Poraz je u malim stvarima
Trenutno međunarodno najprestižniji iranski sineast Asghar Farhadi debitirao je 2003. ostvarenjem “Rags dar ghobar”, o muškarcu prisiljenom na razvod koji odlazi u pustinju loviti zmije otrovnice kako bi namirio dug. Odmah privukavši pozornost azijske filmske scene, Farhadi drugim radom, “Shah-re ziba”, o 18-godišnjem mladiću koji iščekuje pogubljenje zbog zločina koji je počinio dvije godine ranije, počinje snažnije prodirati i u Evropu te pobjeđuje na varšavskom festivalu, usput te 2004. dobivši i nagradu žirija kritike u Splitu.
Male laži
Slijedi “Chaharshanbe-soori” (2006), gdje prvi put postavlja ženski lik u središte te se probija u Americi (Zlatni Hugo u Chicagu), ali i prvi put biva uvršten na jedan evropski festival visoke klase – Locarno. Puni uspjeh stiže 2009., kad ostvarenjem “Darbareye Elly”, o učiteljici tajanstveno nestaloj na morskoj plaži, osvaja pregršt nagrada na azijskim, oceanijskim, američkim i evropskim festivalima, među kojima je najvrednija Srebrni medvjed u Berlinu za najbolju režiju. No to je bio samo uvod u trijumf na istom festivalu dvije godine potom, kad “Nader i Simin se rastaju” osvaja Zlatnog medvjeda i niz pratećih nagrada, a uz to trijumfira na gotovo svakom festivalu na kojem se pojavljuje, od Australije i Japana do Južne Afrike, uključujući i našu Pulu. Srećom, ove je jeseni taj izvanredan film dospio i do bar jednog redovnog hrvatskog kina, zagrebačke “Europe”.
“Nader i Simin se rastaju” priča je o naslovnom bračnom paru, pripadnicima teheranske više srednje klase, koji se sukobe oko obiteljske budućnosti. Ona, Simin, želi da se presele u inozemstvo kako bi njihova kći jedinica, nadarena i psihofizički vrlo zrela 12-godišnja Termeh, imala bolje uvjete za razvoj, dok on, Nader, to odbija, jer ne želi ostaviti starog i bolesnog oca. Radnja se proširuje Naderovim angažiranjem trudne njegovateljice iz nižeg društvenoj sloja, koju ubrzo otpusti zbog nemara i moguće krađe, fizički je izbacivši iz stana, nakon čega ga ona optuži da je skrivio smrt njezina nerođena djeteta. Na to se njezin neobrazovani i nagli muž pokušava fizički obračunati s Naderom te za odustajanje od tužbe traži znatnu novčanu nadoknadu.
Kroz ovu vrlo precizno postavljenu, redateljski maestralnom suptilnošću izvedenu i izvanredno životno odigranu mrežu odnosa, Farhadi nenametljivo progovara o univerzalnoj ljudskoj prirodi, prirodi ljudi odrasle dobi koji se odreda služe malim neistinama i lažima radi osobne koristi (po svemu sudeći, Nader laže da nije znao kako je njegovateljica trudna, njegovateljica prešućuje da je dijete izgubila jer ju je udario auto, njezin muž odštetu ponajprije želi kako bi vratio dug, a ne zbog duševne boli itd.), a svemu tome svjedoče još nevine oči Termeh, koja se relativno rano mora izravno suočiti s nesavršenostima svijeta u koji će uskoro posve zakoračiti.
Istina o ljudima
Pritom je narativ složen kao svojevrsni mini-triler u kojem nema velikog zločina, ali ima snažnih emocija čiji su nosioci različiti, psihološki vrsno individualizirani karakteri, a nakon svega ostaje otvoren kraj i vrlo gorka spoznaja, praćena neugodnim prigušenim osjećajem, o poraznim činjenicama ljudske prirode i egzistencije.
Farhadiju nisu bile potrebne standardne granične situacije, senzacionalna zbivanja i oblikovanja, kao recimo Hanekeu, da bi upozorio na neugodne strane ljudske psihe; poraz se krije u malim, svakodnevnim stvarima, uobičajenim navadama naše psihe, poručuje on kao malo tko ili moguće čak nitko prije njega.