Vojno smilje, ratno bosilje

U javnosti se stidljivo pojavila vijest da je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta rješenjem od 27. rujna magazin “Vojna povijest”, u izdanju “Večernjeg lista”, preporučilo za korištenje u svim osnovnim i srednjim školama kao pomoć u boljem razumijevanju nastave povijesti. Magazin za vojnu povijest, kako stoji u zaglavlju publikacije, mjesečnik je koji se distribuira na kioscima i to neosporno nisu prve, a vjerojatno ni zadnje novine koje su dobile preporuku za korištenje u nastavi. Primjera radi, mlađi se učenici u svrhu edukacije već odavno pomažu dobro poznatim časopisima “Modra lasta” i “Radost”, a oni stariji novijim znanstvenim kiosk-publikacijama “Meridijani” i “Geo”. Uzimajući u obzir da se primjenom nacionalnog kurikuluma u škole uskoro opet treba uvesti predmet “Domaćinstvo”, možda na tom polju bude prostora i za svjetlucave magazine s dodatkom “In”.

Ironiju na stranu, ali na ovom se mjestu ipak valja zapitati, uzimajući u obzir osjetljivu povijesnu tematiku, po čemu je to “Vojna povijest” posebna i na osnovu čega ju je Ministarstvo preporučilo za korištenje u nastavi povijesti?

“Objektivne činjenice”

Preporuci resornog Ministarstva prethodilo je pozitivno mišljenje Agencije za odgoj i obrazovanje čiji je, kako napominju, viši (neimenovani) savjetnik za povijest nakon uvida u magazin i konzultacija s (neimenovanim) stručnjacima i znanstvenicima koji se bave vojnom poviješću dao pozitivno stručno mišljenje o njegovom edukativnom karakteru. Agencija svoje mišljenje dalje prosljeđuje Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. U njemu stoji da imaju u vidu da su “mnogi događaji iz svjetske, a posebno hrvatske nacionalne povijesti često krivo interpretirani, nedovoljno obrađeni i znanstveno nedorečeni, osobito događaji vezani uz totalitarne režime”, pa da su svaki zapis i svjedočenje dragocjeni, te još konstatiraju da je “časopis osmišljen kao edukativno-povijesni i znanstveni, čiji je cilj na zanimljiv i jednostavan način prikazati svjetsku i hrvatsku povijest objektivno iznoseći u svojim temama i člancima povijesne činjenice”.

Po ovakvom mišljenju možemo zaključiti da su učenici u postojećem nastavnom programu već suočeni s nedorečenošću i krivom interpretacijom povijesti, što će, eto, dijelom ispraviti magazin oko čije objektivnosti ne treba dvojiti. Potvrdu da je tomu tako iz Agencije nismo dobili. Savjetnica za odnose s javnošću Antonela Nižetić-Capković tek napominje da je Večernji list d.o.o. zatražio od Uprave za zajedničke programe Ministarstva obrazovanja stručno mišljenje o edukativnom karakteru časopisa, da časopis obrađuje samo jedan aspekt povijesti (?) i sasvim sigurno ne može biti mjerodavniji od obveznih udžbenika koji se već koriste.

“Časopis ‘Vojna povijest’ nije obvezni udžbenik i ne moraju ga koristiti svi učitelji i nastavnici. Uz obvezne udžbenike učenici u školama mogu koristiti pomoćna i dodatna sredstva, dodatnu literaturu, časopise…, ali samo ona koja su od Ministarstva dobila pozitivno mišljenje za uporabu u školama”, piše u priopćenju Agencije za odgoj i obrazovanje.

Također valja postaviti pitanje kategorizacije ovog magazina, jer se u njemu promoviraju izdanja biblioteke već spomenutog izdavača, dok u Zakonu o udžbenicima za osnovnu i srednju školu čl. 4 st. 3 jasno piše da “udžbenici, dopunska i pomoćna sredstva ne smiju sadržavati promidžbeni materijal”.

– “Vojna povijest” ne spada ni pod udžbenik, niti je to dopunsko i pomoćno nastavno sredstvo, već dodatni materijal koji se drugačije tretira. Sadržaji u tom izdanju su prigodni za nadopunjavanje materije iz povijesti. To je dosta sivo, nedorečeno područje, za koje ni sam ne znam što bih rekao. Djeca nemaju obavezu to kupovati – kazao nam je Duje Bonacci, glasnogovornik MZOŠ-a.

Desne konotacije

Dakle, iako magazin nema uporište u spomenutom Zakonu, Bonacci dodaje da je preporukom za nastavni proces izdavač profitirao, jer mu je na taj način osigurana porezna olakšica koju propisuje Ministarstvo financija.

Otvorimo li, pak, stranice “Vojne povijesti” i letimično ih pogledamo, u oko upada prilična doza posve nekritičkog militarizma, kako to već obećava naziv tiskovine, uz obilnu foto-dokumentaciju koja bilježi kako razne trupe s puškama, bajunetama i tenkovima nadiru u spektakularnom stilu. Samim sadržajem nećemo se baviti, on neka ostane na prosudbu stručnjacima, od kojih su se neki već izjasnili, no možda im se pridruže i drugi, oni kojima je znanost, a ne opterećenje njome u ideološkom smislu, životni poziv. Ipak, diskusija je već pokrenuta na internetskim forumima i blogovima.

Najviše kritika ima na račun ideološko desnih sadržaja “Vojne povijesti”. Tako će učenici imati prilike naučiti da je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac jednako dosljedan borac protiv ustaških i komunističkih vlasti i osoba koja se žestoko suprotstavljala progonu Židova, Srba i ostalih za vrijeme NDH; ustanak u Srbu nije bio antifašistički, o čemu po autorima magazina svjedoči aktivna početna suradnja četnika i talijanskih fašista, odnosno četnika i komunista; list senzacionalno otkriva da su Trst u posljednjim danima njemačke okupacije branili i hrvatski mornari, pripadnici raspuštene Mornarice NDH, koje nazivaju hrvatskim braniteljima…

Preporuka samo ako si podoban

Povjesničar Ivo Goldstein nije upoznat s magazinom “Vojna povijest”, no kaže da je preporuku za korištenje takve publikacije u nastavi vrlo teško dobiti ukoliko nisi podoban. Njegov kolega Tvrtko Jakovina također nije upoznat sa sadržajem lista tako da nije želio davati nikakve komentare. Napominje tek da nije neobično da se preporuča takav tip magazina: problem je kad se preporučuju novine tipa “Hrvatskog slova”, pa je i ovo možda sličan slučaj.