Imali smo komunizam po modelu austro-marksista

Pisac Vladimir Pištalo, rođen 1960. u Sarajevu, profesor je američke i svjetske historije na američkom koledžu Becker u Massachusettsu. Dobitnik NIN-ove nagrade za knjigu o Tesli i autor u Francuskoj proslavljenog romana “Milenijum u Beogradu” nedavno je gostovao u Zagrebu, u Centralnoj biblioteci Srba u Hrvatskoj.

Kako gledate na Jugoslaviju iz današnje perspektive?

Svojevremeno, 1970-ih i 1980-ih godina, svaka je sredina imala neke svoje mehanizme koji mogu biti zamorni, stalno viđaš neke ljude, pa onda postoje neki mehanizmi moći, neke norme koje se nameću, a čovek bi možda hteo neke druge. No, onda je postojala mogućnost da odeš negde drugde, da objavljuješ negde drugde. To je imalo svojih prednosti, koje sada ne postoje. I tržište knjiga bilo je neuporedivo veće. Mislio sam da je veća država bolja i zbog svoje raznolikosti. Sada je vreme kada je teže reći nešto pozitivno, jer negativno se podrazumeva. Sve je upleteno s onim što se nije pokazalo pozitivno. Na primer, Bosanci često govore kako se nekoć dobro živelo, kako su ljudi jedni drugima išli na Bajrame i slave. I sada je tu jedno teško pitanje: ako su se tako voleli, što su se poklali? Mislim da je Jugoslavija imala mnogo pozitivnih socijalno-kulturnih elemenata, koji se sada ignorišu. Pored svih apsurda koji su tada postojali, primer dobre socijalne komponente su nekadašnja radnička odmarališta, naspram situacije koju mi je nedavno opisao jedan crnogorski taksista, koji je rekao da nema nikakva prava, da radi svih sedam dana bez odmora. Ne mislim da je komunizam ostvariv, ali socijalne komponente imaju vrednost. Kundera se pitao kakav bi komunizam bio da nije bio ruski. Naš nije bio ruski, nego je rađen po modelu austro-marksista, to su bili Tito i Kardelj koji su, baš zato što su došli iz Austro-Ugarske, imali mnogo veći osećaj za nacionalnu i kulturnu raznolikost.

Tesla, neobičan čovek

Za roman “Tesla, portret među maskama” dobili ste NIN-ovu nagradu. Što vas je navelo na tu priču?

Tesla je veoma neobičan čovek i sama njegova priča je čudna, kao takva idealna za obradu. Nisam polazio od toga što je naš veliki naučnik, nego prosto što je takvo biće. Počeo sam od slika čoveka koji je “pravio munje”, koji je mislio da ga ljudske norme ne obavezuju. Tesla je mislio da je sve to uslovno i da je pobedio ogromne sposobnosti povezane sa arogancijom. Nije smatrao ni da mora da spava, na kraju je skoro prestao i da jede, pijući samo mešavinu od povrća, nije imao žena i mislio je da može da odredi kada će da umre. Polazio sam od slike poput one kada pušta visokofrekventne struje kroz sebe i onda mu se digne kosa i počnu iskre da padaju, a kada se struja isključi, telo mu i dalje emituje plave aureole. Vukli su me takvi vizualni prizori iz njegovog života, a kasnije sam ih povezivao u priču. Dugo sam pisao roman, jer kada ulazite u nešto što znate da će ljudima biti važno, ne možete lupati, gradivo morate da znate, a ono nije malo. Čovek može da mašta neobuzdano, ali ne sme da laže, pa u detalju morate biti posve pouzdani. Time zadobivate poverenje čitalaca, a tek onda možete da maštate.

Vaš roman “Milenijum u Beogradu” najveći je odjek doživio u Francuskoj. Kakav je bio njegov put?

Roman prikazuje tih neposrednih 20 godina pre milenijuma, od kojih je zadnja dekada po mnogočemu izgledala kao apokalipsa. Počinje Titovom sahranom, na moj rođendan 8. maja, pa sve do bombardovanja Beograda 2000. Milenijum je u hrišćanskoj mitologiji bio momenat kada je trebao da prestane ovaj svet i da Hrist dođe drugi put. Ta zadnja dekada kod nas je zaista izgledala kao kraj sveta. Prva tema romana je o generaciji tih godina. Druga tema su njihovi roditelji i dedovi do predratnog Beograda, sve avangardni umetnici. Moj junak Milan Đorđević istoričar je novog vala, otac mu je pripadnik medijale, a deda nadrealista. Treći sloj romana je priča o gradu, čitava istorija Beograda kao subjekta. “Milenijum” je bio završen pre pada Miloševića i da je odmah izašao, imao bi naboj pobune. Roman direktno pokušava da odgovori što se to strašno dogodilo, na što mnogi ne bi odgovarali i zato je polako prihvatan. Prvo je odlično primljen u Francuskoj, kada je ušao u izbor za nagradu “Femina”, među pet finalista. Svi važniji francuski listovi objavili su pozitivnu kritiku. Tek kada je “Tesla” dobio NIN-ovu nagradu, i posle francuskog uspeha “Milenijuma”, krenulo mu je i u Srbiji. Devedesetih sam pisao i putopise i političke eseje, koji će se verovatno pojaviti kao knjiga. Većina je dosad objavljena u “Vremenu”, “Borbi”, “Pacifiku”.

