U građanskoj državi nismo svi jednaki

Nenad Miščević, filozof i profesor filozofije na sveučilištima u Rijeci, Mariboru i Budimpešti, protekloga je tjedna bio jedan od sudionika riječke tribine o aktualnim pitanjima zaštite nacionalnih manjina u Hrvatskoj i jedan od onih koji su se živo zauzeli za što veća prava pripadnika nacionalnih manjina.

Često spominjete potrebu očuvanja identiteta?

– Identiteti su nešto vrlo cjelovito, imaju razne dimenzije i ne mogu se štititi parcijalno, već upravo kao cjelina. E, to već zahtijeva političku reprezentaciju zato što u demokraciji ne možeš nešto raditi, barem ne legalno, ako nisi politički reprezentiran. Upravo ta potreba nacionalnih manjina za očuvanjem identiteta pobija onaj zahtjev, odnosno načelo, “jedan čovjek – jedan glas”.

Vaše je stajalište kako povlastice pri zastupljenosti ili upravo politička mogućnost očuvanja identiteta i zaštite prava trebaju biti privremeni. No, nije li tu riječ o nekim univerzalnim i svevremenskim potrebama nacionalnih manjina?

– Pokušat ću biti plastičan. Zamislite u potpunosti priznatu manjinu čiji pripadnici govore manjinski jezik, ali većina njih govori dobro i većinski jezik; ta manjina ima i svoju pučku, ali i visoku kulturu, recimo književnike, kompozitore, slikare; ima određen status i na sveučilištu… Hoću reći, imate manjinu koja se u potpunosti politički konsolidirala i njoj više jednostavno neće trebati, primjerice, dvostruko pravo glasa. Ona će imati i svoju tradiciju, institucije i sve ostalo, pa više neće biti prijeke potrebe da je se štiti duplim pravom glasa. Na isti način, u društvu u kojem imate zajamčene homoseksualne brakove, k tome i mogućnost usvajanja djece u takvim brakovima, više vam nije potrebna neka posebna priča za homoseksualce jer su oni postali sastavni dio normalnoga života, koji se štiti onako kako se štite i svi ostali.

Talijani pomogli Romima

U kojoj je mjeri Hrvatska normalna sredina i država u kojoj se danas može razmišljati o tome da će u dogledno vrijeme sazreti demokratske vrijednosti, pa se više neće gledati jesi li Hrvat, Srbin, Rom ili Albanac, koje onda posebni zakoni više neće trebati štititi?

– Hrvatska naprosto jednom mora sazreti, kad-tad. Eto, svojevremeno smo u Rijeci imali jedan problem. Skupina riječkih Romkinja uputila je pismo Vijeću za nacionalne manjine, u kojem sam i sam sjedio, a u kojem traže određena financijska sredstva za opismenjavanje Roma. Nije bila riječ o velikom novcu, ali mi ga jednostavno nismo imali. Razmišljao sam kako se domoći novca i to tako da ga uzmem nekoj bogatijoj manjini i preusmjerim Romima. Uzeti Srbima nisam smio ni pomisliti jer bi to neposredno poslije rata bio zločin, Talijanima ne mogu jer oni novac dobivaju iz Italije… No, tijekom sastanka jedna je pripadnica talijanske manjine rekla da oni imaju želju pomoći Romima. Možda nije naročiti primjer, ali i on dokazuje kako elemenata za sazrijevanje ipak ima.

Što će na sve reći neke druge, vi ih nazivate opće manjine, koje također traže zaštitu svojih vrlo često radikalno ugroženih prava?

