Kriminalci su kao rođeni za ulogu nacionalnih heroja

Djela Ivana Čolovića, antropologa i utemeljitelja poznate Biblioteke XX vek, imaju izniman utjecaj na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Prošloga je tjedna gostovao u Zagrebu i Rijeci povodom promocije svoje nove knjige “Za njima smo išli pevajući – Junaci devedesetih”, u izdanju nakladničke kuće Pelago. S autorom djela “Balkan – teror kulture”, “Bordel ratnika”, “Politika simbola”, “Divlja književnost” i ostalih knjiga s područja političke antropologije, etnologije, etnolingvistike i teorije kulture razgovarali smo o povijesti Biblioteke, balkanskim nacionalizmima i mitologiji ovdašnjih prostora, vremenu u kojem su kriminalci postali heroji – pričama koje ni danas nisu zaključene.

Biblioteka XX vek obilježava četrdeset godina postojanja, a nedavno je izdala dvjestoti naslov. Jeste li, kad je bilo najteže, vjerovali da ćete opstati gotovo pola stoljeća?

– Teško mi je u to poverovati, ali gotovo pola veka, kao što kažete: to je već vreme za razmišljanje o historiji i historijskim razdobljima. Ima jedna reklama za piće koja kaže da su vekovi garancija, a tako bih mogao da reklamiram Biblioteku XX vek. A bilo je teško, činilo se da je cela stvar propala. Već posle prve godine postojanja Biblioteke, 1972, izbila je politička afera, nakon što sam objavio knjigu “Moć i strepnje” Dobrice Ćosića, tada jednog od eksponiranijih protivnika režima, i zato što sam najavio knjigu “Ideologija, psihologija i stvaralaštvo” Nikole Miloševića, koji je takođe bio u nemilosti vlasti. Najava ove druge knjige osuđena je kao “izdavački promašaj”, iako ne samo što još nije bila objavljena, nego nije bila ni napisana! U to vreme je izdavač XX veka bio Narodni univerzitet “Braća Stamenković”, gde sam uz pristojnu platu radio kao referent za razvoj. To sam zbog izdavačkog promašaja izgubio. Biblioteka je mogla lako da se ugasi kad sam prešao u “Prosvetu”, jednu od najvećih izdavačkih kuća u Jugoslaviji. Plasman je tražio komplete i sabrana dela, leksikone i drugu robu zgodnu za prodaju na otplatu i pretplatu, a redakcija je praktikovala kolektivno uređivanje, rad po grupama. U tim okolnostima, otišao sam u Francusku i proveo četiri godine kao lektor za srpsko-hrvatski. Bilanca: za devet godina provedenih u “Prosveti” izašlo je svega 15 novih naslova! Pomenut ću i neizvesnost koja se nadvila nad ovom serijom kad sam je, krajem osamdesetih, počeo da objavljujem kao privatno izdanje. Naći novac za štampu, prostor za skladište, knjižare koje ne odugovlače s plaćanjem prodanih knjiga… bilo je ravno čudu, o čemu piše Dubravka Stojanović u knjizi “Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek”. Ovo što vam govorim nije moje sećanje, nego se držim onoga što stoji u toj knjizi. Sećanje je manje pouzdano od pisanog izvora, zar ne?

Sprdnja s “arkandemicima”

Kako je na vas djelovao Miloševićev režim, s obzirom na to da izrazito kritički pišete o devedesetima, a sudjelovali ste i na svim antimiloševićevskim demonstracijama?

