Neka jači tlači

Sajam knjiga u Beogradu je prošao, ostalo je nezadovoljstvo Udruženja izdavača i knjižara Srbije, koje je odmah po zatvaranju hala i prebrojavanju pazara istupilo sa proglasom kojim je stavilo do znanja javnosti da tu ništa ne valja i da neće valjati sve dok se predstavnici UIKS-a, pre svega liderskih izdavačkih kuća Lagune i Mono&Manjane, ne budu pitali o daljoj sudbini ove manifestacije. Budući da sam i sâm radio u Odboru Sajma knjiga, stekao sam popriličan uvid u rad ovog Udruženja (UIKS), pa mi je pojava famoznog proglasa došla kao vanredno zanimljivo štivo. S jedne strane me je zanimala linija kritičke argumentacije, a s druge medijska podrška koju je taj proglas dobio u srpskoj javnosti.

Transformacije partera

Početkom devedesetih u parteru Hale 1 na Beogradskog sajma knjiga, gde se oduvek odmeravala nekada politička/potom tržišna moć, dominirali su prežici socijalističkih izdavačkih giganata: Prosveta, Nolit i BIGZ. Za njima su sledile metuzalemske SKZ i Matica srpska. Vojska, policija i SPC su tih dana našle svoje mesto pod krovom Sajma i nikada se više nisu makle odatle. Tokom devedesetih počela je transformacija partera, narastale su neke privatne izdavačke kuće, pre svega tadašnje Vreme knjige, zatim Geopoetika, Clio, Plato. Pojavljivali su se i fantomski izdavači, “kuće jednog ili dvoje pisaca”, kakav je bio Verzal press, koji je ekskluzivno objavljivao dela Mirjane Marković i Željka Simića.

Krajem devedesetih počinje nagla ekspanzija Narodne knjige, koja je dobrih desetak godina gospodarila parterom. Medijska naklonjenost ovom kiborgu od izdavačke kuće nije izostajala. Nije bilo sajamske sezone u kojoj novinari ne bi Narodnu knjigu proglasili izdavačkom kućom godine. Za novinare su se organizovale posebne fešte, a pričalo se da su neki od njih bili i na platnom spisku kod Milička Mijovića. Bilo kako bilo, Narodna knjiga je sa svojim neukusom u uređivanju i oblikovanju knjiga gospodarila srpskim tržištem knjiga prilično dugo. Bibliotekari, koji bi iz unutrašnjosti autobusima stizali na Sajam knjiga, odlazili bi pravo na štand narodnjaka da pazare najnoviju srpsku literaturu, jer se verovalo (uprkos gravitaciji), kao što se danas veruje za Lagunu, da samo narodnjaci znaju šta je dobra knjiga. Medijska podrška bila je velika, a društvena verifikacija preko sistema korumpiranih nagrada ogromna.

Rančerska logika

Mediji koji su ranije bili glavna podrška Narodnoj knjizi, danas su bliski UIKS-u. Moglo bi se reći da skupa sa izdavačima iz UIKS-a dele isto nezadovoljstvo. Ova usaglašenost je dirljiva i oduvek se ogledala u negiranju odluke žirija Sajma knjiga za izdavača godine. To se dogodilo i sada. Tako je novinarka Tanjuga Vera Kondeva nekada požrtvovano branila glasačku kutiju sa novinarskim glasovima (za Milička Mijovića) kao što je danas zabrinuta za sudbinu Lagune. Gde je Tanjug, razume se, tu su “Politika” i “Večernje novosti”. Kako u podršci jačih, tako i u zatiranju malih i nezavisnih. (Paradigmatično je ćutanje ovih medija o smrti pisca i filozofa Radomira Konstantinovića u vreme sajamskih dana.)

