Željezni zakon nadnica

Fotografije: Jovica Drobnjak

Šok u Sisku otprije nekoliko dana, kada je uprava tamošnje Željezare, u vlasništvu američke tvrtke CMC, obznanila odluku o definitivnom povlačenju iz Hrvatske, naočigled je zadesio baš sve: radnike i njihove sugrađane, gradsku vlast i resorne ministre. Bilo je to umnogome novo iskustvo za sve; prije četiri godine svima se činilo da je konačno pronađen idealan tzv. strateški partner za revitalizaciju proizvodnje u nekadašnjem industrijskom srcu toga grada.
CMC je zatim uložio dvjestotinjak milijuna dolara, a samo na čeličanu s novom visokom peći odvojeno je navodno 70 milijuna. Još prošlog kolovoza, prije svega dva mjeseca, obavljen je temeljiti remont glavne proizvodne sekcije u Željezari, Valjaonice bešavnih cijevi.

U međuvremenu, mnogi od preostalih 1.070 zaposlenih razmjerno su se opustili, usudili se podići kredite, započeti s realizacijom dugoročnijih životnih planova. Metalurški fakultet u Sisku, jedini takav u Hrvatskoj, ove je godine prvi put nakon rata primio maksimalan broj brucoša. I gradskom budžetu počelo je od CMC-a pritjecati 12 milijuna kuna godišnje.
Slika je to tek djelića impozantnog predratnog pogona s oko 13.000 radnika, no živio je od njega i dalje ovih godina faktički čitav Caprag, veliko sisačko predgrađe, računamo li nekoliko tisuća zaposlenih u kooperanata Željezare. Glavna porta s rampom na koju smo došli u namjeri obilaska tvornice i razgovora s predstavnicima uprave, također je posljednjih godina pomaknuta prema unutrašnjosti kruga; Željezara se uvukla u sebe, odbacujući neke zamrle dijelove proizvodnje.

Nema uvjeta za štrajk

Ali, zavukla se negdje i uprava, pa smo od njezine glasnogovornice dobili tek odgovor da je obustavljena sva komunikacija s javnošću i da ne možemo unutra, niti da bismo fotografirali zgrade. Ostali smo tako vani, na prilično pustoj cesti uz još čemerniji željeznički kolosijek, presrećući rijetke radnike u prolazu. Trenutno ih je u pogonu samo dio, dok se ne odradi posljednja narudžba cijevi za MOL, a potom ih čeka burza.

Namjere CMC-a poznate su tek okvirno i ne sasvim pouzdano. Ispunit će svoje osnovne ugovorne obaveze prema radnicima i državi – a samo upravitelji iste znaju sve detalje svog odnosa s Amerikancima – te navodno potražiti novog kupca koji bi preuzeo proizvodnju. Za svakog zaposlenog odvojit će 3.000 kuna otpremnine po godini radnog staža. Uz prosjek od 25 godina staža, ta stavka će ih koštati oko deset milijuna eura. Ostat će prazna Željezara, no trgovački znatno atraktivnija: bez ijednog zaposlenog i bez kolektivnog ugovora koji bi opteretio budućeg vlasnika, pa bi taj mogao zaposliti manji broj ljudi po manjoj cijeni rada. Time će izgubiti sva stečena radnička prava, zbog čega smo povjerenike Sindikata metalaca Hrvatske upitali kane li povesti kolege u izvanredni pritisak na državu, ne bi li ona ušla u suvlasništvo. Štoviše, i ostala trajno u njemu, po uzoru na npr. kutinsku Petrokemiju čiji su se radnici odavno – kao posve ekscesni izuzetak, doduše – tako izborili da ne završe na burovitoj tržišnoj pučini.
– Čekamo prijedlog zbrinjavanja i upozoravamo da nam kupac treba svakako prije negoli ostanemo bez kolektivnog ugovora – uglas odgovaraju Predrag Abramović i Mato Somić – a što se tiče države, jasno je da ona uvijek može nekako pomoći, samo ako želi. Zakonske uvjete za štrajk inače zasad nemamo, vlasnik podmiruje sve dugove.

