Preko ograde

Život ne piše samo dobre romane nego i fantastične burleske. “Gradnjom ovog objekta”, rekla je u svibnju, otvarajući novu zgradu glinskog zatvora, premijerka Jadranka Kosor, “otvaramo novu stranicu u pravosuđu, važnu za zatvaranje poglavlja 23” i nastavila: “Ovdje su zadovoljeni svi standardi važni za život i poštivanje ljudskih prava onih koji su se ogriješili o zakon.”

Tako je započeo Hrabala dostojan scenarij, u kojem se poglavlje 23, kao montipajtonovski geviht, obrušava direktno na kućice i vrtove stanovnika glinske Ulice Hrvatskog sokola. Novo je zdanje, naime, značajno preraslo zatvorsku ogradu, tako da se “otvaranjem nove stranice” s treskom (ili, istini za volju, bez treska; riječ je o opsegom nevelikom djelu) zaklopila jedna značajna književna tvorevina, u kojoj stoji: “A zatvorenici koji su iz Carigrada kažnjeni su pored svih drugih nevolja još i time što ne vide i ne čuju ništa od svog grada; u njemu su, a kao da su sto konaka daleko od njega; i ta prividna daljina muči ih isto kao stvarna. Zbog svega toga Avlija brzo a neosetno savije čoveka i potčini ga sebi, tako da stane da se gubi. Zaboravlja ono što je bilo i sve manje misli na ono što će biti, pa mu se i prošlost i budućnost slegnu u jednu jedinu sadašnjicu, u neobični i strašni život Proklete avlije”.

“Obostrano koristan suživot”

U Ulici Hrvatskog, pa još sokola, na najvišim su granama gnijezda savili kriminalci, koji kroz rešetke imaju uvid u idiličnu svakodnevicu okolnih stanara koji se, s druge strane, ne mogu potužiti da je njihova perspektiva mnogo lošija. Kako zatvorski susjedi iz nekog razloga nisu smatrali da je za njihovu kvalitetu života ovo bila promjena nabolje, napisali su peticiju da se povisi zatvorska ograda. Peticija kao peticija, beznačajan komad papira s naškrabanim potpisima, bez žiga, zaglavlja, glave i repa, prohujala je s vihorom, ili ju je, ovisno o osobnim preferencijama filmofila, zameo vjetar.

No, kako to u žanru poslijepodnevnih televizijskih filmova američke proizvodnje biva, od borbe nije odustala jedna krhka mlada majka, Valentina Pavić, koja je zajedno sa suprugom nedavno dovršila kuću u kojoj žele provesti život. Valentina je kaznionici uputila dopis u kojem podrobno opisuje kako je krajnje nezadovoljna činjenicom da više ne smije izlaziti na balkon, jer time izaziva euforiju i zviždanje u jednom ili više zatvorskih blokova; da više ne mogu sjediti u vlastitom dvorištu, niti se tamo može igrati njezina dvogodišnja djevojčica jer, majka kao majka, iracionalno pomišlja da je među okorjelom klijentelom zatvora i ponešto pedofila, a posljedice je počeo osjećati i njihov pas, kojeg čim iz kuće promoli njušku zatvorenici počnu dozivati imenom, a ime mu je, kao u svakom drugom dobronamjernom susjedstvu, dobro poznato, i glasi Kiki.

Upraviteljica zatvora Katica Gašljević-Tomić nije krila razočaranje Valentininim rezoniranjem. U odgovoru joj je objasnila da nova zgrada ima sve potrebne dozvole i suglasnosti nadležnih institucija (za koga ih to, pobogu, ova mlada žena smatra?!), te joj usput ukazala na neke povijesne činjenice (jer znamo kako današnja mladež stoji s obrazovanjem iz tog područja, sa svim onim silnim šizofreničnim udžbenicima). Obavještava je da su na navedenom području objekti za izvršavanje kazni od početka dvadesetog stoljeća i da smo svjedoci da je “suživot zatvorenika i građana, uz obostrano razumijevanje, obostrano koristan, potreban i moguć”. Socijalno neosjetljiva (jer zatvor je glavni glinski poslodavac) i politički krajnje nekorektna Valentina, koja je iz nekog razloga sebično poželjela ne sudjelovati u zatvorskoj resocijalizaciji, dalje doznaje da je blagonaklona, majčinski raspoložena ravnateljica po pitanju rješavanja novonastalog problema optimistično raspoložena (zašto ovih dana svi mrze patološki optimistične žene?) i vjeruje da će “naši novi stanovnici smještajnog objekta s vremenom početi cijeniti blagodati omogućene im relativne slobode komunikacije”.

