Nastupanje i propast srednje klase

Kada je sada davne, no kao ideologem žive, 1971. godine filozof Milan Kangrga u nas u “Praxisu” pisao o “fenomenologiji ideološko-političkog nastupanja jugoslavenske srednje klase”, bilo je to na fonu tadašnje borbe protiv nabujalog nacionalizma. Tako se, naime, uobičajilo označavati politiku građanske restauracije i raznih s time povezanih mračnih resentimenata, koji su vježbali svoju buduću Pirovu pobjedu na stvari rušenja jednog tada još mogućeg socijalističkog poretka. Bilo je to i doba krize komunističkog pokreta, koji je počeo zaboravljati riječi iz svoga Manifesta, na koje ga je Kangrga podsjetio. To je ono mjesto gdje se govori kako se komunističke partije od građanskih razlikuju po tome što u nacionalnim borbama ističu i provode zajedničke, od nacionalnosti neovisne interese cjelokupnog proletarijata. I što u raznim fazama borbe između proletarijata i buržoazije stalno zastupaju interese cjelokupnog pokreta.

U redukcionističkom jugoslavenskom kontekstu pitanje odnosa klasa postavilo se kao navodno sudbinska razlika između jugoslavenske srednje klase u usponu i mogućih srednjih klasa Jugoslavije, u množini, sada tzv. nacionalno-državno poredanih, koje grupno najavljuju svoju buduću hegemoniju. Kangrga tada još može reći da je ovo razlikovanje “historijski gledano, bitno isto”. Jedna ili šest vladajućih grupacija – sve će one biti jednako proturadničke. I, mislio je on – srednjoklasne. Već tada se, dakle, moglo znati da će svaka moguća buduća “nacionalnooslobodilačka” borba u ovim našim tužnim zemljicama, za stvar klasne konfiguracije tih novonastalih tvorevina predstavljati varijaciju na ISTU temu. A to stoga što komunistički pokret nije više imao snage da se suoči s činjenicom da naša srednja klasa hoće revolucionarno zbivanje 1941-45. pretvoriti u svoju vlastitu građansku revoluciju. Ona hoće socijalističke elemente toga zbivanja iznutra rastočiti i svesti na svoju vlastitu historijsku osnovu – onu građansku.

I sada to imamo. Samo ne baš u srednjoklasnoj izvedbi. Pa je tu “klasu” zahvatila panika. To što se mnogima čini da prošlost vlada nad sadašnjošću, a to im ide na živce jer ih guši i ne da im se razvijati, nije nikakav socijalistički preostatak u tranziciji (sličnost sa staljinizmom može biti samo u zajedničkom momentu građanske restauracije), već baš obrnuto – nova/stara tekovina buržoaskog društva. U kojem prošlost vlada nad današnjicom, što u socijalizmu nije bio slučaj.

Posvuda se, dakle, proširila ista priča o tajkunima, političarima, osiromašenoj srednjoj klasi, propalom radništvu i novoj sirotinji. Jedino što je u tome novom stanju, sa stanovišta vlasti, “inventivno”, jest ujedno ono što je najgluplje i ipak sve ograničenije operativno manipulativno. A to je da gubitnici s jedne strane novih granica mogu likovati nad onima s druge. Eto, to je taj Pir svojom pobjedom svih strana u “ratu” htio reći. Marx o borbi, pa i ratnoj, ali proletarijata, a ne nacionalne buržoazije, govori nešto drugo. On govori kako je ta borba s početka nacionalna po formi, iako to NIJE i po sadržaju. I još: “Razumije se da proletarijat svake zemlje mora ponajprije da svrši sa svojom vlastitom buržoazijom.”

Koja je buržoazija danas “naša vlastita”, kada ni naša privreda, a još manje uvjeti njene reprodukcije, nisu samo naši vlastiti, otvoreno je pitanje. Na koje lakonski odgovor može biti: to je ona vladajuća klasa koja plaća porez u istoj zemlji kao i mi. Vratimo li se temi “srednje klase”, ne samo u nas, vidjet ćemo da je to od početka bio nesiguran termin, koji je više zakrivao negoli otkrivao stvarnu klasnu strukturu pojedinih društava. U kontekstu isprovociranom Obaminom izjavom kako mjere njegove vlasti (u ublažavanju posljedica klasnog konflikta, u kojem buržoazija brutalno pobjeđuje) nisu najava klasnog rata – u kojem bi on možda bio na strani potlačenih – američki autor Michael Parenti piše o otmici klasnog vokabulara od strane vladajućih. Jer, kada su pobjeđivali, rijetki su bili pojedinci i organizacije koji su se, poput američkog milijardera Warrena Buffetta, svojim pobjedama hvalili u terminima klasne borbe. Kada BDP raste, to je dokaz “harmoničnosti” društva. Kada je rast ugrožen, društvu prijeti povratak klasne borbe – misle vladajući. No, klasna borba (klasni konflikt, pa i rat) događa se cijelo vrijeme. Samo što je njena artikulacija otežana dominacijom koju u društvenoj nadgradnji održavaju vladajuće klase.

Kako to one čine, nekada se izučavalo i u nas. Tako se u jednom udžbeniku posvećenom društvenoj nadgradnji u cjelini (autor Ljubomir Živković), krajem 1950-ih marksistički izučava “proizlaženje nadgradnje iz osnove”, što nije samo dogmatska tema i trebalo bi je danas obnoviti. Onda bi se ponovno moglo raspravljati o političko-pravnoj i socijalnoj nadgradnji kao pitanjima opstanka “vladajuće klase”, ali i njenog mogućeg odumiranja, te njima odgovarajućim oblicima društvene svijesti.

No, danas je klasa, piše Parenti za SAD, nešto poput zabranjene riječi. Klasna borba, kao i mnogi drugi pojmovi iz marksističkog vokabulara (poput klasne eksploatacije, klasne nejednakosti itd.) odmah će vas etiketirati kao marksista. A kao takav nećete daleko dogurati u mainstream medijima, političkom životu ili akademskoj karijeri (to vrijedi za političke znanosti i ekonomiju, ali ne sasvim za humanistiku: u njoj neke uspjele iznimke samo potvrđuju opće pravilo). Tako je danas u Americi. Srećom, u nas je sve drugačije.

Onaj tko pokuša povratiti u diskusiju klasnu analizu našega društva danas, dublje od impresionističke karakterizacije medija, te od samog (u biti točnog) manihejskog postavljanja podjele na buržuje i proletere, eksploatatore i eksploatirane, suočava se i sa shvaćanjem klase kao identiteta. U najboljem slučaju, demografske pojave, bez ikakvog dovođenja u vezu spram sredstava za proizvodnju, odnosa moći i bogatstva. U takvoj situaciji kuknjava nad propašću “srednje klase”, s jedne strane, i navodno herojstvo borbe za opstanak iste, s druge strane, samo su dva lica istog nadomjeska za izostalu stvarnu analizu.