Nebo je granica
Ovogodišnje izdanje međunarodnog Festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS, donijelo je uobičajeno reprezentativni uvid u aktualna zbivanja u filmskom rodu koji, kako se iznova potvrdilo, voli ulaziti u efektne hibridne spojeve s animiranim, dokumentarnim i igranim. Ako je suditi po nagradama, ovogodišnji 25 FPS najviše je obilježio rad “Emaki/Svjetlo” japanskog dvojca Takashija Makina i Takashija Ishide, baziran na japanskoj srednjovjekovnoj narativnoj formi emaki. Taj je film kao najbolji izdvojila hrvatska članica tročlanog žirija Tanja Vrvilo, dok mu je austrijska članica Tina Frank dodijelila posebno priznanje (svaki od troje članova žirija dodjeljivao je vlastiti Grand Prix i eventualno posebno priznanje), a dobio je i nagradu kritike.
Srednjoškolski štosovi
“Emaki/Svjetlo” konačnim rezultatom, osobito u nekim dijelovima, može podsjetiti na rane apstraktne animirane filmove avangardista poput Hansa Richtera, odnosno na ostvarenja nastala direktnim crtanjem na filmsku vrpcu, poput onih Lena Lyea. Međutim, zapravo je riječ o linijama i bojama koje je nacrtao odnosno naslikao Ishida, a Makino ih je onda telekinirao stvarajući nove prizore od ekstremno brzog i navodno nasumičnog redanja tih crteža-slika. Pritom su prizori povezani s glazbom, koja zajedno s brzinom izmjene slika i odnosa crno-bijelog i kolora kreira ugođaje u asocijativnom rasponu od, recimo, blage jesenje kiše do oluje. Slikovno-zvučni spoj koji “Emaki/Svjetlo” nudi neosporno je fascinantan, međutim, moglo bi se reći da propušta optimalan trenutak vlastita dovršenja. Prelaskom te točke, film i njegovi autori kao da postaju nezasitni u demonstriranju svojih mogućnosti, kao da glasno poručuju: pogledajte što sve možemo, samo nam je nebo granica. Kako nijedno, pa tako ni kreativno pretjerivanje nije najbolje rješenje, “Emaki/Svjetlo” u konačnici gubi dio svoje impresivnosti.
Od načelno istog problema pati i film “Vanjski svijet” Davida O’Reillyja, Irca na radu u Njemačkoj i jednog od najekscentričnijih (3D) animatora današnjice. Njegov uradak, kojem je Tina Frank dodijelila svoj Grand Prix i koji se okitio nagradom publike, oduševljava radikalnim razbijanjem naracije i po horizontali (kidanje, iako ne nužno i potpuno dokidanje linearnosti) i po vertikali (film u filmu u filmu, odnosno u televiziji…), kao i stilskom raznolikošću slikovnih slojeva te, dakako, izvanrednom animacijom. No u svoj toj ultradinamičnoj orkestraciji strukturalnog kaosa, s fragmentima brojnih priča obilježenih raznim oblicima agresije i nasilja, previše je uočljiv adolescentski smisao za vulgarna snižavanja. O’Reilly doista jest majstor groteske i na formalnom i na sadržajnom planu, no nemali broj njegovih opako duhovitih štosova u osnovi je srednjoškolske razine.
Ispovijed azilanta
Naposljetku, zadnji ali ne i najmanje važan od najistaknutijih filmova ovogodišnjeg 25 FPS-a jest animirani rad “Nedostatak dokaza” korejsko-francuske autorice Hayoun Kwon. Taj dobitnik Grand Prixa trećeg, američkog člana žirija Bena Russella, sadrži efektan pripovjedni obrat. Isprva pratimo što bajkovitu, što trilernu priču o braći blizancima koji bježe od ubojica koje je otac poslao na njih, da bi potom, a tu promjenu prati i prijelaz iz naglašeno stiliziranog u jednostavan “tlocrtni” dizajn (može asocirati na “Dogville”), shvatili kako je riječ o ispovijedi stvarnog afričkog azilanta u Francuskoj. Vrstan dizajn i domišljate izmjene narativnih i rodnih (animirano, dokumentarno) perspektiva “Nedostatak dokaza” čine lucidnim ostvarenjem.