Ništa od dodatnih radova

No, u Valentininoj glavi opet destruktivne, socijalno neprilagođene misli. Mogu li se okorjeli ubojice jednog od “najtežih” zatvora u zemlji uistinu izjednačiti s pitomcima prijeratne maloljetničke ustanove za preodgoj, kako nalaže apodiktično ukazivanje na povijesni kontinuitet ovog dopisa? Je li zatvorska ustanova za najgore prijestupnike uistinu mjesto gdje bi trebali vježbati “relativno slobodnu komunikaciju” ili bi ih za to trebalo uputiti, recimo, u Turopolje? Zamislila je konkretan primjer. Postoji, recimo, čovjek osuđen na zatvorsku kaznu za otmicu djeteta. Neka se zove, na primjer, Hrvoje, ime koje dominira u onim oglednim primjerima dokumenata koje često lijepe po bankovnim i poštanskim šalterima. Hrvoju dosude šest godina robije, a nakon pet prebace ga u zatvor poluotvorenog tipa, gdje čisti ribnjake, sadi paradajz, i održava krug trimerom marke “Husquarna”. U prvih pet godina, barem se tako nada penološka psihologija, Hrvoje je postao drugi čovjek i, kad ugleda dijete, više ne pomišlja automatski kako ga trampiti za roditeljske dragulje. Valentina, srećom, raspolaže vrlo skromnom kolekcijom nakita, ali njezine sumnje učvršćuje završetak odgovora zatvorske upraviteljice, u kojemu stoji kako “kaznionica nema mogućnosti izvođenja dodatnih radova koji bi spriječili svaki kontakt zatvorenika s okolinom koja istu okružuje… obzirom da smo primorani na suživot, očekujemo uzajamnu prilagodbu, toleranciju i razumijevanje”.

Blagoslovljena mladošću, Valentina nije shvatila sve zlosretne konotacije “primoranosti na suživot” i da je ta fraza otprilike istovjetna onoj koja bi se kod njezinih susjeda formulirala kao “pedeset godina bez pomilovanja”. Stoga je jednu žalbu “zbog uznemiravanja i povrede prava na dostojanstven život” uputila i Upravi za zatvorski sustav. Priložila je i fotografije, snimljene iz svoje dnevne sobe, na kojima se vide mišićavi dečki, dokazano prikladni za reklamiranje “levisica”, a potencijalni kandidati za marketinške uratke na temu aftershavea, kako melankolično sjede na prozorskim daskama i tužno promatraju svijet kroz rešetke, kao zatočeni češljugari s fantastičnim kvadricepsima. Kako se na pogled od milijun dolara nitko, posebno ako je ženskog spola, nema pravo žaliti, ravnatelj Uprave za zatvorski sustav Branko Peran posumnjao je da je navedena žalba prelijepa da bi bila istinita te našoj junakinji odgovorio da je “vanjski zid Kaznionice visine koja primjereno zaklanja pogled na stambene jednokatne objekte u blizini, pri čemu se fotografije koje ste priložili mogu snimiti s najviše točke tih objekata, odnosno s krova”.

Valentinin suprug Boris Cvetanović, užasnut prizorom vlastite žene kako puže po “Tondach” crijepu ne bi li uhvatila što bolji kadar, glinskom je zatvoru ponudio vlastitih deset tisuća kuna kako bi na postojeću ogradu postavio sjenila koja bi zapriječila što vizualnu, što verbalnu komunikaciju između njegove obitelji i zatvorskog sustava. Prijedlog je dočekan na nož, jer otkud mu, zaboga, zamisao da jedna respektabilna državna institucija može prihvatiti lemozinu, kao da je u pitanju nekakva prigradska crkva koja hoće nove bakrene oluke?! Ponuda im je bila tim nejasnija jer, kako je utvrdio ravnatelj Peran, “udaljenost objekta za smještaj Kaznionice od stambenih objekata adekvatno onemogućava da govor, odnosno, kako navodite, dobacivanje zatvorenika u tim objektima dopiru do građana u tim objektima ako nisu izrečeni vikanjem”.

Ekspert za zatvorski režim

Kako je u međuvremenu Valentina postala ekspert za zatvorski mentalitet i običaje, tako da zna kad je dečkima ručak, koja je grupa u koje vrijeme na redu za korištenje sportskih terena, otprilike u kojim sobama “cimeri” pošteno operu svoje donje rublje prije nego što ga objese na prozor, a gdje stanuju prljavci koji s pranjem fušaju, tako da im bokserice više ne bi spasila ni litra varikine, jednako tako je iz prve ruke uspjela naučiti da je većina replika stanovnika zatvora “izrečena vikanjem”, a “izricanje šapatom”, jednako kao i glasovna odmjerenost, saginjanje kad dami ispadne maramica, nošenje karanfila u zapučku, u kriminalnom miljeu uglavnom nisu na cijeni.

No, da u svijetu ipak ne vlada inflacija kršćanskog milosrđa dokazalo se kad je obitelj iz Ulice Hrvatskog sokola doživjela tračak uviđavnosti i empatije. Od koga drugog nego od vlastitog susjeda. Valentininog je supruga, naime, nedavno kroz jedan od prozora s rešetkama neidentificirani zatvorenik sućutno pitao je li im “primoranost na suživot” srušila vrijednost kuće. Što je suprug na to točno dogovorio, nije poznato. Može biti i da je pitanje “izrečeno vikanjem”, ali važna je dobra namjera. Uglavnom, počeo je graditi dva metra visoku balkonsku ogradu duž cijelog prvog kata kuće. Iz blagovaonice, kuhinje i dnevne sobe više ništa neće vidjeti, ali, kako kaže engleska poslovica, “dobre ograde čine dobre susjede”. Kad završi s tim poslom, napravit će plan za dvorišnu ogradu. Procijenio je da bi trebala biti visoka barem pet metara. Nada se da će za to dobiti “sve potrebne dozvole i nadležnosti suglasnih institucija”. Prijatelji mu predlažu alternativna rješenja. Da kupi projektor i na kućnu fasadu dvadeset četiri sata dnevno projicira filmove. Da napravi cinestar multiplex za cijelu kaznionicu i sjedne s pivom, ženom, djetetom i psom u dvorište. Da proglasi novu eru kolektivnog oprosta. U ova crnofondovska, nikad prikladnija vremena.