Treći put po drugi put

Cilj ovog teksta je predstaviti neka rješenja vezana uz domaću ekonomiju, položaj radnika i ulogu države u tome, koja nudi Kukuriku koalicija u svom izbornom programskom dokumentu poznatom pod nazivom Plan 21.

Već na trećoj stranici svog političkog programa koalicija najavljuje ni manje ni više nego “promjenu prirode hrvatskog kapitalizma i konačni odmak od prakse kapitalizma perifernog, nekontroliranog i nezakonitog profita”.

I 20 godina nakon restauracije kapitalizma u našim krajevima, u lijevo-centrističkoj koaliciji još uvijek vjeruju da je naša periferijalnost strogo tranzitivnog karaktera, da je to tek etapa na putu u… što? Valjda u nekakav kapitalizam zakonitog i kontroliranog profita. Na istu temu, samo jedno 15 stranica dalje, autori opet usklikuju da “Hrvatskoj ne treba divlji kapitalizam”. Kao da bi neki redizajnirani kapitalizam, onaj koji bi prošao humanistički face lifting, trebao biti poželjna opcija.

Opće je uvjerenje da takvih humanih kapitalizama negdje daleko na sjeveru Evrope ipak ima. Recimo, u Skandinaviji. Međutim, neki noviji tekstovi na tu temu suspektni su prema takvim uvriježenim mišljenjima o Norveškoj i Švedskoj kao zemljama rajskog kapitalizma. Primjerice, najnoviji podaci govore da je Švedska provela privatizaciju javnog sektora na gotovo američki način.

Kapitalizam & kapitalizam

Kao što znamo, kapitalizam je uvijek divlji, uvijek je nasilan. Kako kaže Marx, a podsjeća nas Vjeran Katunarić u svom tekstu “Propada li kapitalizam ili se pretvara u nešto drugo?”, u kapitalizmu nema spontanosti, nema prirodnosti, već se on u bitnome pokreće mehanizmima organiziranog nasilja.

Uza sve to, dvodesetljetno uzaludno iščekivanje nekakvog političkog Novog Jeruzalema urodilo je generalnim osjećajem nasamarenosti kod istočnih i jugoistočnih Evropljana, pa se postavlja pitanje je li ova faznost, u koju jedva da više itko vjeruje, ali na kojoj koalicija ipak uporno inzistira, njezin patetični vapaj za nečim čega zapravo nema – za dosizanjem dobrog, socijalnog ili humanog kapitalizma koji da se, navodno, prakticira u nekakvoj imaginarnoj kapitalističkoj matici, a nama na margini pristup tom kapitalističkom zlatnom teletu zapriječen je, eto, uslijed naše vlastite kapitalističke netalentiranosti. Tu im valja odgovoriti, kao što je to napisao ruski teoretičar Boris Kagarlitsky, naime, da nema baš nikakve iznimnosti u našem položaju i da nama, kao i ostalim eks-komunističkim društvima, “historija 1989. godine nije namijenila neki poseban usud. Mi ćemo ili pobijediti ili izgubiti zajedno s većinom čovječanstva”.

Međutim, autori programa i dalje ustrajavaju na nekoj razvojnoj specifičnosti našeg društva, pa tako ustvrđuju da su “korijeni krize i recesije u lošem vođenju hrvatske ekonomske politike i ekonomskom modelu temeljenom na neoliberalizmu i tržišnom fundamentalizmu koji nije uzeo u obzir specifične uvjete tranzicije hrvatskog gospodarstva i društva u cjelini”. Ova interpretativna parohijalnost naše današnje nezavidno stanje tumači nekom našom gotovo pa sudbinski određenom posebnošću i iznimnošću, odnosno nekim posve jedinstvenim razvojem događaja u nas, kojeg da nije bilo nigdje drugdje. Ipak, provincijalnost tu ne pomaže. Kriza je globalnog karaktera i riječ je o krizi samog sistema. Međutim, nazivati stvari svojim imenom, pogotovo u predizbornom programu, dakako, nije nipošto oportuno.

