Prijeteće magle psihodrame
St. Vincent: “Strange Mercy” (4AD, 2011)
Ivo Watts-Russell i Peter Kent su prije više od tri desetljeća posudili 2.000 funti i objavili Bauhaus. Potpis ove diskografske kuće imali su na svojim albumima i Pixies, a danas izdaju albume grupa The National, TV On The Radio, Deerhunter. Za njih snima i Annie Erin Clark, koja je prvu pjesmu na albumu naslovila po filmu francuskog redatelja Erica Rohmera “L’Amour l’après-midi”, što su Englezi preveli kao “Chloe in the Afternoon”. Eric Rohmer filmski je nastavak francuskih moralista, redatelj koji u svojim filmovima kroz živu konverzaciju likova i metanarativne zahvate propituje ugodne teme kao što su grijeh, seksualnost, želje i iskušenja općenito. Tako je i u “Chloe in the Afternoon”: glavni lik sretno je oženjen, drugo je dijete na putu, a njega izjeda ono prededensko stanje kada je još bio, da se tako izrazimo, bračno neizdiferenciran i kada se mogao gnijezditi po brojnim gnijezdima. I onda upoznaje Chloe, suprugu starog prijatelja. I kako to u filmu i životu znade biti…
Sjenoviti elementi
Annie Erin Clark je prije “Strange Mercy” snimila “Mary Me” (2007) i “Actor” (2009). Dok joj je prvi album naslovljen kao mogući Rohmerov film ispričan iz očišta Chloe iz već spomenutog filma – ali Chloe koja je u međuvremenu doživjela obrat na kršćanstvo, pa sada više ne želi samo dijete, nego i njegovu sakramentalnu ogradbu – drugi joj je album naslovljen kao kakva Bergmanova psihodrama. I zbilja, kritika je popratila pojavu tamnih sjena u Anninim pjesmama. Pisalo se kako je usložnila aranžmane i kako joj se uz razigranost i prpošnost s prvog albuma, na drugom pojavljuju i sjenovitiji elementi. Ono što je prije dvije godine bila sjena, u međuvremenu je izraslo u prijeteću, nesigurnu atmosferu koja se doslovno vuče albumom, iz pjesme u pjesmu, kao magla. Tako da se već u pjesmi koja se referira na Rohmerov film, umjesto prilično bezopasnog druženja, pojavljuju sado-mazo elementi. Sve je to popraćeno nervoznom, iskidanom glazbom produciranom od strane njena starog producenta Johna Congletona, koji je producirao i “Actor”.
Pop-glazba je soba s ogledalima koja se umnažaju, tako je već iscrpljen njen jezik, a opet, nije jednostavno reći kojoj bi soničnoj obitelji mogla pripadati Annie alias St. Vincent. Ima tu svega. Ona nije dobro raspoložena, a opet, nije Cassell Webb: bjesnija je jedno sto puta, pale slike o serijskim ubojicama – još se nije srela s dosadom i sivilom života kao ubojicama, prema kojima su ovi iz filmova mačji kašalj. Ona zna biti i poluvesela, kao u “Northern Lights”, ali nije to pjesma koju biste si stavili u iPod kada idete npr. u svatove.
Zima dolazi
Najjača joj je strana što je sposobna stvoriti atmosferu punu zebnje, nesigurnosti i osipanja svake olako usvojene nade. Kako kažu u “The Game of Thrones”: “Zima dolazi.” Noć sve ranije stiže u vaša predgrađa, u vaše snove. Šanse da si pustite album poput “Strange Mercy” aproksimativno rastu. Ili tako nekako.
Rohmer je bio umjetnik kojega su pokretale moralne teme i dileme. Ispod imena St. Vincent krije se drugačiji pregršt, onaj do kojega se dođe kada je moral nešto što više uopće ne razumijemo i što onda kao tumor povratno razara našu svakodnevnicu.
Čudno bi bilo čuti jednom Françoisu de La Rochefoucauldu da se problematika koja je pokretala njega i kroz stoljeća nadahnjivala druge velike mislioce i umjetnike u zadnjoj generaciji ljudi preselila u pop-kulturu. St. Vincent gotovo da na momente zvuči (npr. u uvodnim taktovima “Histerical Strenght”) kao Talking Heads lišen umjetničkih pretenzija.