Sovjetski zlatni grumen

Deveto izdanje Zagreb Film Festivala ponudilo je uobičajeno raznovrstan program podijeljen u mnoštvo sekcija, a kao i obično najviše je pozornosti bilo usmjereno prema dugometražnim igranim filmovima u glavnom programu, budući da se u onima pobočnima već dulje ne plasiraju poslastice kakve su nekad na ZFF-u bili “Shortbus” Johna Camerona Mitchella ili “Moj brat je vampir” Svena Taddickena. Zapravo, najveći dobitak ovogodišnjeg festivala je projekcija klasika “Po zakonu” znamenitog sovjetskog teoretičara montaže Leva Kulješova u programu nazvanom “Crveni vesterni”.

Kulješov je “Po zakonu” snimio 1926. prema priči Jacka Londona, a radnja prati bračni par tragača za zlatom na Aljasci koji mora odlučiti hoće li sam likvidirati svog nekadašnjeg sudruga koji je u nastupu bijesa ubio dvoje članova njihove družine ili ga predati zakonu. Riječ je o moralitetu par excellence, kojim dominira impresivno apartna Aleksandra Hohlova, inače Kulješovljeva supruga, koja je kao odlučna nositeljica civilizacijskih dosega usred neukrotivih prirodnih sila kreirala jedan od snažnijih ženskih likova u cjelokupnoj povijesti filma. Impresivan je i beskompromisan naturalistički pristup kojim Kulješov slika djelovanje izvanjske prirode, ali i one unutarnje, ljudske, pokretane strastima i obuzdavane razumom. Montažni rad i na njemu bitno zasnovana glatkoća naracije te psihološka ekspresivnost više-manje su besprijekorni, a jedine zamjerke idu početnim dijelovima filma, u kojima Kulješov ne uspijeva dostatno individualizirati karaktere niti uvjerljivo prikazati psihički pomak koji je jednog od tragača za zlatom pretvorio u ubojicu.

Ovisnost o pornografiji

U glavnom igranom programu najbolji je dojam ostavio film koji se i iščekivao s najvećim nestrpljenjem – “Sramota” Stevea McQueena. Dok se u dojmljivom debiju “Glad” bavio stvarnim štrajkom IRA-inih zatvorenika, u “sofomorskom” radu McQueen tematizira ovisnost o seksu i pornografiji fiktivnog lika mlađeg i izrazito privlačnog irskog poslovnjaka u New Yorku. Protagonist Brandon, kojeg maestralno utjelovljuje i tumači Michael Fassbender, kroz odnose s prostitutkama i tzv. one night standove oživotvoruje svoju pornofilsku imaginaciju, sustavno se kloneći emocionalnog vezivanja. No kolegica na poslu koja mu zaokuplja pažnju, erotična crna slatkica (izvrsna Nicole Beharie), traži upravo emotivan angažman, zbog čega će Brandon pokušati svladati svoju ovisnost, no samo kratkotrajno, jer povišena razina osjećaja neutralizira njegov libido i destruira mu potenciju. Kao zrcalni kontrapunkt Brandonu uveden je lik njegove emotivno ovisne mlađe sestre (vrlo dobra Carey Mulligan) i oko te osovine McQueen dramaturški gradi film režiran s fascinantnom stilskom elegancijom i psihološkom kompetentnošću, pri čemu je scena seksualne igre Fassbendera i Nicole Beharie prije naglog prekida jedna od najspontanijih i najerotičnijih u proteklih podosta godina.

Neki pred “Sramotom” prednost daju debiju Amerikanca Jeffa Nicholsa “U zaklon”, studiji paranoje predradnika i obiteljskog čovjeka (kao i inače u ulogama psihički pomaknutih likova odlični Michael Shannon), čija opsesija izgradnjom kućnog skloništa protiv uragana dovodi u pitanje psihičke i ekonomske temelje njegove obitelji. Iznimne atmosfere i dizajna, umješnog spajanja individualnog i realističkog s općim i alegorijskim, pokrivajući mnoge motive – od stanja suvremene obitelji preko aktualne ekonomske krize i mjesta radništva u kapitalizmu do odnosa privida i stvarnosti – “U zaklon” pri svom kraju gubi dah: predzadnja scena u skloništu odveć je melodramatična, a posljednja sekvenca svojim radikalnim obratom, koji drastično dovodi u pitanje dotadašnje zaključke, naprosto se doima iskonstruiranom. Kao da se na silu željelo plasirati što otvoreniji kraj i pružiti nepregledne mogućnosti tumačenja, no ostvareni efekt zapravo najviše sliči rutinskim postupcima suvremenih trilera što pod svaku cijenu traže završni obrat koji nijedan gledatelj neće moći predvidjeti.

Žiri se glavnu nagradu, Zlatna kolica, nije odlučio dati nijednom od ova dva vrsna ostvarenja, nego je apostrofirao jedan od niza solidnih filmova iz ostatka konkurencije. Riječ je o “Michaelu” austrijskog debitanta Markusa Schleinzera, čija je priča o naslovnom pedofilu koji u podrumu svoje kuće drži zatočenog pretpubertetskog dječaka (aluzija na slučaj Natasche Kampusch više je nego jasna) uzorno odrađena u modusu naturalistički distanciranog, klinički hladnog bilježenja zbivanja. No problem je upravo u predvidljivosti takve poetike – ključni austrijski suvremeni sineasti, Haneke, Seidl i Jessica Hausner, dominantno ili isključivo rabe isti prosede, koji je postao svojevrsni nacionalni zaštitni znak,  pogotovo ako se prisjetimo i književnih predšasnika tog stila, na čelu s Handkeom.

Fenomen krvne osvete

Osim toga, karakterizacija pedofila kreće se u strogo kontroliranim okvirima (povučeni marljivi službenik korektne no distancirane komunikacije s okolinom, fizički na rubu stanovite blage dopadljivosti i očite neuglednosti), pri čemu je propuštena prilika za intrigantno usložnjavanje situacije, bilo uvođenjem bitnog odraslog ženskog lika, bilo dodavanjem još jednog dječjeg zatočenika – Schleinzer je ove motive navijestio, a onda od njih odustao, valjda u ime čistoće (realističkog) koncepta. Uglavnom, “Misteriozna koža” Gregga Arakija i dalje ostaje najintrigantniji suvremeni film pedofilske motivike.

Od ostalih uradaka viđenih u glavnom igranom programu poseban spomen zaslužuju “Krvna osveta” Joshue Marstona (“Marija milosti puna”), senzibiliziran, nepokroviteljski pogled na fenomen krvne osvete u albanskoj urbano-ruralnoj provinciji, koji međutim pati od viška praznog hoda i nedostatka veće stilske i/ili emotivne sugestivnosti, potom “Tiranosaur” Paddyja Considinea, prilično snažna, no istovremeno i proračunato mučna naturalistička storija o dvoje gubitnika koji će se ljubavno povezati u nekonvencionalnom happy endu, te “Najbolje namjere” Adriana Sitarua. Ovaj netipični predstavnik rumunjske škole na neobičan i dvojben način povezuje realističku priču o sinovoj pretjeranoj brizi za bolesnu majku sa stilskom strategijom dominacije (pseudo)subjektivnih kadrova koji de facto polučuju metatekstualno djelovanje.