Poezija kao da voli represiju i bedu

Nedavno je u zagrebačkoj Booksi predstavljen srpsko-kosovski književni projekt. Riječ je o  antologiji pripovijedaka albanskih autora i autorica u srpskom prijevodu pod naslovom “Iz Prištine, s ljubavlju”. Istodobno je u Prištini objavljena antologija “Nga Beogradi, me Dashuri” (“Iz Beograda, s ljubavlju”) s prilozima srpskih autora u albanskom prijevodu. Uz urednike Betona, na antologiji je radio i naš sugovornik Jeton Neziraj, pjesnik, dramski pisac i javni radnik.

Za početak, kako su prošli Dani malih književnosti u Booksi? Je li bilo posjete, kakvi su bili komentari?

– U Booksi smo naišli na topao doček, daleko iznad svih naših očekivanja. Znate, često na takvim aktivnostima sve prolazi vrlo brzo, a i veoma tehnički. Međutim, ljudi koji upravljaju Booksom dočekali su nas s velikom ljubaznošću. Izvan ovih tehničkih aspekata, mislim da su naše prezentacije, a i naša čitanja naišla na odličan prijem. Bilo je tu ljubitelja književnosti, čak i pokoji Albanac i, što je veoma bitno, mediji su pokazali veliko interesovanje. Znate, jezička pitanja i komplikacije sa prevodima uvek su problematični, ipak, mislim da ovde te barijere nisu bile u prvom planu. Opšti komentari bili su pozitivni, a ja sam vrlo optimističan da će nova albanska književnost vrlo brzo naći čitaoce i u Hrvatskoj. Već smo stupili u kontakt sa jednim urednikom koji želi objaviti nekoliko pesama albanskih autora u jednom hrvatskom književnom časopisu. I to je najveća korist koja može da se dobije iz ove vrste prezentacije. Takođe, odmah nakon prezentacije u Booksi, nekolicina kosovskih pisaca pozvana je u Beograd na čitanje i diskusije o književnosti. I ja verujem da ova tradicija treba da se nastavi i na drugim mestima u regionu. Mislim da je ovo od obostrane koristi. Naravno, san svakog pisca je da ima što veći broj čitalaca, a da njegovo stvaralaštvo bude prisutno u što više stranih jezika i kultura. I takođe, san svake kulture i svakog jezika je obogaćenje kvalitetnom književnošću iz drugih kultura i drugih jezika.

Nisam bio podoban

Čitam da ste zbog antologije imali problema i s reizborom u Narodnom pozorištu Kosova. O čemu se radi? Kako sada zarađujete za život?

– Rad na ovoj antologiji i moje angažovanje u nekoliko drugih projekata ove prirode (uključujući i pokušaj predstavljanja jedne predstave Narodnog pozorišta Kosova u beogradskom Ateljeu 212) uticali su na neke političke odluke koje su me sprečile da nastavim rad u Narodnom pozorištu Kosova. Novi ministar kulture, jedan mladi naivni nacionalista, priključio se jednoj ultranacionalističkoj grupi koja je pokrenula primitivnu kampanju, portretišući me kao “jugonostalgičnog”, “prosrpskog izdajnika” i sličnim jebenim budalaštinama kojih imamo napretek u regionu, više od dvadeset godina. Na žalost ili na sreću, mesto gde sam radio tri godine nije atraktivan položaj u finansijskom smislu. Sa platom iz pozorišta mogao sam samo platiti dnevne kafe. Tokom tih godina u pozorištu, pogotovo sada, preživeo sam pišući drame, a i kroz realizaciju raznih umetničkih projekata, lokalnih i međunarodnih. Poslednjih godina pisanje drama bilo mi je primarno, a sada sam im se posvetio mnogo ozbiljnije.

