Grupni portret umjetnika u gladovanju
“Slučaj &TD” Natalije Manojlović u zagrebačkom Teatru &TD
Iako Teatar &TD u Zagrebu danas nedvojbeno proizvodi najviše predstava, vjerojatno nikada od svog osnutka nije bio u težoj egzistencijalnoj situaciji: potpuni bi uvid zahtijevao mnogo brojki i analiza, no već prvi pogled na zapušteni inventar, uspavanost i malobrojnu publiku govori dovoljno o nedostatku brige za ovaj prvorazredni kulturni prostor. Programski koncept, koji se već nekoliko godina naziva “kulturom promjene”, dovukao je u Savsku 25 gomilu mladih kreativaca koji neprestano izbacuju nove predstave, no okretanje glave i krajnje mršava pomoć grada stvorili su među njima atmosferu koja bi se mogla opisati kao grupni portret umjetnika u gladovanju.
To neveselo stanje bilo je motiv Nataliji Manojlović da napravi predstavu “Slučaj &TD”, koja je ovih dana premijerno izvedena. Mlada autorica, poznata po predstavi “Vodoinstalater”, postavljenoj u istom prostoru, i kao vrijedna koreografkinja zagrebačke urbane scene, zanemarenost i borbu za život ovoga teatra znade iznutra, a studij psihologije koji je završila pokazao se ključnim za scensku analizu problema ljudi onemogućenih u radu.
Lucidnost u ludnici
Predstava se temelji na izmaštanoj priči o grupi umjetnika hospitaliziranih u psihijatrijskoj ustanovi zbog “poremećaja artističkog ponašanja”: bolesni su jer smišljaju predstave koje nitko ne razumije i koje predstavljaju goli trošak za porezne obveznike. Umjesto da troši novac na modernu umjetnost koja nikome ne treba, država umjetnike smješta u ludnicu, pa scenom defilira grupica “neprilagođenih” – glumci, redatelji i plesači, koji zaigrano pripremaju svoje zamisli, dok ih liječnica povremeno usiljeno-prijateljski pita kako su danas i jesu li popili svoje lijekove; cijeli tretman svodi se na to da se uz blagi osmijeh i energičnu akciju suzbije svaki stvaralački poriv štićenika sklonjenih od očiju javnosti.
Uz lucidno ironične dijaloge i odličnu igru glumaca – Ane Karić, Nataše Dangubić, Deana Krivačića, Ivane Pavlović i Daria Varge, gosta iz Ljubljane – predstava u sebi ima nešto od klasične kafkijanske atmosfere beznađa u šumi pravila, ali i ubijanja svake kreativnosti, kao u filmu “Let iznad kukavičjeg gnijezda”. Snaga izvedbe leži u naoko blagoj ironiji i inteligentnom humoru, koji se neprimjetno pretvaraju u mračnu atmosferu zarobljenosti pojedinca u mreži mediokriteta i bešćutne većine.
Društvena nebriga
Veza između ove predstave i ovdašnjeg društva prilično je jasna: šutljiva javnost i sva ta silna administracija, ne samo u kulturi nego i drugdje, daju doista sve od sebe da umjetnicima što više zagorče život. U stvarnosti, za Teatar &TD već se godinama nitko sustavno ne brine: umjesto ozbiljnih planova, sve se više priča kako će ova atraktivna lokacija biti zalivena betonom i prodana za skupe pare.
O motivima za predstavu Natalija Manojlović kaže: “Sama pripadam mladim umjetnicima koji su uglavnom prepušteni sami sebi i ostavljeni na milost i nemilost zajednice koja ima malo sluha za potrebe nezavisne kulture. Mnogi od nas spremni su raditi za mizerne honorare, sami sebi kupujemo dekor za predstave koje će, zbog nedostatka novca, biti izvedene jednom ili dvaput. Preživljavamo od prosjačenja.”
Predstava završava time što jedan glumac čitavu dvoranu omeđuje fluorescentnom trakom, naznačujući tako da – ne samo Teatar &TD nego i čitava kultura – predstavljaju tek suvišan trošak i neugodan slučaj, koji će ostatak društva ostaviti da se guši u izolaciji i depresiji.