Sela praktički bez Hitne

Već na samom startu, reforma Hitne medicinske pomoći (HMP) ministra Darka Milinovića uzrokovala je prve žrtve, izazvala liječnički gnjev i pokrenula građane na akciju potpisivanja peticija da se nova organizacija Hitne što hitnije zaustavi. Ako su se tragični i nepotrebni smrtni slučajevi dogodili na Krku, pred zatvorenim vratima Hitne pomoći, i u Umagu, gdje je nesretnog pacijenta pokušavala oživjeti medicinska sestra dok je liječnik bio na drugoj intervenciji, što tek očekuje pacijente u ruralnim krajevima, gdje je najbliža Hitna pomoć i dosad bila udaljena do 75 kilometara?

Dok se županijske vlasti i Ministarstvo zdravstva, sudionici novog ustroja Zavoda za hitnu medicinu u Primorsko-goranskoj županiji, prepucavaju tko je kriv za smrt dvoje ljudi, ostali se županijski zavodi i županijski pročelnici zasad slažu s ministrom Milinovićem o uspješnosti reforme i boljoj pokrivenosti mreže hitne medicinske usluge, što će, kako smatraju, dovesti do zbrinjavanja pacijenata i u urbanim i u ruralnim područjima unutar tzv. zlatnog sata, kada je stopa smrtnosti manja za 30 do 50 posto. Međutim, liječnici koji žive i rade u ruralnim dijelovima Hrvatske dobro znaju da je ta najava samo utopija i da njihovi pacijenti nemaju baš nikakve šanse da unutar tog sata stignu do doktora hitne medicine, bez obzira na to što izdvajaju jednake iznose za zdravstveno osiguranje kao i njihovi sugrađani u urbanim sredinama.

“Hitnih” 100 minuta

Željko Gumzej, obiteljski liječnik iz Gračaca i član Izvršnog odbora Koordinacije hrvatske obiteljske medicine (KoHOM), ističe da do dolaska kola Hitne pomoći u općini koja pokriva 1.200 četvornih metara zna proteći i nekoliko sati, ovisno o vremenskim uvjetima i stanju na terenu.

– Nerijetko vozimo lošim makadamom, a nekad i potokom, šumskim putovima. Radi loše opremljenosti ambulante, ne možemo ništa napraviti u Gračacu, nego pacijenta pod rotacijskim svjetlima moramo prebaciti dalje, za Zadar, a to je još 40 minuta brze vožnje. Za hitnu nam je intervenciju potrebno minimalno 100 minuta pod povoljnim okolnostima, a imali smo i intervenciju koja je, zbog zime i nepristupačnog terena, trajala čak 11 sati – navodi dr. Gumzej primjere iz svoje prakse.

O medicinskoj usluzi u ruralnim područjima poput Like dovoljno govori i to što se prva medicinska pomoć u npr. Donjem Lapcu pruža samo do 15 sati, a za sve poslije toga pacijenti moraju tražiti doktora u pripravnosti, koji sjedi kod kuće, medicinsku sestru i vozača kola Hitne pomoći; kada se sve spoji, pacijent prvu adekvatnu pomoć dobiva tek u Gospiću, udaljenom 75 kilometara. Još je gore mještanima Udbine koji moraju zvati Hitnu iz Korenice, koja pokriva oko 1.580 četvornih metara triju općina – Plitvičkih jezera, Udbine i Donjeg Lapca – sa 8.196 stanovnika: čovjek doista mora imati sreće da kola i liječnik već nisu negdje na intervenciji, na putu za Udbinu ili dalje, za bolnicu u Gospiću. Ako jesu, nove hitne slučajeve nema više tko zaprimiti i preostaje jedino čekanje pred vratima u trenucima kada sekunde znače život.

Razinu zdravstvene usluge u Lici ilustrira i činjenica da pacijenti krv mogu izvaditi samo jedan dan u tjednu, nakon čega se svi uzorci iz npr. Korenice šalju na analizu u Gospić, i to taksijem koji ima ugovor s Domom zdravlja. Prije rata devedesetih, većina ličkih općina imala je organiziranu kompletnu medicinsku uslugu – laboratorije, rendgene, specijaliste, a u mnogim mjestima bila je bolnica, pa i rodilište. Sada je to samo san.

Nije ovo New York

Nova reforma u većini će slučajeva samo zacementirati dosadašnju lošu organizaciju.

– Ova je reforma još samo jedna u nizu administrativnih lakrdija kojima se ne rješava stanje na terenu. Osnovna svrha reforme je zapošljavanje stotinjak novih kadrova u nove zavode, bez obzira na to što je u javnom zdravstvu sada 72.000 zaposlenih. Da tragedija bude veća, na funkcijama u županijskim zavodima za hitnu medicinu su profesori kroatistike, povijesti i pravnici, koji nemaju blage veze s terenskim problemima. Otkako je 2009. počela implementacija reforme, nitko iz Zavoda za hitnu medicinu nije upoznat sa stvarnim stanjem u Lici: da pacijenti iz nekih područja i dvaput prelaze državnu granicu do prve pomoći, da su neka sela od ambulante i prvog dežurstva udaljena 75 km, pa još toliko do prve bolnice. Tu su i 800 km neasfaltiranih putova i zimska odsječenost od svijeta – objašnjava dr. Gumzej.

