Vatreni duhovi
“Koko i duhovi”, igrani film Daniela Kušana
Gotovo cijelo proteklo desetljeće dio pratitelja filmskih zbivanja u Hrvatskoj žalio se na smiraj žanra dječjeg filma koji se za socijalizma kontinuirano proizvodio i povremeno dosezao respektabilne kreativne domete. Stvari su se počele mijenjati posljednjih godina, zapravo od iznenađujućeg kino uspjeha dugometražnog igranog prvijenca Branka Ištvančića “Duh u močvari” (2006). Rađen prema lektirnom dječjem romanu Ante Gardaša, taj je film u kinima skupio više od 40.000 posjetitelja, a uz to je obišao i desetak međunarodnih dječjih (i ne samo dječjih) filmskih festivala.
Bez petokrake
Trebalo je proći nekoliko godina do pokušaja kapitalizacije tog uspjeha kod kuće, u smislu sustavne obnove zamrlog žanra. Ovog ljeta u Puli to smo, čini se, dočekali, jer ne samo da su u glavnom nacionalnom programu premijerno prikazana dva filma za djecu (oba kao da su slijedila “naslovu magiju” Ištvančićeva uratka pa također imaju duhove u nazivu – “Koko i duhovi” te “Duh babe Ilonke”), nego je najagilnija hrvatska producentica Ankica Jurić Tilić, čija produkcijska kuća Kinorama stoji iza prvonavedenog filma, najavila adaptacije svih romana Ivana Kušana s likom dječaka Koka.
Dakle, “Koko i duhovi” prilagodba su vjerojatno najpopularnijeg Kušanova djelca iz nekoć omiljena književnog serijala o Koku, a kao svoj dugometražni debi potpisuje je Kušanov sin Daniel. Najvažniji njegovi potezi bili su sastavljanje više nego solidnog dječjeg glumačkog ansambla (djeca glumci često su bili tanko mjesto hrvatskog igranog filma) i kreiranje privlačnog dizajna. Što se tiče potonjeg, odličan posao napravljen je u redateljevoj suradnji s bivšim (istaknutim) filmskim kritičarom, direktorom fotografije Mariom Sablićem, i mladim scenografom Ivanom Veljačom (“Majka asfalta”).
Ikonografski i atmosferom ambijent odvijanja radnje odgovara prijelazu sedamdesetih na osamdesete, s tim da su dokinuti specifični socijalistički simboli razdoblja – na registarskim pločicama automobila nema zvijezde petokrake, a čuvari reda ne zovu se milicajci nego policajci. Takav potez može se s jedne strane shvatiti kao cenzura prošlosti, ali s druge i kao osobitost fikcijskog svijeta djela koji stvara vlastitu realnost, dominantno se oslanjajući na jedan povijesni period, ali u detaljima se od njega distancirajući, načelno usporedivo recimo s Hillovim “Vatrenim ulicama”. Prosječan gledatelj teško da će se zamarati takvim dvojbama, zarobljen zarazno toplim bojama Veljačinih scenografskih objekata i Sablićeve kamere, prepuštajući se jednom od najboljih dizajna hrvatskog filma proteklih godina.
Nedostatak suspensa
Zanimljivo, umjesto za kameru i scenografiju, žiri u Puli Zlatne je arene “Koku” dodijelio za glazbu (Dinko Appelt) i montažu (Slaven Zečević), iako ni glazba ni montaža nisu baš pomogle najproblematičnijim sastojcima filma – nedovoljno vještom postavljanju krimi-prizora i nedostatku suspensa. Korekcija tih nedostataka i pružanje znatno većeg prostora najdarovitijem dječaku u glumačkoj postavi – Ivanu Maltariću i njegovom liku lumena Bože, te jača elaboracija potencijalnog ljubavnog odnosa likova Marice i Mikija koje jako dobro utjelovljuju Nina Mileta i Filip Mayer, filmu bi dali dimenziju više i možda bi sada o “Koku i duhovima” pričali kao o najugodnijem iznenađenju ovogodišnje hrvatske igrane produkcije. No i ovako, riječ je o ugodnom djelcu koje lakoćom ulazi u gornji kvalitativni dom povijesti hrvatskog dječjeg filma.