hrvatskoj sa 4,8 milijuna. U Europskoj uniji takve ravnopravnosti nema, pa veći imaju proporcionalno veći broj glasova i predstavnika u njenim tijelima. Nekima ni to nije dovoljno, pa se traži uvođenje “pune demokracije” po principu “jedan čovjek, jedan glas”. Da postoji pakao, u nekim njegovim dubinama Slobodan Milošević bi sada trijumfirao.

Jugoslavija se urušila u prvom redu zato što njen birokratizirani politički sustav više nije uspijevao osigurati ni društveni niti ekonomski progres. Godine poslije Titove smrti protjecale su u brežnjevljevskoj učmalosti, a kad su promjene konačno pokrenute, bilo je već kasno. Na sceni je već bila nacionalistička revolucija koja je iznjedrila drugi i drukčiji projekt.

Federaciji popucali federi

Ni Europska se unija ne uspijeva suočiti sa svojim manjkavostima, pa onda ni stvoriti sustav koji bi omogućio nužne promjene. U prvom redu, napuštanje financijskog i neoliberalnog kapitalizma i pronalaženje specifičnih modela za zemlje na različitom stupnju razvoja. Umjesto toga, nametnuta su jedinstvena rješenja, od kojih je zajednički novac, euro, doveo do rušenja konkurentnosti niza siromašnijih zemalja, čime su razlike još povećane. Slično kao i nekad u Jugoslaviji, nesposobnost da se vuku nužni potezi pokriva se političkim dogmama. Tako se za sadašnju politiku Europske unije tvrdi da “nema alternative”, a euro je, kaže Mencinger, stekao status kakav je u Jugoslaviji imalo bratstvo i jedinstvo. Zapravo, pretvaranjem nekadašnje Ekonomske zajednice u Uniju, njeni su ekonomski temelji zamijenjeni političkim “bratstvom i jedinstvom”.

Kao i nekadašnja Jugoslavija, federacija koja je trebala “federirati” (Vladimir Bakarić), dakle stalno usklađivati interese, i Unija je sustav bez sankcija za one koji se ponašaju samovoljno. Jugoslavija je funkcionirala dok je sankcija postojala. Ona se zvala – Tito. Kad je on otišao preko Romanije (kako je napisao Krleža), popucali su svi federi. Mnogi politički i ekonomski analitičari (zanimljivo, lijevi kao i desni) vjeruju da bi jačanje Europske unije kao zajedničke države, dakle stvaranje Sjedinjenih Država Europe, bilo jedini mogući izlaz. Postojanje jednog umjesto 27 proračuna osiguralo bi jedinstvo fiskalne i monetarne politike, pa se više nitko ne bi mogao ponašati kao Grčka. Ali kako bi se dijelio taj silni novac i kako bi tekle rasprave o tome? Jedino Mencinger misli da bi umjesto jačanja centralizma trebalo olabaviti sadašnju regulaciju. Kao da je on jedini nešto naučio iz jugoslavenskog iskustva.