Osim nove ustanove, Zavoda za hitnu medicinu, reforma je, po uzoru na američke filmove, pored postojećih timova T1 koji obuhvaćaju liječnika hitne medicine, medicinsku sestru ili tehničara i vozača, uvela i tim T2, bez liječnika, no s dvije sestre/tehničara i vozačem, koji bi bolesnika morali moći u stabiliziranom stanju dovesti do prve bolnice. Promjena je uvedena i stvaranjem jedinstvene Službe 112, na čiji se broj umjesto liječnika javlja dispečer, koji u razgovoru procjenjuje hitnost stanja, odnosno jesu li pacijentu potrebna kola Hitne pomoći ili se može sam prošetati do obiteljskog liječnika.

– Ne znam koja je uloga timova T2, oni nisu kompetentni za samostalne reanimacijske postupke i još neko vrijeme ne mogu profunkcionirati na razini većoj od saniteta, što znači da mogu samo pratiti transport pacijenta. Bez prethodne edukacije, s planiranim vikend-tečajevima, uvedeni su i dispečeri koji su u sadašnjem sustavu samo smetnja i karika koja nepotrebno troši u hitnim slučajevima presudno vrijeme – objašnjava dr. Mario Malnar, predsjednik KoHOM-a i potpredsjednik Hrvatske liječničke komore.

– Timovi T2 imaju smisla u New Yorku ili Zagrebu, ali ne i u ruralnim sredinama. To su timovi koji na šestomjesečnom tečaju nauče algoritam oživljavanja kroz deset točaka i, uz svakodnevnu kondiciju, oni to mogu dobro raditi. No, u velikim gradovima svaki dan imate četiri-pet oživljavanja, u manjima jedno ili dva godišnje. Pitanje je što će ti ljudi raditi cijelo vrijeme, primati plaću za sjedenje i ispijanje kava? Jer, sva ostala pitanja moramo rješavati mi, doktori obiteljske medicine. Koja je tu odgovornost tima T2? Dolazimo do zaključka da je opet potrošen novac na krivom mjestu – tumači dr. Gumzej.

Neizdrživi pritisci

Osim neprovedenih neophodnih edukacija, velika je rupa u Milinovićevoj reformi i manjak liječnika hitne medicine: riječ je o novouvedenoj specijalizaciji, pa u vodu pada ministrova projekcija da će 2013, kada bi reforma trebala u potpunosti zaživjeti, Hrvatska imati 494 tima Hitne pomoći s liječnikom. Uz sve te nedostatke, u mrežu HMP-a, na punktovima dežurstava i pripravnosti koji su uglavnom locirani u udaljenijim i manjim mjestima, potrebno je uključiti i sve liječnike obiteljske medicine koji, po vlastitom priznanju, nisu ni educirani a ni spremni za primjenu hitne medicine.

– Liječnici obiteljske medicine odrađuju 80 posto zdravstvene zaštite. Standard nam je 100 pacijenata dnevno, a mnogi od nas imaju oko 2.000 kartona. Živimo u državi u kojoj vozač kamiona ne smije voziti dulje od osam sati bez dnevnog odmora, a liječnici moraju poslije odrađene popodnevne smjene ostati na noćnom dežurstvu, pa nastaviti jutarnju smjenu i tako dva-tri puta tjedno. To je neizdrživo. Mi nismo hitna medicina i ne želimo se igrati rezervne Hitne – ističe dr. Mario Malnar i dodaje da su ovih dana liječnicima obiteljske medicine ponuđeni aneksi ugovora bez konkretno definiranih uvjeta rada i cijena satnica za pojedina dežurstva.

– Takve ugovore nećemo potpisati. Moralna nam je dužnost da državi i jedinicama lokalne samouprave konačno skrenemo pažnju na uvjete rada u izoliranim krajevima. Liječnici su u tim sredinama kao po kazni, rade u ambulantama koje ne zadovoljavaju ni minimalne standarde i predstavljaju sramotu za državu. Naša je dužnost da pomognemo bolesniku, naši liječnici žive sa svojim pacijentima, koji će i dalje dobivati hitnu pomoć od svojih doktora. Ali, nećemo potpisati taj ugovor i taj rad nam neće biti honoriran – kaže dr. Malnar.

Iako liječnici obećavaju da će nastaviti dežurstva bez potpisanog ugovora, pacijenti u ruralnim krajevima pitaju tko će im garantirati da sutra neće izgubiti i ono malo što im je ostalo od 24-satne zdravstvene skrbi.

– Pa, tko je tu lud? To je prestrašno i tragično. Reformi uvedenoj na brzinu i preko koljena, s javnim dekretom, ekonomska računica je najbitnija, život i zdravlje pacijenta na zadnjem su mjestu. Svi ti Milinovićevi milijuni s kojima se hvali ne vrijede jedan ljudski život, mi nemamo tri života. Zamislimo samo da se svatko od nas, pojedinačno, nađe u situaciji kada mu je život ugrožen pred zatvorenim vratima Hitne službe? Umjesto da idemo u Evropu, mi idemo unatrag, smanjujući zdravstvenu skrb naših građana – poručuje predsjednica Samostalnog sindikata zdravstva Spomenka Avberšek.