Sluga traži gospodara

Nema tome puno, svakako ne više od dvije godine. Negdje je, na prikladnoj livadi, održavan Memorijalni konjički turnir “Alija Izetbegović”. Konji su vijali po hipodromu, a bošnjačka elita, dakle poneki predstavnik Stranke demokratske akcije, uz kremu organiziranog kriminala, iz slabe je hladovine s pažnjom pratila kljusad. Bakir Izetbegović, tada još samo visokopozicionirani član SDA, sin Alije Izetbegovića po zanimanju, u televizijsku je kameru, komentirajući nastanak Saveza za bolju budućnost – stranke čiji je osnivač medijski tajkun Fahrudin Radončić – rekao: “SDA i Savez za bolju budućnost su prirodni partneri.”

Ima tome još manje: zahuktali predsjednik SBB-a, vlasnik novinske imperije i samoproglašeni nasljednik graditelja Sarajeva Gazi Husrev-bega ili, za strance, bošnjački Donald Trump, objašnjavajući sve oštrije napade njegovih tiskotina na SDA i zaobilaženje Bakira Izetbegovića u istim, kazao je: “Bakir i ja smo prijatelji.” A onda je SDA kandidirala Bakira Izetbegovića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Fahrudin Radončić je kandidirao sebe. Značilo je to, pored ostaloga, da ih čeka i sučeljavanje na Federalnoj televiziji. I sučelili su se. Bakir Izetbegović je tada, možda i prvi puta, shvatio kako je njegov otac napravio Frankensteina.

Montiranje robije

Bilo je, pisao sam u jesen prošle godine, skoro dirljivo gledati šokiranog i uplašenog Bakira Izetbegovića dok mu Radončić u lice govori kako njemu SDA ni na koji način nije pomogla u stvaranju medijskog imperija. Ima u tome, međutim, neke božanske pravde: još malo pa će dvadeset godina otkako je izdavaču “Sandžačkih ćehaja” (zbirke narodnih priča iz Sandžaka, koju je Radončić prodavao od vrata do vrata po dolasku u Sarajevo iz Podgorice) SDA puhnula u guzicu omogućivši mu da od ničega, a najmanje od svojih para, stvori izdavačku kuću koja će prvo pisati optužnice, pa izricati presude, da bi na kraju on odlučio postati izvršiteljem kazni…

Dio predizbornog izdanja emisije “60 minuta” u kojoj se suočila većina federalnih kandidata za dva mjesta u Predsjedništvu BiH podsjetio je dijelom na jednu skoru, po BiH i druge postjugoslavenske države pogubnu priču o sinu koji ubija političkog i finansijskog oca. Na storiju o Ivanu Stamboliću i Slobodanu Miloševiću, jer prvi je, je li tako, od bankara napravio nacionalnog vođu, da bi ga vođini vojnici na kraju mrtvog zalili živim krečom. I SDA je, ma šta pažljivo začešljani i napuderisani Radončić govorio pred kamerama, stvorila njega, a on sada njenog kandidata za bošnjačkog člana kolektivnog šefa države brutalno politički ubija. U tom perverznom odnosu nije teško pogoditi zašto je Izetbegović odšutio na Radončićeve tvrdnje da je postao veliki zahvaljujući sam sebi: kako je SDA gradila “Avaz”, tako je i “Avaz” gradio bolji život i akademske karijere njenih važnijih članova i njihovih potomaka. Izetbegovićeve kćeri, recimo. A to znaju obojica. Samo što prvi, Radončić, još umije time manipulirati – ipak su njega spletkarenju učili crnogorski komunisti…

