Forward starih ideja

Ovih dana je došlo do višestrukog umrežavanja “pravoslavnih i rodoljubivih snaga” na kulturnom frontu čija su avangardna prethodnica svakako Dveri – Pokret za život Srbije, budući da su one prve prepoznale i povezale sve subjekte novog političkog i kulturnog bloka u Srbiji ali i šire (Aleksandar Dugin, Heinz-Christian Strache i dr.). Radi se o uvezivanju delatnosti hip-hop grupe Beogradski sindikat sa Dverima, a potom i sa književnim naslednicima Memoranduma SANU-a oličenim u grupi P70, na čijoj su godišnjici nastupali u SKC-u. Zaista, tamo gde su Dveri bile pre dvanaestak godina, prateći muzički ansambl dospeo je tek u prvoj polovini dvehiljaditih, dok je književni sastav na toj poziciji tek nekoliko poslednjih godina.

Dveri su stvorile politički ambijent na terenu za zabavljačko-edukativan program koji se lagano rađa. Književnici, između ostalog, mnogo stidljivije artikulišu svoj nacionalizam od svojih političkih preteča. Naime, Boško Obradović (1976. / Dveri) je 2005. dobio Nagradu “Miloš Crnjanski” za svoju knjigu programskih eseja “Miloš Crnjanski i novi nacionalizam” (izdanje Hrišćanske misli i Zadužbine Nikolaj Velimirović i Justin Popović, 2005). I dok se Obradović bavio (političkim) Idejama Crnjanskog, Slobodan Vladušić (1973. / P70) je 2011. objavio svoju knjigu “Crnjanski, Megalopolis” (Službeni glasnik) kojom će pokušati da pod koporanom Crnjanskog formuliše svoju floskulu o gorkom patriotizmu kao spasu od “priglupih autošovinista kao što je to bio jedan Radomir Konstantinović, pisac nesrećne ‘Filosofije palanke'”. Ono što je, međutim, svim grupama zajedničko jeste (novi) nacionalizam i pozivanje na Crnjanskog, dok je simbolička platforma za eksplikaciju takve (kulturne) politike srećno prepoznata u krizi na severu Kosova.

Tzv. srpsko stanovište

Bilo je pitanje trenutka kada će neko u zahtevu Srba sa severa Kosova za ruskim državljanstvom prepoznati neke stare narative, koji su u romanu Miloša Crnjanskog “Druga knjiga Seoba” doživeli “milost uobličenja” ali i surovo deziluzionisanje, koje će pomenuti interpretatori Crnjanskog ostaviti izvan vidnog polja. Naravno, to su prvo učinili Dverjani, koji su organizovali predavanje dr Mila Lompara, stručnjaka za književnost 18. i 19. veka, a posredno i za Crnjanskog. Dr Lompar, inače višegodišnji član žirija Nagrade koja nosi ime slavnog pisca, kao i predsednik Zadužbine Crnjanski, održao je predavanje u Čačku na konferenciji Dveri. Njegovo predavanje je okarakterisano kao epohalno, a ono što je dr Lompar izgovorio poslužiće kao deo predizborne kampanje Pokreta za život Srbije. Počevši citatom iz pisma Arsenija III Čarnojevića ruskom carskom savetniku Golovninu iz 1705, dr Lompar je markirao ponovljenu povesnu situaciju iz koje je potom izvukao nekoliko bitnih karakteristika koje bi trebalo da odlikuju novu srpsku politiku, a pre svega srpsku kulturnu politiku koju on smatra centralnom. Tom prilikom je istakao važnost saradnje među (sve)srpskim univerzitetima, dovršavanje leksikografskih nacionalnih poduhvata, ali i “bavljenje onim centralnim pitanjima našeg nacionalnog identiteta koja su najbolje izražena u magistralnom romanu Crnjanskog ‘Seobe’, ali i Jasenovcu kao našoj tragediji XX veka”.

Profesor se tom prilikom nije zapitao zbog čega je toliko puta već došlo do ponavljanja nekih istorijskih bezizlaznih situacija, već je naglasio da tu novu politiku, po ugledu na neke stavove Crnjanskog iz 1934, treba sagledavati sa srpskog stanovišta. To, međutim, nije novost u srpskoj politici koja je pod tom egidom vođena poslednjih decenija, i to ne samo tokom devedesetih. Sa srpskog stanovišta se sagledavala stvarnost i na Osmoj sednici 1987, sa istog stanovišta je Milošević reagovao šest meseci ranije u Kosovu Polju. Sa srpskog stanovišta je pisan Memorandum SANU-a 1986, sa tog stanovišta je usledio odgovor na albanske demonstracije 1981, sa tog stanovišta je čitan Ustav iz 1974, a takođe je i odgovor srpskim liberalima proistekao sa tog stanovišta. U martu 2003, sa tog stanovišta je usmeren snajperski hitac u dvorište Vlade. Postavlja se pitanje, je li to zaista srpsko stanovište ili se radi o nečemu drugom. Moglo bi se ići unazad kroz istoriju i istoriju srpske kulture i videti kako je tzv. srpsko stanovište vrlo često funkcionisalo kao element iracionalnog razaranja svih resursa. No kako “Seobe” Crnjanskog nemaju nikakve veze sa Jasenovcem, tako ni pomenuto srpsko stanovište nema veze sa željenom kulturnom politikom, za koju će se Dverjani i njihovi sateliti, siguran sam u to, zdušno zalagati.

Hip-hop patriotizam

Sa srpskim stanovištem povezan je još jedan pojam, danas najfrekventniji u vokabularu desničara – radi se o patriotizmu. Slobodan Vladušić u “Pečatu” izlaže čitave eseje na temu slobode i patriotizma. Čini se kao da živi pod represivnim merama koje mu ne dozvoljavaju da praktikuje pravoslavne obrede, da ima liturgiju na narodnom jeziku, predaje na srpskom univerzitetu, povezuje se sa Palama i Banjalukom, dobiva nacionalne nagrade, piše za nacionalističke novine i bori se za očuvanje srpskog stanovišta u patriotskim udruženjima poput “Svetozara Miletića”. Sve je to malo i nedovoljno.

Tako i Feđa Dimović (1977), lider Beogradskog sindikata i stalni kolumnista hip-hop “Politike”, iznosi svoj program za preporod Srbije. On pop-kulturu tretira kao zlo koje treba ukrotiti i prilagoditi kao provodnik za plasiranje tradicionalnih duhovnih vrednosti. Takođe, insistira na pažljivom praćenju distribucije kulturnih sadržaja, pri čemu bi trebalo propustiti Mihalkova i zaustaviti Anželinu Džoli, i naposletku stvoriti što širi nacionalni front za agit-patriotizam. Tako se i hip-hop na domaćem terenu iskrivljuje pod blizinom patriotskog usijanja, pa dok u Bronksu obiluje političkim porukama usmerenim protiv rasizma, ugnjetavanja od strane belaca i nasilja svake vrste, u izvedbi Beogradskog sindikata dobivamo hip-hop pakovanje za kosovski zavet, vitezove reda zmaja, govor majora Gavrilovića ili sonet generalu Mladiću. Nije teško zaključiti kuda vodi ovakva kulturna politika, no postavlja se pitanje, možemo li se ponovo vratiti.