– Upravo sustavnost, cjelovitost niza potreba nacionalnih manjinaca daje im, recimo to tako, političku prednost u odnosu na druge. Pričam o sveobuhvatnosti specifičnosti i razlika nacionalnih manjina, koje vrlo često obuhvaćaju jezik, vjeroispovijest, običaje, kulturu, društvenu umreženost… i sve to ne dozvoljava parcijalni pristup pojedinom problemu, već njihovo jedinstveno rješavanje. Pojedinačno nikada neće riješiti ukupnost problema, to može samo obuhvatna zaštita, a nju je moguće ostvariti jedino kroz sustavni politički okvir unutar normalno funkcionirajuće demokracije. To podrazumijeva i zastupljenost – što je zemlja demokratskija, to je zastupljenost predstavnika manjina važnija. Znate, nikada nisam imao naročiti problem u kontekstu nacionalne pripadnosti niti sam ikada o vlastitoj nacionalnoj pripadnosti vodio naročitu brigu, ali kada sam vidio koliko određene manjine pate i u koliko su lošem položaju, počeo sam se baviti pitanjima potreba i zaštite nacionalnih manjina. Spoznao sam, naime, da građanska država u stvarnosti ne postoji i da u toj državi nismo svi isti. To me ponukalo da kao većinac oštro moram podržavati manjince, uključujući i branjenje njihova prava na pozitivnu diskriminaciju, odnosno dvostruko pravo glasa, na zajamčena zastupnička mjesta, niži izborni prag…

Primjer iz Bugarske

Ugrožava li pozitivna diskriminacija na bilo koji način demokratske vrijednosti ili možda većinski narod?

– Mislim da nikako ne ugrožava ništa što ste spomenuli. Odgovorit ću konkretnim primjerom koji nije sasvim upućen na pitanje, ali nije ni daleko. Nerijetko se čuje kako nije u redu da manjinski zastupnik u Saboru svojim glasom arbitrira u kakvoj nerješivoj situaciji između pozicije i opozicije, HDZ-a i socijaldemokrata. Recimo da su oni izjednačeni i koga će vraga sada nekakva manjina arbitrirati i odlučiti tko će od njih doći na vlast. No, eto vam primjera iz Bugarske gdje upravo to radi turska manjina. Dvije najveće tamošnje stranke godinama su izjednačene i upravo je turska stranka koju, uzgred, vodi jedan kolega filozof, odlučila svojim priklanjanjem jednoj od opcija tko će se uspeti na vlast. Rezultat je bio da je u roku od deset do 15 godina u Bugarskoj strahovito poboljšan položaj turske manjine. Kada danas dođete u Veliko Trnovo, staru prijestolnicu koju su davno razorili upravo Turci, u podne se s minareta čuje muslimanska molitva i nikome, baš nikome to ne smeta. A sve to zbog političke uloge manjinske turske stranke koja je omogućila konsolidaciju čitave manjine.

Smatrate li da je odluka Ustavnog suda o ukidanju prava na dopunski glas i na zajamčena tri saborska mjesta takozvanoj velikoj manjini protuustavna, da diskriminira manjine?

– Iako mislim da je odluka tog Suda sročena vrlo lijepo i pismeno, smatram je štetnom. A donesena ja taman kada je izgledalo da bi se problemi nacionalnih manjina mogli uspješno riješiti i da će se njima napokon početi baviti samo oni koji su za to plaćeni, a da će svima drugima to postati dosadno. Sada je, nažalost, sve to palo u vodu i čini se da pitanje manjina još dugo neće postati dosadno, odnosno normalizirano.

Pogrešna odluka Ustavnog suda

Malo je tko u javnosti, posebno političkoj, podržavao odredbu prema kojoj su srpskoj nacionalnoj manjini, s više od 1,5 posto udjela u ukupnom stanovništvu, bila unaprijed zajamčena tri saborska mjesta?

– Ustavni sud nije smio to učiniti. Vidite, pokušajmo zaviriti u hrvatsku povijest u kojoj je Krajina od davnina zauzimala važno mjesto, a danas se uglavnom spominje pogrdno. U toj Krajini u većini su živjeli Srbi i upravo su oni Hrvatsku 200 godina štitili od Turaka. To je naša prošlost, naša povijest. Druga je stvar što su ti ljudi kasnije postali predmetom manipulacija, najprije Beča, pa Beograda koji ih je okretao protiv Hrvatske, a danas su žrtve loših politika i manipulacija s raznih strana. Prema tome, treba sve napraviti da Srbi u Hrvatskoj imaju miran, stabilan, perspektivan život. A upravo je politička zastupljenost nešto što je ključno i o čemu treba voditi računa. Zato i služi pozitivna diskriminacija. Diskriminacija ustvari znači različito tretirati, ali ne nužno lošije, već upravo suprotno. I dobro je postaviti pitanje zašto bi netko bio pozitivno diskriminiran, ali je vrlo lako i odgovoriti – pa zato što je prije bio diskriminiran negativno!