Čuvaj se osvetničke ruke

Igor Marojević: “Majčina ruka” (Laguna, 2011)

Da li igrom slučaja, poslednjih godina pojavila su se barem tri zapažena romana sa istorijskom podlogom koja tematizuju tragediju jugoslovenskih Nemaca posle Drugog svetskog rata. Romanima “Unterstadt” Ivane Šojat Kuči (2009) i “Zavičaj, zaborav” (2010) Ludviga Bauera, oba u izdanju Frakture, ove godine pridružio se Igor Marojević sa osetno manje voluminoznim romanom “Majčina ruka”.

Eros u senci detekcije

Narator Marojevićevog romana je 15/6-godišnji adolescent (roman beleži i njegov rođendan, otuda dva godišta). Posle zemljotresa 1979. godine koji pogađa crnogorsko primorje, majka naratora šalje tetki u Vojvodinu dok im se ne obnovi stan na moru, u koji su se doselili zbog blagotvornog dejstva klime na naratorovu gnojnu upalu pluća. Prostrana porodična kuća u Novom Vrbasu, u kojoj su ostava i podrum stalno zaključani, natpis na kaminu na nemačkom jeziku, poznanstvo sa sestrama Šleser, starijom Sonjom, medicinskom sestrom i Hertom, drugaricom iz škole, u naratoru pokreću zanimanje za pitanja o tome ko su bili vlasnici kuće u koju je pristigao i šta se s njima desilo nakon uspostave poratnog režima i dolaska kolonista. Marojevićev roman ukršta dve fabulativne linije, odrastanje tinejdžera praćeno erotskom inicijacijom i istorijsko istraživanje i dve žanrovske matrice, bildungs narativ i roman detekcije.

Uprkos motivskim natruhama etno-refleksija (o Bokeljima, makedonskim “dunđerima” i hercegovačkim “dođošima”) i elementima palanačke hronike i porodične melodrame (rođak i ukućanin Veselin se kocka, opija i tuče ženu Oliveru, stric Boško živi u Beogradu kao izbacivač u noćnom klubu, sestri Bonji šalje prljav veš i pozajmljuje novac, 56-godišnja tetka Bonja je usedelica čiji se život svodi na to da vodi računa o svima…), u romanu “Majčina ruka” dominira potraga za istinom o sudbini Nemaca, vlasnika kuće u kojoj se narator obreo. I samo školovanje i erotsko sazrevanje naratora, česte “bludne” misli, zaljubljenost u obe sestre i snošaj sa mlađom, podređeni su njegovoj želji da pošto-poto sazna tabuiziranu istinu. Dvodelna struktura romana takođe prati ključan preobražaj tinejdžerskog doseljenika, ako ne u akcionog heroja, ono u nepopustljivog istraživača koji neće prezati od neovlašćene pozajmice tuđeg pisma, terenskog rada ni od konflikta sa ukućanima koji njegovu istragu smatraju nesuvislom i štetnom.

Klackalica zločinca i žrtve

Motivacija naratorove potrage spada u najslabije mesto “Majčine ruke”. Uopšte, od samog početka na roman je pala ne samo “senka istorije”, kako tvrdi autor u nekoj vrsti kratkog autorskog predgovora, već i senka sumnje u naraciju koja treba da predoči perspektivu jednog tinejdžera. Marojevićev narator je zamišljen kao prosečan mladić, koji se ne izdvaja povišenom senzitivnošću, plemenitim pobudama ili intelektualnim kapacitetom. Nije sasvim jasan poriv koji se javlja kod naratora da osvetli senku porodične istorije, još manje nepokolebljiva istrajnost s kojom sprovodi svoju istragu. Mogu se uočiti više motivacionih mehanizama za “investigativni” razvoj fabule. Ipak, iznad emotivne bliskosti naratora sestrama Šleser, stoji njegova složena simbolička identifikacija sa pokojnim ocem, koji je još pre razvoda odbio da živi u tuđoj, otetoj kući.

Otpor prema ćutanju o prošlosti i nelagoda zbog života na tuđem posedu kao etički, manje psihološki pokretači, fabulu romana vode ka razotkrivanju još jednog istorijskog nasilja, izvršenog prema Nemcima, etničkoj grupi kolektivno obeleženoj nacističkom stigmom i izloženoj kolektivnoj kazni. Ta kazna za grupu koja je prešla put od izvikanih arijevskih gospodara do kolektivnih krivaca, nije se ogledala samo u konfiskovanju imovine i u egzilu, već i u prinudnom radu, izgladnjivanju, torturi, pa i silovanju u poratnim radnim logorima, kojoj je bila izložena majka sestara Šleser. Jedna od njih će u optužujućem i demaskirajućem finalu romana pomenuti da je od 1944. do 1948. godine u Jugoslaviji od ruke novih vlasti stradalo 60.000 Nemaca.

Očeva ruka

Naslov Marojevićevog romana zbunjuje ne zbog prizvane sentimentalnosti hertz romana, već zbog sporedne uloge majke u romanu, kako naratorove tako i figure majčinstva. Očeva ruka je značajnija, ne zbog očevih batina koje narator pamti, već kao simbol distanciranja od korišćenja dobara konfiskovanih od Nemaca, koji narator obnavlja kroz čin svoje potrage. Opet, razmere tragedije vojvođanskih Nemaca impliciraju epsku opširnost i suptilno izvođenje, koje, recimo, imaju bildungs romani Ludviga Bauera i Ivane Šojat Kuči. Igor Marojević se zadovoljio žanrovskim upadom na do sada uglavnom potisnuto tle jedne traume (koja čeka svoju javnu anamnezu, možda i pravni epilog u vidu restitucije), podredivši priču o odrastanju dramatičnom predočavanju jedne istorijske nepravde.

Danak profesionalnom pisanju koje potkresuje bočne izdanke fabule, roman kao konstrukt sazdan na etičkom impulsu i tematskoj provokaciji i narator kao instrument žanra detekcije, čine da učinak “Majčine ruke” bude tek nešto iznad proseka tekuće prozne ponude.