Patnje mladog Norca

A sada, uprti, pa do smrti! – narodnom je umotvorinom fra Bože Norac Kljajo 3. siječnja 2009. u bračnu luku ispratio mladi par. Na “sinjskom vjenčanju desetljeća”, kako su ga prozvali mediji koji su frenetično pratili romansu, mladenka je bila stomatologinja Jelena Midenjak, a mladoženja Mirko Norac. Ljubav se, pisalo se, novopečenim supružnicima dogodila slučajno, na jednom od brojnih slobodnih vikenda koje je uznik dobio služeći dvije kazne za ratni zločin.

U medijskom prenošenju obrazloženja presude nismo mogli puno pročitati o okolnostima u kojima je Norac postao jedini visoki oficir na ratištima bivše SFRJ osobno odgovoran za ubojstvo: znamo da je u jesen 1991. u Gospiću naredio strijeljanje velike grupe civila, da se njegovim potčinjenima nije baš pucalo kad su se u gluho doba noći našli oči u oči s bivšim sugrađanima, da je baš Norac iz stroja izvukao nečiju majku i suprugu te joj metkom raznio mozak. To smo doznali na suđenju, ali tko je bila ta žena i ostali ubijeni, novinare uglavnom nije zanimalo. No, zato smo, za vrijeme dok je izdržavao kaznu, redovito izvještavani o njegovim ljubavima i privilegijama, kao da je neki, tek privremeno odsutni selebriti.

Bojao se Haaga

Norcu je razrezana jedinstvena kazna od 15 godina zatvora. Većinu je odslužio u Glini i Lipovici, odakle će uskoro biti pušten. Jedan dio kazne mu je oprošten, iako se takva milost u pravilu ne primjenjuje na ratne zločince. Pomilovan je unatoč tome što je na pitanje člana Komisije za pomilovanje kaje li se za počinjene zločine, izbjegao direktan odgovor: “Neke bih stvari danas uradio drugačije.” Premda se voli prikazivati bogobojaznim vjernikom, kojega su u zatvoru redovito posjećivali brojni svećenici, pa i biskupi, ono ljudsko “kajem se” nije uspio procijediti.

Trebalo bi upravitelje zatvora u kojima je boravio priupitati čime je to onda zaslužio da gotovo svaki vjerski blagdan i vikend provodi s obitelji i zašto, u odnosu na druge zatvorenike, ima posebna prava? Isto pitanje valja postaviti i političarima jer, unatoč proklamiranoj neovisnosti pravosuđa, Norčev status politika od početka kontrolira. Da nije bilo međunarodnih pritisaka, do suđenja ne bi ni došlo. Kad se to više nije moglo izbjeći, nastojalo se da politička šteta bude što manja. Shvativši da mu hapšenje ne gine, Norac se dao u bijeg, a pola državnog vrha, na čelu s tadašnjim premijerom Ivicom Račanom, upregnuto je da ga nagovori na predaju. Njegovi su pregovarači, Miro Laco i Mirko Ljubičić Šveps, kasnije svjedočili da se odlučio predati tek kad mu je Račan obećao da ga neće izručiti Haškom sudu: bojao se Haaga, jer bi ondje vjerojatno dobio veću kaznu i za zločine u Gospiću i za Medački džep.

A svirepost iskazana 1993. u okolici Metka posebna je i za haške standarde. Ne treba, dakako, zaboraviti da je u vrijeme skupova podrške Norcu, koji su kulminirali okupljanjem 100.000 ljudi na splitskoj Rivi, Račanova vlast visjela o koncu. Unatoč pritiscima, Norac je ipak osuđen, no kuloari su već tada brujali kako će pravosuđe napraviti sve da mu boravak u zatvoru bude što ugodniji.

Koliko je uznik Norac patio dovoljno govore podaci. Osim što se uspio zaljubiti, imati vezu i oženiti se, Norac je dobio dvoje djece, sina i kćer. Uspio je i diplomirati na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, na temu “Organizacija i sustav financiranja hrvatskog sporta”. Pošto je dio kazne odslužio u Glini, prije četiri godine prebačen je u Lipovicu, zatvor poluotvorenog tipa, bez rešetaka, u kojem zatvorenici imaju pravo na godišnji, telefoniranje bez ograničenja i vlastitu posteljinu.

Na taj je način u hrvatskom društvu izostala katarza koju je osuda Norca trebala potaknuti. Mediji su pošteno izvještavali i s riječkog suđenja za Gospić i sa zagrebačkog za Medački džep, tako da nitko ne može reći da ne zna zašto je osuđen. Unatoč tome, i danas mnogi u javnosti i politici smatraju da je nevin. Iako će mnogi reći da je to neprimjerena tvrdnja i da je društvo evoluiralo, prava je istina da je evoluirala samo javna retorika.

Svjedočenje Marice Barać

Da se ništa nije promijenilo, kao što se ni Norac nije iskreno pokajao, govori i lista onih koji su mu hodočastili u zatvor. Uz kler, posjećivali su ga brojni pojedinci i grupe, dajući time direktnu podršku osuđeniku, a indirektnu zločinima koje je počinio.

Zato se danas, dok Norac u Lipovici pakira kofere, valja prisjetiti Marice Barać, žene koju je poštedio. U noći 16. listopada 1991, kad su Norčevi ubojice lovili ljude po gospićkim skloništima, Marica je sa sedmomjesečnom kćeri, kao i svake ratne noći, čamila u skloništu u Ulici Vlade Kneževića. Oko 23 sata u sklonište je upala skupina vojnika, među njima i Norac. “Tada nisam znala da je to on, kasnije sam saznala tko je i što je. Nikada neću zaboraviti njegove oči, koje su te noći ubilački sjale”, svjedočila je Marica Barać. Norac je prišao mladoj majci s uplakanom bebom u naručju. “Pitao me tko je majka tog djeteta. Odgovorila sam da sam ja, a on je samo rekao da ostanem, da ostale vode na informativni razgovor”, prisjetila se Marica.

Nažalost, žena s Lipove glavice koja je, kad ju je junak ove priče izdvojio iz stroja, zavapila: “Sine, pa nećeš me valjda ubiti?” nije imala bebu u naručju. Kao i Radovan, suprug Marice Barać, postala je žrtva čovjeka koji je, unatoč tome što je dvaput osuđen za ratni zločin, za mnoge i danas heroj.