Desilo se od tada svašta: Izetbegović je pobijedio Radončića, u Sarajevu su razbijene dvije velike zločinačke skupine – jednu je predvodio Radončićev drug, kamatar Muhamed Ali Gaši, a drugu suprug njegove nekadašnje novinarske zvijezde Šejle Jugo, ubica Zijad Turković – posljednji Radončićev prijatelj, poglavar Islamske zajednice u BiH Mustafa efendija Cerić je u Novom Pazaru pronašao nasljednika zaljubljenog u politiku Muamera Zukorlića, ubijeđenog da će, ali stvarno, promijeniti ustavno uređenje Srbije i Bošnjacima osigurati neku njihovu verziju Krajine u Hrvatskoj s početka devedesetih, kula od kamata znana i kao “Dnevni avaz”, građena u godinama kada je Radončić sebe nazivao bogom, u Sarajevu se počela urušavati i – strijela je odapeta. Istina, uz upozorenje: tekstom naslovljenim sa “Ko montira robiju Alijinom sinu”, a navodno i lično, Radončić je mlađem Izetbegoviću poslao reketašku poruku da ga je spreman braniti, za određenu nadoknadu naravno, a kako odgovora nije bilo, “Dnevni avaz” je krenuo sa – montiranjem robije Alijinom sinu.

Prijatelj se tako pretvorio u jednog od šefova bošnjačkog podzemlja, naručitelja ubistava, komandanta paravojnih formacija zaduženih za likvidacije unutarnjih neprijatelja, mentora, pored ostalih, već pomenutih Muhameda Ali Gašija i Zijada Turkovića, naravno i nacionalnog izdajnika, dok je prirodno partnerstvo postalo smrtno neprijateljstvo. Kompilirajući tekstove iz nezavisnih sarajevskih medija, objavljivane u godinama u kojima je u Radončićev imperij SDA upumpavala novac, stavljajući mu na raspolaganje, kada je trebalo, i vojsku za distribuciju novina; pripisujući sebi zasluge za sva otkrića, uglavnom tjednika “Dani” i “Slobodna Bosna”, o muslimanskim obavještajnim službama, Radončić je rat protiv Izetbegovića predstavio kao kontinuitet vlastite, prvo uređivačke, pa zatim i dnevne politike, u kojima se, tvrdi sada, zalagao za dekonstrukciju bošnjačke mafijaške mreže.

Pozdrav od budale

No, kao što Jadranka Kosor i HDZ u Hrvatskoj vode borbu protiv korupcije tako da koruptivni mehanizam može nastaviti funkcionirati, na sličan način i sa istim motivima Radončić se bori protiv bošnjačke mafije i parapolitičkog podzemlja: cilj borbe je njegov povratak u vrh piramide moći koja je državom, odnosno jednim njenim dijelom – drugi je u vlasništvu Milorada Dodika, a treći Dragana Čovića i njegova HDZ-a – upravljala kao tržištem na kojem važi jedini zakon podzemlja, zakon jačeg.

Fahrudin Radončić je savršeni sluga: lakom na novac i beskrupulozan, amoralan koliko i snalažljiv. Za sve ove godine otkako ga je SDA stvorila, on je pažljivo kreirao svoje interesne sheme: gangsterima je pružao zaštitu, Mustafi Ceriću gradio rezidenciju, trošio saradnike kao toalet papir, kadrovirao po državnoj administraciji, degradirao bosansko novinarstvo… I, moralo je valjda tako biti, prvi puta sebe precijenio. Svijet mu se, izgleda, gledan sa vrha pustog nebodera “Avaza”, učinio manjim nego što jeste, a on u njemu najvećim, pa je i pomislio kako je, konačno, vrijeme za kalifa umjesto kalifa. Radončić bi danas služio svakome, samo što ne treba nikome: od pola prijatelja je napravio smrtne neprijatelje, dok je druga polovina u zatvoru. Urlike nesuđenog nacionalnog lidera u Sarajevu danas još čuju samo marginalci, njemu jednake karikature društva što ga je promovirao “Dnevni avaz”. Novine koje ni, politički sve racionalniji i pragmatičniji Izetbegović mlađi, više ne čita. Bez obzira na to da li ga u njima proglašavaju izdajnikom jer ne podržava sumanute projekte bošnjačke teritorijalne autonomije u Srbiji ili gangsterom pod čijom kontrolom su bili oni što su, poput zelenaša Muhameda Ali Gašija, u anketama novina na pitanje o Radončiću odgovarali: “Drug mi je. E, reci, pozdravila te ona budala!”