Ne zna se

Nisam naročita ljubiteljica narodnih izreka, možda najviše zbog moguće generalizacije ili stereotipizacije životnih pogleda i vrijednosti, no među njima ima stvarnih remek-djelaca. Evo, na primjer: “Ko o čemu, kurva o poštenju.” Ta je tako jednostavna, sročena čaršijskom metaforom, i vrijedi za sva vremena. Naizgled nema nikakve sličnosti s glasovitom Sokratovom misli – “Znam da ništa ne znam” – koja kao bauk kruži ovih dana nad Kroacijom, no u ponešto banalnijem, ili bolje rečeno, doslovnom značenju.

Naime, stranka časnih namjera, HDZ, svakodnevno i učestalo, da se to jedva može pratiti, demantira svoj politički moto “da zna”. HDZ ne zna, ispostavlja se, iako su se toliko ponosili time što su cijelo vrijeme znali da je famozni slogan postao i refren himne koju je, sjećamo se, u vrijeme prošle izborne kampanje uživljeno pjevušio Houdek za masne pare.

Mafijaški klan

Nekada, dakle, ponosni što znaju, probijajući nam uši tom superiornošću, danas se stranački odlikaši redom u izjavama takmiče tko zna manje. Tako će Darko Milinović izjaviti, pošto je razotkriven, da je znao da je rukom ugrabio novac iz tzv. crnog fonda za obnovu crkve u svom zavičaju, ali nije znao da je to protuzakonito. Jadranka Kosor čak će pozvati novinare na kafu, čaj ili rakiju da razgledaju interijer stana koji nije njezin  – samo što ona ne zna da nije njezin – i uvjere se da je sve u njemu krvavo zarađeno…

Štalica pokraj koje je blagajnica Branka Pavošević zakopala dokumentirane dokaze silnog neznanja mitsko je mjesto simbolike za recentnu, hadezeovski modeliranu, hrvatsku istoriju, za čestite i poštene ljude, kako je članove svoje stranke nazvala Kosor, zagrmivši nedavno, obraćajući se svima koji eventualno, nakon svega, sumnjaju u čestitost ljudi iz njezine stranke. Je li se šalila, onako poput Kundere? Ispričala vic da malo oraspoloži svoje jarane u želji da ih rastereti stresa izazvanog lažima i neistinama kojima ih tereti USKOK? Poslužila se parabolom čije će se naravoučenije proučavati još generacijama nakon što više ne bude ni nas sumnjičavih ni njih čestitih?

Dosad smo već mogli naučiti da se oni ne šale ili, ako hoćete, da nas njihove šale skupo koštaju. No čak ni činjenica da Hrvatsku desetljeće i pol razvaljuje uzduž i poprijeko mafijaški klan samoprozvanih domoljuba kojima je na srcu desnica, a na usnama lukavi kez “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”, nije najveća tragedija, jer “Ničija nije do zore gorjela” i svako zlo ima svoj rok trajanja, nego je to uspješna implementacija čestitog hadezeovskog svjetonazora u mnogo hrvatsko biće.

Poput aliena, naselilo se u osjetila, srca i duše naših sugrađana, komšija, rođaka, kolega i nećemo ga se lako riješiti. Zakoni tu slabo pomažu. Pravo i pravda bili bi zadovoljeni jedino kad bi čistka krenula retrogradnim zahvatom koji obaseže dvadeset godina i tako korigirala barem dio Rojsove uzrečice “Ko je jamio, jamio je”. To bi prepolovilo Hrvatsku, jer bi se stotine hiljada malih i velikih čestitih našlo iza brave zbog otetih stanova, kupljenih diploma, kamatarenja, pronevjera, ucjena, lažnih svjedočenja, prijetnji, zlostavljanja, šovinizma, ubojstava, različitih oblika radne i političke odgovornosti koje su druge ljude učinile njihovim žrtvama, nikad obeštećenim.

Mučan prizor

Humanost, taj najvažniji potencijal ljudskosti koji podrazumijeva brigu čovjeka za drugog čovjeka, odavno više ne stanuje ovdje. Većini ljudi postalo je normalno vidjeti izgladnjela čovjeka koji se hrani iz kontejnera ili čuti kako se majka radnica htjela baciti pod tramvaj, jer su joj lopovi oteli radno mjesto uništivši egzistenciju njoj i njezinoj djeci.

Proljetos, dok je natiskano mnoštvo čekalo otvorenje Horvatinčićeva centra “Cvjetni”, nestrpljivo da vidi modne krpe skrojene dječjim rukama u zemljama Trećeg svijeta, radnice tvornice “Kamensko” stajale su s druge strane ružne, ustakljene zgrade, s transparentima kojima su tužno i dostojanstveno željele podsjetiti zaboravne sugrađane na svoju sudbinu. Osim nekolicine građana, aktivista i novinara, nisu privukle širu pažnju. Prizor je to od kojeg obuzima mučnina i raste mizantropija. Odgovor na pitanje zašto je to tako pronaći ćete na licima vođa čestitih koji vam se intenzivno smiješe ovih dana s TV-a, a u sebi umiru od smijeha.