Religije su instrument, a ne uzrok ratova
Graham E. Fuller: “A World Without Islam” (Back Bay Books, 2010)
U gotovo sedamdeset godina svog postojanja, CIA se nije proslavila kao veliki trust mozgova; od liste njezinih zlodjela dulja je samo lista njezinih promašaja i krivih procjena. Graham E. Fuller, bivši potpredsjednik Nacionalnog obavještajnog vijeća CIA-e, jedan je iz tog trusta, no usprkos lošem intelektualnom (i političkom) pedigreu, njegova studija “A World Without Islam” jedna je od bitnih knjiga za razumijevanje islama i suvremenih globalnih konflikata.
Osnovna teza koju Fuller, trenutačno profesor povijesti, postavlja u svojoj geopolitičkoj, teološkoj, ekonomskoj i povijesnoj analizi islama i njegova odnosa sa susjedima, jest da bi i bez pojave islama odnos današnjeg Srednjeg istoka prema Zapadu bio gotovo identičan: ulogu islama najvjerojatnije bi preuzelo pravoslavlje, stacionirano u Konstantinopolu ili Moskvi, i ono bi predstavljalo barjak oko kojeg bi se akumulirao gnjev Istoka zbog višestoljetnih sporova i sukoba sa Zapadom, od grčke i rimske vladavine, preko križarskih ratova i kolonijalizma, do suvremenog neoimperijalizma. Jer, geopolitička uvjetovanost sukoba Zapad-Istok mnogo je starija od samog islama.
Vjera kao benzin
Poanta je jasna. Religije, uključujući tu i islam, samo su instrument u rukama mnogo jačih povijesnih sila koje već milenijima provlače jedan od najuočljivijih geopolitičkih rasjeda upravo između Grčke i Male Azije, uzduž Srednjeg istoka, te između sjevernog i južnog Mediterana. Nama, koji smo devedesetih imali iskustvo tzv. vjerskih ratova, lako je prihvatiti osnovnu Fullerovu tezu.
U ideološkom konceptu “sukoba civilizacija” i Miloševiću i Tuđmanu vjera je bila samo benzin koji se po potrebi dolijevao na vatru čas antimuslimanstva, čas antikatoličanstva/antipravoslavlja. Za Tuđmanovu ideologiju katolicizam je bio tek svrsishodni instrument nacionalizma, baš kao što je nacionalizam bio instrument “državotvorstva”, a “državotvorstvo” alat za instaliranje političko-ekonomske oligarhije ovjekovječene u “dvjesto bogatih obitelji” i “pedesetogodišnjoj vladavini HDZ-a”, nalik na vladavinu CSU-a (tobože demokratski legitimnu) u također katoličkoj Bavarskoj.
Prema Fulleru, današnje političke elite i javno mnijenje, ne samo Zapada nego i Rusije, Indije i Kine, imaju tendenciju “islamiziranja” svojih vanjskih i unutrašnjih problema. Na muslimansku manjinu u evropskim zemljama gleda se kao na vjerski a ne socijalno-ekonomski problem stanovništva, koje je u velikoj većini niskog obrazovanja, niskih primanja i koje najčešće obavlja poslove koje većinsko stanovništvo ne želi. Otpor prema Zapadu tumači se kao islamsko-fundamentalistički otpor prema demokraciji i modernitetu, premda je on u osnovi antiimperijalistički, zajednički i Africi i Aziji i Latinskoj Americi, a u samom islamskom svijetu taj otpor prethodnih desetljeća nisu predvodili islamisti nego lokalni nacionalizmi, politički uvezeni upravo sa Zapada.
Ishodište hegemonizma
Naravno, Fuller pritom ne ispušta iz vida ni dogmatičnost i netolerantnost monoteističkih religija. Teološka isključivost u kombinaciji s nacionalizmom može biti stravično razorna. Zov religije, u ime “više sile”, može biti opojan. Ne čudi zato da se islam redovito priziva u antiimperijalistički rat protiv nevjernika. No, ključno je shvatiti da je pozadina tog sukoba antikolonijalna, a ne vjerska. Vjera se redovito uvlači u galvaniziranje javnosti i opravdanje sukoba i ratova, posebice u monoteističkim kulturama. Ali, uzroci sukoba i ratova nisu u religijama, piše Fuller. Maknite religiju iz ove geopolitičke sheme i opet ćete imati sukobe i ratove.
Naposljetku, čitatelj se pita što je Graham E. Fuller uopće radio u CIA-i, jednom od središta američkog hegemonizma i neoimperijalizma. Možda ni sama CIA, barem u jednom svom dijelu, nije ishodište hegemonizma nego tek njegov instrument, njegovo sjajno oružje. Jer, ni Tariq Ali nije tako dobro razlučio bit suvremenog globalnog sukoba između Zapada i “islama” kao bivši, dugo godina visokopozicionirani šef CIA-e.