Ali moram da spomenem da sve te proizvoljne političke odluke nisu prošle bez odjeka, ni na Kosovu ni na međunarodnom planu. Na adresu Vlade Kosova stiglo je na desetak snažnih međunarodnih reakcija. Među mnogim umetnicima, kredibilnim univerzitetima i institucijama iz celog sveta koji su se javili, bio je i poznati pisac i dramaturg Ariel Dorfman. Da bi paradoks bio još veći, u celoj toj priči mene je nasledio jedan pseudo-režiser, koji je do pre nekoliko nedelja radio u kancelariji premijera Hašima Tačija. Mislim da razumete što želim da kažem. Skidamo “izdajicu” i dovodimo “patriotu” da bi “nacionalizovao” pozorište koje je bilo “denacionalizovano”.

Možda da ukratko rekapitulirate trenutačnu političku situaciju na Kosovu.

– To je jedna čudna situacija; rekao bih jedna vrsta hladnog rata, koja je nastala kao rezultat događaja koji su se razvili na severu Kosova. Praktično, napori da se stvori neka vrsta poverenja između Albanaca i Srba ponovo su potonuli. Ima mnogo tenzija i sva je energija usmerena oko tih događaja na granici Kosovo-Srbija. Iste tenzije osećam i kada posećujem Beograd. Čak, zbog političkog manipulisanja koji se tamo nastavlja već više od dve decenije, ljudi se osećaju frustriraniji, a i napetost je još veća. Praktično, sa severom Kosova Srbija pokušava da nadoknadi moralno izgubljenu bitku za Kosovo. I opet, gubitnici su obični ljudi koji se sada na severu Kosova suočavaju sa barikadama s jedne strane, a s druge strane sa KFOR-ovim natpisima “Nemoj se približavati, pucat ćemo”. I Kosovo i Srbija još uvek imaju duplo lice: jedno lice pokazuje nekakvu demokratiju i pokušaj da se napravi korak napred, dok je drugo lice ono što je iza kulisa – lice rata, besa i želje za haosom. Ne želim da zvučim pesimistički, ali za sada zaista nemam mnogo nade da će se stvari promeniti nabolje. I ovo je već počelo da me uznemirava.

“Bežanje” od proze

U prepisci sa Sašom Ilićem kažete da nova proza na Kosovu praktički ne postoji. Zašto je tome tako? Je li lakše pisati poeziju?

– Što se tiče proze na Kosovu, ovde je postajala jedna solidna tradicija, ali sada, tokom ovih poslednjih godina, vrlo malo autora piše prozu. Sasvim malo. Iz nove generacije troje ili četvoro, nema ih više. Dok je poezija uvek imala nekakvo “utočište” na Kosovu. Poezija, čini se, više nego proza, voli siromaštvo, represiju i bedu. Godinama nas je sve to pratilo na Kosovu. I zato na Kosovu ima toliko pesnika. Sjajnih pesnika. I paradoksalno, poeziju su pisali i još uvek je pišu, bez obzira na to što je malo čitaju. Poezija je živela svoj život, uprkos malog broja čitaoca i uprkos poteškoćama objavljivanja. Zbog čega se dešava ovo “bežanje” od proze, stvarno ne bih mogao da objasnim. Mislim da se ovo odnosi i na činjenicu da su na Kosovu “pobegli” i čitaoci književnosti. Jednostavno, ne čita se više. Sada se na Kosovu čitaju samo e-mailovi i one knjige sa naslovima “Kako postati milioner za 24 sata”!

Imate li daljnjih planova, bilo s antologijom i njezinom promocijom ili nekim drugim oblicima suradnje između dvije kulturne scene?

– Da, nastavićemo da promovišemo antologije. Naredna promocija (ne znam koja po redu) biće u Regensburgu na kraju ovog meseca. A u međuvremenu planiramo da zajednički (Multimedia Center iz Prištine i Beton iz Beograda) organiziramo drugu ediciju književnog festivala Polip u Prištini. Planovi su da ovaj zajednički organizovani festival bude održan u aprilu 2012. u Prištini. U okviru festivala, planiramo da prevedemo i objavimo dve zbirke pesama: jednu na albanskom i jednu na srpskom. Dobro je što u ovom ludilu u koje nas je uhvatila politika pokušavamo da održavamo taj normalni ritam komunikacije. Makar samo u pravljenu planova.