Sindikalisti su nam potvrdili da bi aranžman s državnim suvlasništvom bio itekako poželjan. Ali, slažu se, ova država nikad nije imala strategiju razvoja crne metalurgije. Poput većine, i ta proizvodna grana u međuvremenu je gotovo posve svenula, ili zahrđala, kako je kome draže, dakle, znamo li da je Željezara Split u još gorem položaju. Tek je povremeno njihov crnjak bivao obasjavan suvislijim idejama gospodarenja, kao u ministarsko vrijeme Ljube Jurčića koji je među rijetkima s vrha isticao da je metalurgija, tj. željezara, neophodna Hrvatskoj, i da joj treba državna pomoć. Kao što to obično biva s Jurčićevim idejama, odbačena je i ta, a njega je kasnije poslalo da spasi barem Podravku.

– Država je dužna da nam pomogne, samo ona to može. Da nas ne ostavi na cjedilu. Lijepo piše u Ustavu da je Hrvatska socijalna država. Ali, problem je što smo mi brzopleto odbacili sve od toga nesretnog socijalizma, umjesto da zadržimo ono što je u njemu bilo dobro – jadaju se naši sugovornici.

Mantra o investicijama

Sve očitije, udes sisačkih metalaca ukazuje se kao sistemski problem, nipošto tek lokalna poteškoća. Ako zanemarimo činjenicu da se CMC u Sisku upustio u proizvodnju cijevi kojima se drugdje inače ne bavi – primarne su im prerada i betonsko željezo – pa je gradom prokolala i priča o pranju novca kao njihovu krajnjem motivu, tome je vlasniku ovdje išlo relativno dobro. Puklo je na globalnom tržištu, međutim, i tome nema lijeka dok se od istog konteksta Hrvatska sama ne zaštiti. CMC je uz Sisak zatvorio još tri pogona u svijetu; zadržat će ili otvoriti nove isključivo tamo gdje im je cijena rada povoljnija, davanja matičnoj zajednici manja, profit veći te rastući. I ostat će u tim sredinama samo dok se one mogu povinovati tim zahtjevima.
Standardni politički marketing, najvitalniji u predizborno vrijeme, prešućuje nam taj dio istine o globalnom kapitalizmu, dok repetira mantru o privlačenju stranih investicija. U primjeru sisačke Željezare, realnost nas je pogodila punom silinom. Koliko god se određeni privatni vlasnik činio prikladnim, zarada će ga prije ili kasnije odvući prema mjestu manjeg tržišnog otpora i veće mogućnosti dampinga. Utoliko je relevantna i pretpostavka da CMC-u možda, zbog novonastalih prilika, uopće ne odgovara nastavak ma čije proizvodnje u Sisku. Jedno od tumačenja, naime, uzima u obzir navodno novije preklapanje suvlasničkih odnosa između CMC-a i još većeg US Steela, koji je na europsku scenu u velikom prodoru stupio preko slovačkih Košica i nama još bližeg Smedereva u Srbiji, gdje su podignuti četiri puta veći proizvodni kapaciteti negoli u Sisku. US Steelu ne treba i Sisak, a ni konkurencija u susjedstvu.

Političari zgranuti

Konkurenciju bi mogao predstavljati i Lakshmi Mittal, vlasnik željezare u Zenici i jedan od nekoliko najvećih industrijalaca svijeta. A upravo se Mittal spominje kao jedan od mogućih kupaca; sve će naposljetku ovisiti o procjeni CMC-a što im se više isplati. Spominje se, međutim, uz nekoliko europskih interesenata i domaći poduzetnik Petar Pripuz, vlasnik firme za prikupljanje otpada CIOS. S obzirom na povezanost njegova imena s mafijaškim krugovima, pak, u Sisku se razgovor obično vraća na rečenu tezu o pranju novca.
Ali, umjesto nagađanja o identitetu budućeg posjednika sisačke Željezare, pozornost valja zadržati na vlastima. Sisačko-moslavačka županica Marina Lovrić-Merzel prvo je, na vijest o povlačenju CMC-a, izjavila da ne zna što bi tome mogao biti razlog. No, bliže se izbori, pa je već sutradan zbog toga optužila Vladu koja svojom politikom, ukratko, muti vodu čestitom poduzetništvu. Ministar gospodarstva Đuro Popijač bio je sprva naoko zgranut, ponavljao je da se čudi svemu tome i da ne zna što je točan uzrok tužnoj vijesti. Zatim se malo pribrao i počeo obećavati neko rješenje, a tek ćemo vidjeti koje, i on i mi. Ako ne oživi ponovno baš kompletan sadašnji pogon, možda će se nastaviti atomiziranje proizvodnje u smjeru razdvajanja čeličane i valjaonice, no to više podsjeća na nešto laganije odumiranje Željezare.