Zaposlivi & nezaposlivi

Autori Plana 21 uveli su i jednu zanimljivost. Naime, Plan je dostupan na webu i u raspravama s javnošću podložan je promjenama. Vidljive su ispravke, kao i ranija rješenja. Jedna od iznenađujućih stvari jest odustajanje od nekih, u međuvremenu u javnom mnijenju diskreditiranih, pojmova. Radi se, prije svega, o pojmu fleksisigurnosti koji se odnosi na elasticitet tržišta radne snage a, pojednostavljeno, znači stvaranje sistemskih uvjeta za veću fluktuaciju radništva, odnosno uvjeta za lakše zapošljavanje, ali i lakše otpuštanje radnika. Pa dok u prvotnoj verziji Plana taj pojam još uvijek figurira, u izmijenjenoj se on supstituira pojmom zaposlivosti. Međutim, ova retorička kozmetika ne mijenja bit programa kad su u pitanju radnička prava. Naime, kroz retke i dalje provijava duh nove prekarnosti, u kojoj se kao dominantna vrijednost uspostavlja adaptabilnost, neovisno o tome radi li se o zaposlenima ili nezaposlenima. Ili bi se možda novom retorikom oni trebali nazivati zaposlivima i nezaposlivima? Uostalom, takvim bi pojmovima možda čak i preciznije označili tu trajnu neodredivost njihovih statusa (rad na neodređeno, rad na crno, neodredivo radno vrijeme ili tzv. klizno, neodredivo radno mjesto, odnosno nošenje posla kući itd.).

Prvo što se traži od zaposlenog radnika novog, socijaldemokratskog doba, jest da se on, kako stoji na 25. stranici Plana 21, kroz “cjeloživotno učenje prilagodi potrebama tržišta rada i tehnološkom razvoju, te tako jača svoju kompetentnost”. Ova bi, na prvi pogled plemenita namjera poslodavca/zakonodavca za posljedicu mogla imati barem dvije stvari: iznurivanje i izluđivanje ljudi stalnim zahtjevima za doškolovanjem i prekvalificiranjem, što bi umjesto u kompetentnosti moglo završiti u patološkoj kompeticiji među samim radništvom. To će za posljedicu sasvim sigurno imati gubitak i ovo malo preostale horizontalne, radničke solidarnosti (nešto se slično događa među hiperkompetitivnim bolonjiziranim studentima, koji si međusobno ni skripte više ne posuđuju). Kao drugo, rad radnika u uvjetima takvog natjecateljstva polučuje u njih stalni strah praktički od svega – od toga da nisu dovoljno dobri, da su neadaptabilni, da su stari, da su nefleksibilni, da su bez iskustva, da su nezahvalni ako odbiju ponuđenu dodatnu naobrazbu itd. itd.

Rizici & odgovornosti

Adaptabilnost i samoinicijativa na visokoj su cijeni i kod druge kategorije radnika, one nezaposlenih. Naime, jedna od dominantnih tema Plana 21, barem kad su u pitanju rad i radništvo, predstavlja naglašeno iskazana briga za nezaposlene. Naime, koalicionaši smatraju da se upravo toj skupni treba posvetiti dodatna pažnja. Tako kažu da je “najveća povreda prava radnika nezaposlenost”. S tim u vezi klasičnu burzu rada kane pretvoriti u svojevrsnu agenciju fokusiranu, među ostalim, i na “prilagodbu radnika koji traže posao”.

Pojam zaposlivosti predstavlja svojevrstan stupanj adaptabilnosti radnika – najprije na tržište rada, pa onda i na nove tehnologije te na stalno promjenjive uvjete rada – i on nam govori, baš i kao prethodni pojam fleksibilnosti, odnosno fleksisigurnosti, da se u slučajevima nezaposlivosti pojedinaca zapravo radi o staroj taktici prebacivanja odgovornosti odnosno rizika sa sistema na samog pojedinca. Ako hoćemo biti sumnjičavi do kraja, možemo reći da će rezervna armija rada i u novim, tzv. lijevim političkim uvjetima, služiti staroj svrsi – stalnom pritisku na zaposlene radnike bilo kroz smanjenje plaća i radnih prava, bilo kroz prijetnju njihovim radnim mjestima. Za to vrijeme, tako deklarirana briga za nezaposlene, od kojih su mnogi u biti doista teško zaposlivi, u javnosti uvijek nailazi na odobravanje i – ovo nipošto nije nezanemarivo – nosiocima takvih politika priskrbljuje nemali simbolički kapital, iako se u biti radi o običnoj populističkoj moralki.

