Stvari sadrže splin
Film “Melankolija” Larsa von Triera
Novi film Larsa von Triera “Melankolija” bavi se dvjema međusobno oprečnim, ali gotovo podjednako duševno uznemirenim sestrama neposredno uoči uništenja Zemlje udarom ogromnog tajanstvenog plavog planeta nazvanog Melankolija. Podijeljen u dva poglavlja – “Justin” i “Claire” – film u središte prvog postavlja mlađu, izrazito senzibilnu i psihički kaotičnu sestru (savršeno je utjelovljuje Kirsten Dunst) na dan njezina vjenčanja s privlačnim i dobrodušnim Michaelom (odlični Alexander Skarsgard), dok se u drugom poglavlju fokus premješta na stariju sestru Claire (Charlotte Gainsbourg), racionalnu ženu uređenog obiteljskog života koja se sa suprugom Johnom (Kiefer Sutherland), njihovim sinčićem i samom Justin, nakon neuspjele svadbe potonje, suočava s dramatičnim poremećajem Melankolijine putanje i skorašnjim smakom svijeta.
Disfunkcionalna obitelj
Uvertira u prvo poglavlje hiperstilizirani su romantično-poetični prizori Justinina kretanja šumom u bijeloj vjenčanici i a la Ofelija prepuštanje vodenom tijeku s cvijećem u rukama, da bi nakon sraza planeta uslijedio ulaz u (uvjetno retrospektivni) početak priče – kašnjenje Justin i Michaela na vlastitu svadbu uslijed apsurdnog problema s isparkiravanjem auta, što naviješta krivo kretanje svega što će uslijediti. Uvodnu hiperstiliziranost smjenjuju kamera iz ruke i tzv. prljava fotografija, sublimna poetičnost prepušta mjesto ultrarealizmu, dok pratimo svadbena zbivanja u raskošnoj Claireinoj i Johnovoj kući s pomno njegovanim vrtom (svaka sličnost s ambijentom Resnaisova klasika “Prošle godine u Marienbadu” je namjerna).
Zbivanja su to koja brzo razotkrivaju tzv. disfunkcionalnu matičnu obitelj Justin i Claire, njihove razvedene roditelje (Charlotte Rampling i John Hurt) kao na različite načine pomaknute stvorove, također upućuju na opreku senzibiliteta i svjetonazora dviju sestara, na presiju marketinškog kapitalističkog ustroja koji ni na svadbi ne miruje, ali ponajprije na rastrzanu, neuravnoteženu Justininu psihu ključno demonstriranu seksualnim odbijanjem pažljivog supruga i seksualnim prihvaćanjem nedoraslog joj poslovnog pomoćnika kojeg, kolokvijalno i precizno rečeno, potroši na travnjaku ispred kuće. Svadba se bespovratno urušava, zajedno s jednodnevnim brakom dvoje mladih koji su izgledali kao stvoreni jedno za drugo.
Rastuća strepnja
Događajnu, karakterizacijsku i mizanscensku napučenost prvog poglavlja, u kojem Trier, kao riba u vodi svog omiljenog naturalističkog jezera, redateljski briljira, smjenjuje drugo poglavlje što donosi smiraj nakon burne i traumatične noći. Uznemirenost i duševna ranjivost praktične Claire dolaze do izražaja u neizvjesnosti Melankolijina gibanja prema Zemlji, no prelazak iz bučne napučenosti s intervalima tenzične intime u jednostavniji i smireniji postav
s četiri lika i lagano rastućom strepnjom ne donosi jednako sugestivne rezultate. Drugo je poglavlje suviše ispražnjeno, svedeno na jedno osnovno stanje i oslonjeno gotovo isključivo na atmosferu, koja međutim nije toliko dojmljiva da bi sama ispunila njegovo trajanje.
Ipak, u egzistencijalno-kataklizmičkom zamahu filmske završnice ima neusporedivo više odmjerenosti, a onda i suptilnosti nego u tzv. kozmičko-metafizičkim dijelovima i osobito svršetku razvikanog Malickova “Drva života”, što pokazuje da Trier, i kad nije u svom elementu, ostaje autor visoke klase. U cjelini, “Melankolija” je vrlo dobro ostvarenje koje skladno povezuje ultrarealizam i ultrastilizaciju, i iz kojeg će se najviše pamtiti njegovo prvo poglavlje, dragocjeno prožeto maestralnom izvedbom Kirsten Dunst.