– Devedesete su godine u Srbiji imale dve faze. U prvoj polovini devedesetih, Milošević se osećao dovoljno jakim da je mogao da dozvoli protivnicima da ga javno kritikuju, da to čine u nekim medijima – naravno, ne i u najvažnijima, poput državne televizije i listova kao što su “Politika” i “Večernje novosti”. U to vreme radio sam u Etnografskom institutu SANU-a, a tekstovi koje sam pisao bili su rezultat istraživanja u okviru oficijelnog naučnog projekta Instituta. Ti tekstovi čine moju knjigu “Bordel ratnika”, objavljenu prvi put 1993. Neke od junaka te knjige susretao sam po hodnicima i u Institutu se s kolegama sprdao na račun uvaženih akademika, onih koji su gotivili Miloševića. Zvali smo ih “arkandemici”! Miloševićev je režim tek kasnije, u drugom delu devedesetih, kad su ratovi u Hrvatskoj i Bosni bili izgubljeni, postao rigidniji i suroviji prema opoziciji u Srbiji, pa je kritikovati i zajebavati vlast postalo mnogo skuplje, ali nikad toliko skupo da se moralo od kritike i zajebancije sasvim odustati. O tome svedoči i ono što je tada, krajem devedesetih, objavljivano u listovima “Danas”, “Vreme” i “Republika” te na Radiju B92. O tome svedoče i mnoge tada objavljene knjige, među njima i one u Biblioteci XX vek. I kritički mediji i neposlušni izdavači knjiga teško bi u to vreme opstali da nije bilo finansijske podrške Soroševe fondacije Otvoreno društvo.

Zanimljivo je da ste se jednom našli na istoj strani s Dobricom Ćosićem, kasnije zagovornikom velikosrpskog nacionalizma. Kako je s takvima bilo ići pjevajući?

– Bilo je to 1971. kad sam “pevao” s Ćosićem. Tada sam bio pod uticajem ’68: mada sam bio već mator, prevalio tridesetu, tek tada sam politički progledao. Trudio sam se približiti vođama tadašnje pobune, profesorima i studentima, a bliski su mi bili i drugi koji su gunđali protiv vlasti. Osim Ćosića, bili su tu i Nikola Milošević, Milovan Danojlić i drugi. Naši su se putevi razišli onda kad se pokazalo da, sem što smo ujedinjeni u jednom “ne”, nemamo mnogo toga zajedničkog kad treba reći “da”. Od izvora bila su dva putića, jedan kojim je većina krenula, a to je bio put nacionalizma, klerikalizama, desnice i drugi, tanji, manje frekventan, bio je put ljudskih prava i demokratije, onoga što ćemo kasnije nazvati “drugom Srbijom”. Nešto slično ponovilo se prilikom demonstracija protiv Miloševićevog režima, krajem 1996. i početkom 1997. Široko, raznobojno društvo okupilo se da ruši omraženi režim. Bilo je tu mantija s krstom, raznih književnika, “arkandemika” i umetnika, koji su do juče bili Miloševićevi fanovi i trbuhozborci; bio je tu i Bora Čorba, da zabavlja publiku pesmom o Babi Juli, Miloševićevoj ženi, šefici JUL-a. Ali tu je bilo i mnoštvo antiratnih aktivista, predstavnika civilnog društva. Hodali smo pod transparentom “Beograd je svet”, a drugi su vikali policiji “Idite na Kosovo!” Tada je bilo važno samo jedno: srušiti Miloševića, kao što je ranije bilo važno kompromitovati komunistički režim. O muci koju su takav angažman i takav narodni front u meni izazivali svedoči jedna moja izjava za novine, kad sam rekao da jedva čekam da padne režim, da ne moram da budem sa svakim idiotom samo zato što je protiv Miloševića.

Zbog toga u uvodu nove knjige pišete da ste joj naslov dali lako, iako potom imate potrebu opširnog objašnjenja?

– Naslov te knjige trebalo bi da kaže da nju nije napisao neko ko je junake devedesetih posmatrao s distance i hladnokrvno analizirao šta oni čine, ne želeći da ima bilo kakve veze s njima, nego da je to dobrim delom svedočanstvo o nekom ko se upustio u neizvesnu avanturu građanske akcije.

Junaci s haške liste

Profesionalno ste “fascinirani” ratnim gangsterima, kriminalcima, socijalnim razbojnicima, kako nazivate neke od “junaka” devedesetih. Kapetan Dragan, Arkan, Giška, Juka, Tuta, sve junak do junaka… Koliko je danas prisutna mitologizacija i heroizacija takvih likova? Hegelijanski kazano, nije li nesretan onaj narod kojem trebaju heroji?