Program, izgleda, odustaje od dosadašnje prakse tripartitnosti u pregovorima između radnika (sindikata), poslodavaca i države, te prelazi na, kako se u njemu kaže, “partnerstvo rada i kapitala”. Stvar je problematična iz najmanje jednog razloga. Naime, nije jasno što će u tom novom “klasnom kompromisu” u današnjem vremenu politike rezova uopće moći biti ponuđeno radničkoj strani. Jer, u vrijeme države blagostanja, odnosno povijesnog klasnog kompromisa, radništvo je izborilo velike dobiti u vidu socijalne sigurnosti, viših plaća, osiguranih mirovina i sl. Danas, u doba austerity politike, odmah je jasno da će se ova predizborna obećanja teško moći ispuniti.

Biznis & pravda

Drugi dominirajući topik ovog programa je razvojnost, svojevrsni ekonomski developmentalizam. Autori na praktički svakoj stranici programa, od njih ukupno 45, naglašavaju razvoj kao glavni cilj i važnu ulogu države u postizanju tog cilja. Jasna je to reakcija na dosadašnje ni od koga i ni od čega omeđeno manevriranje neliberalnog sistema. Pokušat će se, obećava program, velikim investicijama pokrenuti privreda.

Međutim, problem je u tome što ovakva perspektiva s istaknutim državnim menadžeriranjem u drugi plan stavlja društvo, a na prvo mjesto posao. Za zemlju poput Hrvatske, koja ionako muku muči s autoritarizmom u politici u posljednjih dvadeset godina, i koja danas ima nove političare vrlo sklone tome da stvari rješavaju lideršipski, možda nije zgorega da bude na oprezu, posebno ako se kani ugledati na model koji je bio uspješan u jugoistočnoj Aziji, dakle u zemljama s viškom BDP-a i manjkom demokracije. Jer, ako oko budućih planova ne bude javne diskusije, debata i rasprava, onda bi takva nereflektirana razvojnost mogla završiti u zagrebačkoj verziji “development cityja”, u kojoj gradonačelnik Milan Bandić politički sponzorira developera Tomislava Horvatinčića, dok je gradski razvoj tek kolateralna šteta njihovog dila.

Inače, i sami autori teksta uviđaju da su im zadaci počesto međusobno neuskladivi. Tako samokritički priznaju da im je “zadaća svesti na najmanju moguću mjeru svojevrsnu konfliktnost ciljeva”. Generalno bi se moglo zaključiti da se nadolazeća pobjednička koalicija nalazi u sličnoj konfliktnosti kao i njezina ovdašnja prethodnica iz 2000. godine. I tada je tzv. lijeva koalicija – baš kao što to i ova danas planira – na vlast došla zahvaljujući programu koji je dosta toga kopirao od ciljno konfliktnog Trećeg puta Tonyja Blaira. Esdepeovci su u to vrijeme ideologiju Otoka lakše priznavali, čak su se štampale i programatske knjige na tu temu, dok je danas ona bitno prikrivenija. Ipak, jasno je i iz ovog samopriznanja o konfliktnosti ciljeva da se i današnji socijaldemokrati i njihovi partneri slažu da ispred njih stoji, kao što je stajala i ispred bivšeg britanskog i hrvatskog premijera, nemoguća misija – misija pomirenja biznisa i pravde. Blair je vjerovao da je “moguć suživot između poduzetništva i pravde”, a stvarno je proveo takvu privatizaciju kakvu se čak ni torijevci nisu usudili realizirati.

Bilo kako bilo, dojam je da nam Kukuriku platforma tačerovski sumorno poručuje da nema alternative, da je nema vladajućem poretku, da je nema kapitalizmu, nema je bolnim rezovima, a izgleda da je nema ni za nas birače.