Dotad, u Sisku se diše na škrge – ne samo zbog ekološkog zagađenja grada – u strepnji uoči novih kataklizmičkih iznenađenja. Jedno među njima zapravo više i nije iznenađenje, nego izvjesna sudbina Rafinerije nafte u kojoj će MOL dogodine zacijelo otpustiti dvjestotinjak radnika, ne želeći uložiti u proizvodnju eurodizela po novim, EU-standardima. A uloga nas samih i države u tome slučaju ionako je dobro poznata.

“Nas su se riješili prvih”

Prvi radnici koje smo presreli između stare i nove porte zamolili su nas da ih ne snimamo jer su oni “samo kooperanti”. Znaju bolje od nas da će i taj dio vanjskog radništva ostati bez posla čim se ugasi Željezara, no svi se ovdje nadaju kako će ipak doći neki spasonosni vlasnik i odabrati za daljnju suradnju bar dio njih. Zbog te prijeke potrebe, zaposleni u i oko Željezare ne žele se ni predstavljati, mada od razgovora ne bježe. Naprotiv, reklo bi se da imaju želju kazati javnosti svoju muku.

Prvi je zatim naišao jedan osamljeni radnik te nam se požalio kako su neki dan dobili plaću, a koji sat nakon toga je slijedila vijest o definitivnom povlačenju CMC-a:

– Nitko to nije očekivao. Sve je dotad bilo u redu, otada je sve užas. Ali, ruku na srce, na početku nam i nije bilo jasno kako su ovdje zalutali, a ne bave se onim što je nama specijalnost.

Iz drugog smjera potom je naišao postariji radnik koji nam je objasnio da njemu CMC ionako nije produžio radni odnos, kad su prije četiri godine došli u Sisak.

– Bio sam na bolovanju, a takve nisu uzimali, bilo nas je šezdesetak. I sad sam na bolovanju, ne znam šta će biti ni sa mnom, kamoli sa Željezarom – kaže.

Malo kasnije, sreli smo jednoga njegova mlađeg kolegu na biciklu, ovdje čestom prijevoznom sredstvu. Baš kao u onom starom hitu Idola “Maljčiki”, osim što se udarnički ponos malo izlizao. Saznajemo da će ovaj drug nekako preživjeti, bar je uvjeren da hoće:
– Mada ne znam šta će oni s kreditima, to je gadna stvar. Meni je lako, važno da to nemam za vratom. A ne očekujem nikakvu posebnu borbu, diglo se tu ruke.

Na koncu, u trenutku popodnevne smjene, dok promatramo jedan od eventualno posljednjih takvih prizora na ulazu sisačke Željezare, sam nam prilazi radnik koji prvo spominje borbu. Golim bi rukama sam navalio, pokazuje nam dok mu brada i glas podrhtavaju, samo da zna na koga da krene. Predstavlja nam se, uz napomenu da se nikoga ne boji – Enver Kiranović. Prolaze neki mlađi radnici, nedavno zaposleni na određeno vrijeme, pozdravljaju ga, tapšaju po ramenima.

– Ja i još petnaestak radnika prvi smo prije nekoliko dana dobili otkaz. Svi imamo preko pedeset godina, pa su nas se riješili prvih. A cijeli sam život ovdje radio, imam 32 godine staža. Nedovoljno za penziju, a nemam kud. To je zločin, iako znam da nikoga nije briga i da je sve po zakonu. Ali sve zapiši, neka znaju svi – poručuje svijetu Kiranović.