I bez krova i bez pravde

Kuća Milosava Kuljanina u Bariloviću kraj Karlovca srušena je namjerno miniranjem 29. jula 1992. godine. Tlocrtnih dimenzija deset puta dvanaest metara i ukupne površine 360 četvornih metara, bila je potpuno dovršena i namještena; iako građena kao obiteljska kuća, u dokumentima je vođena kao vikendica. Nakon miniranja, policija je izvršila uviđaj i krivičnu prijavu protiv nepoznatog počinioca okružnom javnom tužiocu u Karlovcu podnijela 6. augusta 1992.

Kuljanin je u Bariloviću, sedamdesetak kilometara vožnje od Zagreba, kupio zemlju 1974, dobio građevinsku dozvolu i sagradio kuću uz Koranu. U Bariloviću nije imao prijavljeno prebivalište, prijavljen je bio na zagrebačkom Jarunu, u Ulici Hrvoja Macanovića, pa obnovu, po važećim zakonima, ne može dobiti.

Milijunska šteta

Sudski vještak štetu je procijenio na 1,8 milijuna kuna. Da se sve radilo planski, kaže Milosav, potvrđuje činjenica da je kuća prije rušenja detaljno opljačkana. Uz kuću je bila i garaža od kojih dvadeset četvornih metara, koja je također znatno oštećena, ali ju je Kuljanin obnovio da ima gdje živjeti. No, to može samo u kasno proljeće, ljeto i ranu jesen, a u druga doba godine živi u sobi koju mu je iznajmila jedna starica u Bariloviću. Iako u garaži nema ni vode ni struje, već je gotovo deset godina prijavljen na adresi Barilović 62a.

– Račune za struju slali su mi sve do 2002. Prijetili su mi prisilnom naplatom, zaboravivši da je moj sat za struju skinut i deponiran u Elektri prije rušenja kuće… Moja privatna imovina je uništena, stan u Zagrebu je ostao bivšoj supruzi i ja naprosto nemam gdje živjeti. Policija je pronašla počinioce, a tužilaštvo kaže da nema dovoljno dokaza. Ne moraju mi napraviti kuću kakva je bila i namjestiti je. Neka mi u vlasništvo dadu stan od tridesetak-četrdesetak kvadrata u Karlovcu ili Zagrebu i ja ću biti zadovoljan – kaže Kuljanin.

Dodaje da i dalje čeka obnovu, pa vodi sporove na Vrhovnom i Upravnom sudu. Pogriješio je jer je 2005. podnio zahtjev da se ostaci kuće raščiste, nakon što mu je netko iz Ureda za obnovu Karlovačke županije to predložio. Pristao je, misleći da će mu kooperativnost s državom koristiti, no ispalo je da bi bolje bilo da je ruševina još na svom mjestu.

Godinu dana nakon rušenja Kuljaninove kuće, Krunoslav Kasunić, komandir policijske stanice u Dugoj Resi, Vojnom državnom odvjetništvu u Karlovcu šalje posebno izvješće, dopunu krivične prijave protiv NN počinioca krivičnog djela iz čl. 162 st. 1, u vezi s čl. 153 st. 1. Krivičnog zakona RH.

Odbačene prijave

“Postoji osnovana sumnja da je počinilac rušenja Kuljaninove kuće J. G. (1963) iz Barilovićkog Leskovca 38a, vojnik HV-a, neoženjen, završena osnovna škola. Drugoosumnjičeni je I. S. (1972) iz Barilovićkog Leskovca 34, pripadnik Vojne policije 137. dugoreške brigade, neoženjen. Osumnjičeni su za teško djelo protiv opće sigurnosti dovođenjem u opasnost života i imovine vršenjem općeopasne radnje ili sredstvom. Drugim riječima, osumnjičeni su za terorizam. I ne samo to, osumnjičeni su da su minirali kuće 1992. i 1993. u vlasništvu Rajka Rajkovića, Milosava Kuljanina, Vlade Pačirskoga i Anke Ležaić“, piše, između ostalog, u izvještaju. U posebnom policijskom izvještaju potom se opisuje kako je navedeni dvojac, uz pomoć ostalih, rušio kuće.

Tri i pol mjeseca nakon toga, 8. decembra 1993, zamjenik vojnog državnog odvjetnika u Karlovcu Antun Stanković Moćan odbacuje krivičnu prijavu protiv navedenog dvojca. Osumnjičenici su negirali izvršenje djela, “a s obzirom na sve navedeno, proizlazi da nema u konkretnom slučaju dovoljno osnovane sumnje da bi prijavljeni počinili djelo koje im se stavlja na teret, pa je iz tog razloga valjalo prijavu i odbaciti”, zaključuje vojni tužilac.

Početkom 2004, nakon što je dobio rješenje Vojnog tužilaštva o odbacivanju policijske prijave protiv osumnjičenih, Kuljanin Županijskom sudu u Karlovcu podnosi zahtjev za provođenje istrage protiv dvojice počinilaca. Također predlaže da se ispitaju odgovorne osobe koje znaju da su osumnjičenici počinili krivično djelo i koje su mogle spriječiti njegovo izvršenje. Međutim, Županijski sud u Karlovcu, zbog nedostatka dokaza, ovaj zahtjev odbacuje 21. februara 2007. Tada Kuljanin ulaže žalbu Vrhovnom sudu, na koju još čeka odgovor.

