Tatinom sinu oprošteno divljaštvo
Izostanak lustracije i traljava reforma pravosuđa ponovno su pokazali pravo lice Srbije: na sudu u Požarevcu, zbog apsolutne zastare kaznenog djela nanošenja teških tjelesnih povreda u svibnju 2000. godine, oslobođeni su Marko Milošević i petorica njegovih tjelohranitelja. Sutkinja Gordana Vidojković, javnosti poznata po oslobađanju članova Socijalističke partije Srbije, nije mogla utvrditi da li je prije 11 godina jedan od trojice teško premlaćenih članova “Otpora” Nebojša Sokolović zaista zadobio povrede koje su mu ugrozile život i ostavile posljedice. Sokolović, naime, te 2000. godine nije pregledan u požarevačkoj bolnici, ali su jasno govorile fotografije premlaćenih, s vidljivim krvnim podljevima i masnicama, koje su potom završile i na plakatima “Otpora” s porukom: “Ovo je lice Srbije”.
Baraka pet M
Nije to prva takva presuda dotične, nedavno reizabrane sutkinje: prva oslobađajuća odluka, nakon cijelih sedam godina sudskog procesa, bila je 2008. godine, s obrazloženjem da se “ne zna tko je kome kakve povrede nanio”. Nju je ukinuo viši sud godinu kasnije, nakon čega slijede razne sudske zavrzlame – nova rješenja, pogibija jednog od premlaćenih “otporaša”, obustava postupka po tužbi trećega i odbijanje požarevačkog tužiteljstva da preuzme gonjenje, da bi na kraju sve zapečatila oslobađajuća presuda uslijed apsolutne zastare.
Time je sutkinja ponovno pogazila presudu apelacijskog suda, koji je bio ukinuo njenu prošlu oslobađajuću presudu, te ustanovio da je bila riječ o “teškim povredama opasnima po život” i da za to djelo zastara nastupa tek nakon 15 godina, dakle 2016.
Marko Milošević, koji je te 2000. godine, prije pada svog oca Slobodana Miloševića, vitlao pištoljem po redakcijama medija koji bi objavili nešto što mu se ne sviđa, koji je “otporaše” po Požarevcu proganjao čak i motornom pilom, od listopada 2000. je u bijegu, jednako kao i njegova majka Mirjana Marković. Oboje su u Rusiji dobili političke azile i za oboje se vjeruje da bi se u nekoj perspektivi mogli vratiti, s obzirom na vraćanje duha 1990-ih i na pomirenje demokrata i socijalista Ivice Dačića.
Tako je, neposredno prije oslobađajuće presude Marku Miloševiću, Dačićev ministar infrastrukture Milutin Mrkonjić izjavio da svaki put kad sretne predsjednika Borisa Tadića pita za svojih “pet M” prijatelja. Marka Miloševića je riješio, ostaju Dragoljub Milanović, bivši direktor RTS-a koji služi kaznu zbog odgovornosti za pogibiju 16 radnika u bombardiranju te televizije 1999, Mirjana Marković, čiji su tragovi u nekim državnim zločinima 1990-ih, Radomir Marković, bivši šef Državne sigurnosti (eno ga u zatvoru) i Mihalj Kertes, bivši šef Carine koji im je dijelio novac šakom i kapom.
Ništa od lustracije
Za lustraciju ni danas nije kasno, tvrdi Nenad Čanak, lider Lige socijaldemokrata Vojvodine, ona bi najviše doprinijela tome da SPS “plati račun za devedesete”. Uz još šačicu pojedinaca koji povremeno spominju lustraciju, Čanak je usamljen u njenom prizivanju. Vladajuća koalicija funkcionira na pogodbama i trpanju prošlosti pod tepih, a pravosuđe na poslušnosti. Nije bezrazložna priča ni o stranačkim kvotama u postupku reizbora sudaca: službeno je proglašena zlonamjernom, ali u slučaju Marka Miloševića previše je podudarnosti. Primjerice, “otporaše” je prije nego što je postao državni tajnik, pred požarevačkim sudom zastupao Slobodan Homen i bilo bi logično da je upozorio svoju ministricu i ostale nadležne na naročitu upornost kojom požarevačka sutkinja Gordana Vidojković i dalje ponižava žrtve Marka Miloševića iz vremena kad je u tom gradu vedrio i oblačio.
– Nijedna vlast nakon 2000. godine nije imala adekvatne reakcije, sposobnost, želju i svijest da se mora sukobiti s nasljeđem prošlosti – kaže odvjetnik Nikola Barović, koji presudu Marku Miloševiću vidi kao “nastavak kohabitacije nasilnika i žrtava”.
Naravno, i taj će slučaj završiti – kako “otporaši” već najavljuju – u moru onih koji su iz Srbije zapljusnuli Međunarodni sud za ljudska prava u Strasbourgu.