Sve nade su sahranjene
Neodržana Parada ponosa najbolje pokazuje gdje je Srbija danas, više od deset godina od petooktobarskih promjena. Te 2010, kad je srušena vlast Slobodana Miloševića, ulice su – kao i godinama prije toga u brojnim demonstracijama – bile krcate nekim drukčijim ljudima i idejama, ljudima bez nasilničkih ideja i s vjerom u bolju budućnost samo ako on ode.
Stranačka kombinatorika
Danas Jelko Kacin, izvjestitelj EU-a za Srbiju, jasno kaže da će ovaj posljednji skandal s nepoštivanjem ljudskih prava debelo koštati Srbiju, koja upravo očekuje odluku da li će dobiti status zemlje kandidatkinje i eventualni datum početka pregovora. Ovi koji su na vlasti već su smislili odgovor na eventualnu negativnu odluku: opet je tu Kosovo u igri i preambula Ustava u kojoj stoji da je Kosovo kolijevka i dio Srbije od davnina do daleke budućnosti, bez obzira na “stanje na terenu”.
Ta dežurna isprika prikriva sve ostale probleme, koje je u više od deset godina nakupila “nova” vlast; ona više nije ni nova jer su prije četiri godine – nakon izbora – pomirenje potpisali dotad nepomirljivi, Miloševićevi socijalisti i demokrati Borisa Tadića. Nakon toga, a izbori će biti najkasnije u rano proljeće 2012. godine, sve su kombinacije moguće i tek će možda liberali i “stari” radikali biti isključeni iz te kombinatorike.
U proteklih deset i kusur godina, počevši sa 5. oktobrom 2000. godine, svašta se dogodilo. Najvažnije, ubijen je premijer Zoran Đinđić (12. marta 2003.), a da do danas nismo saznali političku pozadinu atentata. Osuđeni su tek neposredni izvršitelji, a jedan dio javnosti misli da je upravo to dan kad je u Srbiji ubijena nada u bolju budućnost.
Između dvije katastrofe
Srbijanka Turajlić, jedna od ikona pobune 2000. godine, profesorica beogradskog Elektrotehničkog fakulteta, ovih je dana ustanovila da su u prošlih deset godina devastirane ionako korumpirane i manipulirane institucije Srbije; nijedna više ne postoji. Korupcija je na svakom koraku, reforma pravosuđa se pretvorila u ruglo i strašilo za poštene građane, političari su se posve otuđili od realnih problema, nikakvih programa osim zaduživanja na dnevnoj bazi (samo u posljednja dva tjedna Vlada se zadužila za oko dvije milijarde eura) u zemlji nema, mediji su u bijednoj poziciji u kojoj im Vlada donosi medijsku strategiju, zanemarujući sve njihove opravdane primjedbe.
U Srbiji danas vladajuće zanima jedino da na vlasti opstanu, bez obzira na potrebe građana. Građani, pak, gledaju kako da prežive i mnogi se plaše onoga što vide ovih dana – eksponiranja ekstremne desnice i nemoći onih na vlasti da joj se suprotstave.
Sve što je donio 5. oktobar pometeno je i ništa više od dobre volje i želja ne postoji. Slijedi još tužno podsjećanje narednog 12. marta, potom izbori na kojima će građani opet biti u poziciji da ne smiju glasati za one koji bi bili katastrofa, nego za ove čiju katastrofu već žive. To je Srbija danas, na još jednu obljetnicu 5. oktobra, koji je 2000. godine značio onoliku nadu.