Neki su i plakali…

Tko su rušioci Milosavove kuće otkrio je policajac Lavoslav Trgovčić. U to je vrijeme bio operativni djelatnik za opći kriminal u Prvoj policijskoj postaji u Karlovcu te je poslan na rad u policijsku stanicu Duga Resa. S obzirom na to da je i sam iz Barilovića, bio je uključen u istragu rušenja srpskih kuća i vikendica na tom području. U policiji je bio do 1994, tada dobiva otkaz, no sud ga vraća na posao.

– Mislim da smo u Kuljaninovu slučaju obavili dobar posao. Od petero-šestero osumnjičenih, dvojica su priznala sudjelovanje u miniranju te kuće. Neki su i plakali, tvrdeći da osjećaju grižnju savjesti. Nije mi jasno zašto je tužilaštvo odbacilo krivičnu prijavu, s obrazloženjem da nema dovoljno dokaza. Znam da je prvo podnesena prijava protiv nepoznatog počinioca, a potom, nakon godinu dana, predano je i posebno policijsko izvješće s detaljima miniranja i imenima počinilaca. U pretresima kuća osumnjičenih našli smo dosta ilegalnog oružja i eksploziva. Sve je upućivalo na to da je sve išlo iz Kriznog štaba tadašnje Mjesne zajednice Barilović. Mi smo ovaj slučaj riješili, a dalje nije na nama – kaže Trgovčić.

Dodaje da mu je žao što je Milosavova kuća srušena i što mu je učinjena višemilijunska šteta; na kraju krajeva, oni su ipak kolege, policajci.

Dvaput izbjegao likvidaciju

Milosav Kuljanin (1945) u Zagreb dolazi 1965. iz hercegovačkoga sela Bradina, Općina Konjic, i zapošljava se kao milicajac. Nakon završene Više škole za unutrašnje poslove postaje pravnik-kriminalist i na tom mjestu radi od 1980. do 1991, kada je, sa 46 godina, umirovljen. U njegov zagrebački stan uselit će se te godine jedan policajac, supruga će mu ostati u Zagrebu, a on će, da sačuva život, ilegalno pobjeći u Sloveniju.

– Znao sam jednog tadašnjeg pomoćnika ministra unutrašnjih poslova. Otvoreno sam ga pitao kakva mi je sudbina, znao sam da postoji spisak ljudi u Zagrebu, Srba, koje treba likvidirati. Bilo je to 4. novembra 1991. Rekao mi je da odem na Jarun, u baraku kod Stipe Manđarela, zvanog Ringišpil. Nije ga bilo, a ondje je administrativne poslove radila supruga jednog mog kolege iz Samobora. Objasnio sam joj da me poslao pomoćnik ministra da vidim jesam li na spisku za likvidaciju: izvadila je spisak iz ladice i prstom uprla u moje ime. U međuvremenu, došao je Manđarelo. “Kuljo, pa tko bi tebe htio likvidirati, ti si dobar čovjek, ničeg se ne boj”, rekao mi je. Istu večer, oko ponoći, čulo se zvono i lupanje na vratima. Sakrio sam se u krevet, a žena im je otvorila. Pitali su gdje sam i tražili novac. Žena ih je ponudila pićem i rekla da mogu uzeti koliko hoće. Tako je i bilo, uzeli su koliko su mogli nositi i otišli – sjeća se Milosav.

U Hrvatsku se vratio 19. januara 1998. Prije se nije vraćao zbog bojazni za vlastiti život. Javlja se u policijsku stanicu Dubrava na tzv. informativni razgovor, a ondje ga prima osoba za tzv. politički kriminal. Nakon sat vremena, u automobilu kutinske registracije dolaze trojica policajaca u civilu.

– Odmah su me počeli maltretirati. Rekli su da će me likvidirati i sakriti sve tragove. Zanimalo ih je što sam radio u ratu i nisu mi vjerovali da nisam bio ni u vojsci Srbije, ni Republike Srpske, ni Krajine. Tražili su da priznam nešto što nikada nisam učinio, koga sam ubio, maltretirao i slično. Tukli su me i gazili nogama, htjeli su priznanje da sam četnik. Rekao sam im da je to za mene uvreda i da sam antifašist. Naredili su mi da se popnem na stolac i namjeravali me gurnuti kroz prozor i to prikazati kao moje samoubojstvo. Kada su me doveli do prozora, odgurnuo sam se i srušio ih sve na pod. Ne znam otkuda mi tolika snaga i energija. I na podu su me tukli – priča Kuljanin.

Na sreću, u jednom je trenutku šef smjene ušao u sobu i naredio podređenima da prekinu s maltretiranjem, jer da neće dopustiti da u njegovoj stanici i za vrijeme njegove smjene ubiju čovjeka.