Nezadovoljstvo predstavnika ovih medija bilo je uočljivo još u programskoj sali “Selenić” gde je žiri pročitao svoje odluke, dodelivši sajamska priznanja izdavačkoj kući Fabrika knjiga te publikaciji “Stripovi koje smo voleli”, dečjoj knjizi “Rusvaj” Igora Kolarova, kao i monografiji “Povijest gej i lezbijskog života i kulture” Roberta Oldriča koju su u saradnji objavili Red Box iz Beograda i Sandorf iz Zagreba. UIKS je to doživeo kao udar na svoj rad, a novinari pomenutih medija kao “nameštaljku” (što su neki od njih već u “Seleniću” dobacivali, šireći laži da su predsednik žirija i izdavač godine rođena braća?!).

I zaista, u proglasu UIKS-a markirane su dve mete, jedno je odsustvo predstavnika UIKS-a iz Odbora Sajma knjiga, a drugo je žiri, za koji je u proglasu rečeno da je “bez dovoljnog javnog kulturnog kredibiliteta” i da ima “kuloarski pristup i potcenjivački rad prema izdavačkoj industriji i srpskoj kulturi uopšte”. Šta bi ove floskule trebalo da znače u trenutku kada je formiran možda najbolji žiri od 2000. naovamo? Pre svega, uređivačka zicer politika predstavnika UIKS-a, koji su u godini Andrićevog jubileja naštampali nove izbore Andrićevih priča, ostala je marginalizovana. Uvek kada se dođe do nedostatka argumenata, onda se potežu nacionalne veličine i jubileji kako bi se javnost skandalizovala nad nekim činom. Zaboga, stripovi i “Povijest gej i lezbijskog života i kulture” u Andrićevoj godini, vajkaju se predstavnici UIKS-a, pa gde to ima. O Fabrici knjiga da se i ne govori. Još je predsednik žirija skrenuo pažnju da su prethodne dve godine ekonomske krize veoma loše uticale na srpsko izdavaštvo. Sve je to u proglasu “pročitano” kao udar na stubove srpskog izdavaštva oličene u šarenoj hitoidnoj produkciji Lagune i Mono&Manjane. Međutim, ono što članovi Odbora Sajma knjiga znaju je to da je delegacija UIKS-a pre Sajma tražila ekskluzivni popust cene sajamskog prostora za svoje članove. Na pitanje Odbora šta će biti s malim nezavisnim izdavačima, usledio je odgovor da ih to ne zanima i da se jednostavno mogu pridružiti UIKS-u. Rančerska logika.

Stari i novi

Na kraju se ispostavlja samo jedno, novi srpski izdavači koji su poslednjih godina doživeli veliku ekspanziju, ušavši i u biznis sa knjižarskim lancima (Delfi, Vulkan, Evro-Đunti), zainteresovani su samo za uspostavljanje monopola na tržištu knjiga. Ništa više. To bi se simbolički pokazalo na preuzimanju Sajma knjiga, a prenelo bi se na kompletno tržište. Mali izdavači bi u takvoj konstelaciji mogli da dobiju po dva kvadrata na njihovom velikom štandu, odnosno neku zabačenu policu u njihovim knjižarama. Možda će se to i dogoditi već naredne godine, nakon izbora. Ali UIKS bi trebalo da ima sluha i za slučajeve u regionu, pre svega mislim na hrvatske izdavače Profil i Algoritam, koji su doživeli sličnu ekspanziju u protekloj deceniji, dok danas masovno otpuštaju ljude i ne plaćaju svoje dugove. S druge strane, oni su imali respektabilnu domaću produkciju, dok Laguna i Mono&Manjana žive pre svega od (rđavih) prevoda bestselera i licencnih izdanja dečje zabavne literature. Surova eksploatacija (intelektualne) radne snage im je svakako zajednička.

Na koncu, trebalo bi da se sete i sudbine svog kolege Milička Mijovića, čija tezga je poslednjih godina bila na galeriji, pomičući se lagano ka Hali 4, a potom ka zaboravu, odakle ga ni “Politika”, ni Tanjug, a ni Vera Kondeva više ne mogu izvući.