Protraćena postizborna godina

Početkom oktobra navršit će se godinu dana od posljednjih izbora u Bosni i Hercegovini: ako je suditi po dubini podjela u društvu, atmosferi i odnosima među akterima političkog života, može se reći i posljednjih izbora u Bosni koja danas daje posljednje znake života. Bivši ministar vanjskih poslova i predsjednik Partije demokratskog progresa Republike Srpske Mladen Ivanić u rano je proljeće kazao kako Bosna neće imati Vijeće ministara prije ljeta; nije formirano ni pred kraj ljeta, niti će uskoro biti, pa se čini da je bivši predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić u pravu kada kaže da državne vlade neće biti do 2014., naredne (opće)izborne godine.

Prošla je tako zasad najprotraćenija bosanska godina, u kojoj se – nije puno, nit’ čovjeka veseli – potvrdilo kako je u BIH mir nastavak rata drugim sredstvima. Rata kojeg nema u primetimeu CNN-a, na naslovnici “New York Timesa”, rata u kojem se podebljavaju granice unutarnje, trojne podjele i pokazuje kako su, deceniju i pol od Daytona, linije fronta zamijenjene, kako se sada uobičava reći, neslaganjima o koncepciji BIH.

Dodikove opstrukcije

Iako nije formalna, suštinska bosanska podjela je na troje i jedino se na taj način, razdvajanjem s multikompliciranih na samo komplicirane faktore, može prikazati stanje u zemlji koja još samo statistički postoji.

– Teško je pregovarati s nekim ko je zadovoljan – rekao je, govoreći o Miloradu Dodiku,  predsjednik Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić.

Zaista, Dodik nikada nije imao razloga za zadovoljstvo kao danas, kada je Republika Srpska stvarno (politički) stabilniji dio Bosne i Hercegovine u nestanku. Iako grca u dugovima, srljajući u bankrot, manji bosanski entitet i dalje je mjesto na kojem se najviše cijeni politika opstrukcije i svaki uspjeh u dokazivanju tvrdnje da BIH, jednostavno, nije funkcionalna, niti može funkcionirati, naplaćuje se rastom rejtinga popularnosti onih što su se  uz piramidu moći uspeli najavama njene sahrane.

Svakim danom RS je sve manje dio Bosne, a sve više, i za Dodika u dovoljnoj mjeri, samostalna regija. Uzročnik aktualne krize, međutim, nije prvo u Banja Luci, ali niko od krize ne profitira kao Banja Luka. Ušavši u ljubav iz interesa, Dodik podržava sve hrvatske, tj. HDZ-ove pozive na preustroj zemlje, vodeći se logikom da im Bošnjaci neće dati sve što traže: a kako je zapadnohercegovački secesionizam bliži ideji sve nezavisnije Republike Srpske, prirodno je biti na strani onih bez kojih nema Bosne. Pritom, priličan broj aktera političkog života u RS ima konsenzus oko neugrozivosti entiteta u kojem je socijalni sunovrat najlakše odmaći od fokusa tako što se na njegovo mjesto postavi pitanje nacionalnog i teritorijalnog opstanka. Tada opozicija gubi smisao, a pozicija može nesmetano nastaviti s kontrolom preostaloga, još neopljačkanoga nacionalnog blaga.

Kada je, dok su objavljivani prvi rezultati izbora, predsjednik HDZ-a BIH-a Dragan Čović TV-gledatelje pozdravio iz “stolnoga hrvatskog grada Mostara”, bila je to jasna poruka bošnjačkom političkom pobjedniku, predsjedniku SDP-a Zlatku Lagumdžiji. Između redova je tada kazao: ako možemo, a teško možemo, prihvatiti da Bošnjaci Hrvatima izaberu Željka Komšića za člana Predsjedništva, da najavim da će svaki sličan pokušaj – od izbora kuharice u Sovićima, do mjesta ministra vanjskih poslova – značiti više Herceg-Bosne, bratske i prijateljske s Republikom Srpskom. Kako je Lagumdžija, ipak, zapeo da od vlasti odmakne dva HDZ-a, tako se i Čović sjetio da je vrijeme mijenjati zakon po kojem su kadrovi HDZ-a, zahvaljujući džentlmenskom sporazumu nacionalnih elita, birani od 1996. Zalažući se istovremeno za teritorijalni preustroj, odnosno formiranje trećeg entiteta, Čović je sebe vratio na poziciju najutjecajnijega hrvatskog pregovarača, a Lagumdžiju doveo u bezizlaznu situaciju: pobjednički SDP Vijeće ministara ne može formirati bez, ne jednog, nego dva

HDZ-a, a da bi do formiranja Vlade uopće došlo, Lagumdžija mora u opoziciju ili socijaldemokrati moraju napraviti toliko ustupaka da su džaba pobjeđivali. Hrvatsko-srpski uvjet je, dakle, da HDZ dobije mjesto mandatara Vijeća ministara i sva tzv. hrvatska ministarstva, da SNSD delegira ministra ino-poslova, što je Lagumdžija već namijenio sebi, a naknadno bi uslijedile ustavne promjene koje će ozvaničiti možda ne jasnu teritorijalnu, ali svaku drugu podjelu na troje svakako.

Zaglavljeni Lagumdžija

Najnejasnija strana u bosanskom trouglu je SDP, odnosno Zlatko Lagumdžija. S dvije decenije aktivne politike iza sebe, jednim kratkotrajnim premijerskim i ministarskim mandatom, on je od izborne kampanje do danas napravio toliko unaprijed na propast osuđenih poteza, da nije blesavo sumnjati kako se iza crvene kravate i karanfila na reveru godinama krio sekularizirani bošnjački nacionalist.

Trebalo je, naime, biti naivan ili neupućen – a Lagumdžija nije nijedno – pa pomisliti kako će i HDZ i HDZ 1990 najnormalnije pristati da bošnjačka strana (SDP i SDA) vlast u Federaciji formira s pravaškim, trgovačkim i još nekim strankama koje su HDZ-ima služile čisto zato da u Hercegovini imaju neku opoziciju. Sastavio je Lagumdžija tu neku klimavu Vladu, podijelio po stranačkom ključu mjesta u javnim preduzećima u većem entitetu – i to je sve od lidera koji je najbrže u kratkoj historiji karikaturalne bosanske demokratije potrošio izbornu pobjedu.

Zaglavljen između centralističkoga koncepta Bosne po sarajevocentričnoj, bošnjačkoj mjeri, nemogućnosti dogovora s Miloradom Dodikom i činjenice da treći, hrvatski entitet suštinski postoji na području zapadno od Neretve, Lagumdžija je došao do tačke na kojoj može birati između dva poraza. Onog od srpsko-hrvatskog saveza i konačnog pretvaranja SDP-a u ljevicu jedne, bošnjačke nacije. Izabere li drugu opciju, olakotna okolnost će mu biti ta što neke njegove Bosne iz sjećanja na osamdesete godine prošlog stoljeća odavno nema. Problem je, međutim, što su iz dana u dan sve veće šanse da nema ni ove sadašnje. Daleko veće nego je to izgledalo 1993., kada se bošnjački, srpski i hrvatski lideri nisu mogli dogovoriti drugačije osim preko nišana automatskih pušaka.

Ali, tko zna šta nosi 2014… ako je dočekamo, naravno.