Recite nam nešto o prijemu vašeg najnovijeg romana “Venecija” koji je izašao prije pola godine?

Za par meseci prodan je čitav tiraž od 2.000 primeraka te je među najprodavanijim knjigama u Srbiji, što je neobično za jedan intiman lirski roman s elementima poeme. Zašto baš Venecija? Počnete pisati od potpuno iracionalne fascinacije, a onda se raspitate i kopate dalje po tome. Tako sam otkrio da su mi preci živeli u Risanu pre 300 godina, jedinom turskom gradu među okolnim venecijanskim gradovima, pa je njihova povezanost s Venecijom bila neminovna. Kroz lično nađete i nešto kolektivno. Tu je i veza Venecije s čitavim istočnim Jadranom i Balkanom. Mnoga ostrva, od Slovenije do Albanije, bila su delom venecijanske imperije. Užasno je velik uticaj Venecije i na našu istoriju i mentalitet. I poslovica “Mleci cvet, a Carigrad svet” označava je kao najlepše mesto za koje je narodni pevač znao. Napravio sam presek, Venecija kao fokus sveta, u koju su dolazili mnogi. I srpska najlepša pesma “Santa Maria della Salute” je upravo o Veneciji.

Stručan za ono što voliš

Što iduće pripremate?

Planiram zbirku putopisa, jer putovanja su jedna od strasti mog života. Imam ih već za jednu “dobru” knjigu. Hteo bih da napišem knjigu o Andriću, o njegovom radu. Zašto o njemu? Pitali su ga, dok je bio u starijoj dobi, da li misli da su kritičari pravilno pročitali ono što je napisao, a on je skromno rekao: “Mislim da nisu.” Ako je on s tom mišlju umro, onda verovatno ima još razloga da se piše o njemu. A zašto ja mislim da bih mogao tu videti nešto što neko drugi nije video? Da ne mislite tako nešto, ne biste pisali ni o čemu – kvalifikuje me to što volim Andrića, a čovek je stručan za ono što voli. Objavio bih i zbirku eseja koji bi bili poluudžbeničkog tipa, ali popularnog, odnosno razumljivog i jednostavnog. Bavili bi se američkim ličnostima i istorijom, kao neka personalna i personifikovana američka istorija, kroz likove i sudbine.

Bavili ste se identitetima, doktorska disertacija vam je bila na tu temu. Što je, po vama, identitet?

Teško je to pitanje, ma koliko dosad o tome čitao i pričao s ljudima. Kako je Filip David rekao, to je ono šta u suštini odabereš da jesi. Krenuo sam s radom na identitetima, jer su ovde ljudi ubijani, dešavale su se tragedije. Tu sam živeo i otišao sam na neki način zato jer me pogađalo to što se događa, pa sam hteo sam sebi da objasnim, no nisam siguran da sam uspeo. Pokušavao sam na to da odgovorim i kao pisac, sa subjektivnim iskustvom. Sociološke definicije ne pomažu, jedino lično sagledavanje na primerima ljudi i njihovih sudbina. Na neki način, moje izučavanje smatram jednom vrstom poraza. Nije mi žao što sam ga preduzeo, jer ipak sam dosta pročitao, ali ne mislim da sam sebi na naučni način objasnio ono što sam naivno pokušao doznati. Sam imam puno identiteta. Ako me pitaju da li sam srpski pisac, jesam. Jesam li Bosanac, jesam, moji su svi odatle i ne mogu se toga odreći. A s druge strane, nisam, jer sam Hercegovac, i tu je opet ta podela. Jesam li Amerikanac, po osećanju nisam, ali imam jednu vrstu poznavanja Amerike, razumem taj identitet i kulturu, a to samo po sebi nešto znači. Moguće je imati više identiteta, a njihov redosled menja se kroz život. Najvažniji mi je identitet kao pisca, ali i lokalni, kao Hercegovca, mada ga nikada nisam na neki način upražnjavao, ali to je nešto šta se bez razmišljanja uzme.

Iza vas je spisateljski staž dug 30 godina, još od knjige poetske proze “Slikovnica” iz 1981. Kakav je bio vaš životni put: sada ste profesor američke historije koju, što je zanimljivo, predajete Amerikancima?

Književnost nisam studirao, jer sam imao utisak da hoće da mi nametnu jednu vrstu prilaza književnosti koja mi je bila strana. Diplomirao sam pravo, jer se s njime moglo mnogo toga da radi. Još kao klinac radio sam na radiju i televiziji. Radio sam i u Železničkim novinama, kao i Bulgakov kojemu se divim. Od osnivanja sam radio i u “Vremenu”, s kojim i dalje surađujem, a pisao sam i za “Borbu” i mnoge književne časopise, no nikada se nisam smatrao novinarom. Kao tehnički urednik, radio sam i u listu “Carinski pregled”. Tada sam na neki način izučio za profesora, što je povezano s izučavanjem priča o identitetu, ali je vezano i uz istoriju, koja mi je uvek bila interesantna. Otac mi je bio profesor istorije, a majka profesorka književnosti, pa nije čudno da sam to povezao. To što sam profesor utiče na to što sam pisac, ne u načinu doživljavanja sveta, nego u tome što sam naučio da izlažem stvari relativno koncizno i da imam izdržljivosti govoriti satima. Na moj put kao pisca veoma su uticali Ivo Andrić i Vladan Desnica, koji su mi najvažniji pisci, jednake vrednosti. Amerika mi je proširila lepezu onoga što smatram lepim i prihvatljivim. Amerikanci imaju za nas neobičnu pretpostavku: čovek koji ima diplomu za nešto zna da radi to za šta ima diplomu. Samo jednom, u čitavoj karijeri, doživeo sam da je pri ocenjivanju profesora jedan student napisao da američku istoriju treba da predaju Amerikanci.

Dobronameran zbog odmaka

Smatrate li da vam je život bio sudbinski određen zbivanjima na Balkanu?

Ne stidim se napora koji sam uložio i pravca koji mi je život zadao. Postoje dve vrste datosti, jedno određeno mestom rođenja, Sarajevom, mojim roditeljima iz Mostara i životom u Beogradu. Druga datost su moje inklinacije i sklonosti, koje su mi bile važnije u životu. Iako je ona prva neuporediva i ne može se ignorisati, imao sam sreću da sam iskoristio drugu datost, potencijal koji sam imao, i da sam se time bavio. Put nisam pogrešio, a što se tiče dometa, o tome je još rano odlučivati. Balkan mi je stalna inspiracija, sa svojim bogatstvom kultura. No, da ovde živim, ne bi to bio, jer bi mi dosadio i “udavio” me. Odmak od njega pomaže mi da mi bude zanimljiv i da nemam eskapistički odnos – da neću da budem ovde, nego negde drugde. Odmak mi pomaže da budem dobronamerniji. I Dostojevski kaže da čovek ne može voleti bližnjeg nego samo daljnjeg. Znači, da sam okružen bliskim ljudima (našim narodima i narodnostima), jako bi me nervirali. Linkoln je rekao: “Sa razumevanjem prema svima, sa zlobom ni prema kome.” Čovek treba da se podseća i ideala, a ne samo praktičnih rešenja, a to je lakše s fizičkim odmakom.

Trećinu godine provodite u Beogradu. Planirate li se vratiti za stalno?

Planiram, na neki način. No, treba se desiti ili da se situacija jako popravi, u šta sumnjam, ili da jako ostarim. Puno vremena provodim u Beogradu, ali i tada dosta putujem. U poslednje vreme bio sam prilično i u Hrvatskoj. Povedem i prijatelje Amerikance stazama bivše Jugoslavije, a putujem mnogo i u druge zemlje. Trećina godine u Beogradu nije malo. Važno mi je da znam život grada, pesme, restorane, viceve, obični život, to mi obezbeđuje kontinuitet. Postoji mogućnost da i na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, na Odseku za američku književnost, predajem jedan semestar. Jedna od najvećih stvari koje čovek može raditi je razbijanje predrasuda i automatskih reakcija između kultura, zato bi to predavanje imalo smisla, jer bi bilo upravo kroz kulturu.

Smatrate li da je Evropska unija dobra perspektiva za zemlje Balkana?

Bio sam veliki zagovornik Evropske unije, mislim da je to dobro za sve zemlje regiona, u najmanju ruku zbog unošenja nekih kriterijuma. Dobro je da se uđe zbog raznih elemenata, jer u idealnim uvetima EU pomaže članice raznim zajmovima. Dobro je i jer pametan hrvatski student može da radi i ode da živi kamo hoće, šire mu je polje delovanja. No, ulazimo u potencijalne neravnopravnosti u EU-u zbog dve zone, razvijenih i manje razvijenih zemalja. Sećam se 1990-ih, kada je pucala Jugoslavija. Čovek se zaista oseti malim u tim velikih promenama. Ne pomaže ni obrazovanje kada imate ta velika “tektonska” pomeranja. Sada se ne zna šta će se desiti s eurom, velika je globalna kriza i teško je biti pametan. I dalje mislim da je bolje ući nego ne ući. Ali što će se dešavati s EU-om, bezobrazno je predviđati.