– Da, ja sam došao do zaključka da su kriminalci takoreći rođeni za ulogu nacionalnih junaka, posebno ratnih nacionalnih heroja. Kriminalci – onako kako se o njima pripoveda – imaju osobine koje svaki junak mora da ima: natprirodnu snagu, ludu hrabrost, užasavajuće su nasilni i neljudski dobri, čine čuda, istovremeno fasciniraju i užasavaju ljude. Junak je spodoba neljudskih sposobnosti, neko ko je, po antičkoj definiciji junaka, polučovek-polubog, polučovek-poluživotinja. To je ili kentaur ili neko čudovište, neki stranac došao sa onoga sveta, iz podzemlja, kako se zove donji svet u kolokvijalnom opisu carstva kojim vladaju gangsteri, s mrakom u očima… i dušom devojačkom. Takvi su potrebni narodu kad on sam ne može da reši neki problem, kad normalni ljudi i institucije društva ne mogu da reše neki problem, nego dolazi do situacija da vam treba pomoć tih robinhudovskih čudovišta. Kad su razni naši kriminalci i monstrumi postali spasioci nacije, počeo sam bolje da razumevam šta je Hegel imao na umu s čuvenim upozorenjem o narodu koji je jadan kad su mu potrebni junaci. A onda sam video da ima nešto što narod čini još jadnijim, a to je trenutak kad ga njegovi vođe prisiljavaju da sam bude junak, kako bi se oni oslobodili odgovornosti za katastrofu do koje su narod doveli. To je izveo Milošević kad je izgubio Kosovo, rekavši: “Narod je junak!”

Neke od tih “junaka”, kasnije osuđenih ratnih zločinaca, narod i danas slavi. Sjetimo se Biljane Plavšić, a nedavno je na slobodu izašao i Mirko Norac, koji je usprkos dobroj volji onih koji ga i dalje smatraju herojem poručio da ne želi nikakvu proslavu svoje novostečene slobode. Ne čini li vam se da neki i danas žive na staroj slavi, dok se drugima dodjeljuju statusi počasnih građana?

– U Srbiji junake iz devedesetih u svom stroju drže uglavnom ekstremno desničarske i kleronacionalističke organizacije: Narodni pokret 1389, Obraz, Naši, Dveri i njima slične. Od političkih stranaka, veliča ih valjda samo Radikalna stranka, verna Šešelju. Najbolje stoji Milošević, o čijem “kidnapovanju”, “žrtvi” i “ubistvu u Hagu” pripovedaju i konzervativni intelektualci bliski glasilima kao što su “Pečat” ili “Nova srpska politička misao”. Kako stvari stoje, može se dogoditi da iz ovih krugova i ovih glasila potekne inicijativa da se Zoranu Đinđiću posthumno sudi za ubistvo Miloševića. Drugi srpski junaci iz devedesetih doživeli su transformaciju, pa se tako junak Rašo, taj hajduk s Romanije, koga čuvaju vile i vuci, takoreći samoinicijativno pretvorio u travara i švalera s gitarom, dr Dabića. Biljanu Plavšić, kad se vratila iz zatvora, dočekala je grupa prijatelja, ali njeno priznanje pred sudom u Hagu učinilo ju je za većinu bivših obožavatelja “babom izdajnicom”, kako je nazvana u nekim novinama.

Koliko vidim, kult ratnih junaka u Hrvatskoj deo je političke strategije mnogo važnijih političkih igrača nego što je to slučaj u Srbiji. To je razumljivo, s obzirom na to da su hrvatski junaci, za razliku od srpskih, junaci jednog dobivenog rata. Izgleda čudno što su ti junaci po pravilu oni kojima se sudi ili koji su bili osuđeni za ratne zločine, tako da političari u Hrvatskoj koji žele da se okoriste vezom s junacima devedesetih nemaju izbora, ne mogu naći neke van ovog kruga junaka s haške liste. Za mene je to potvrda teze da drugih junaka zapravo i nema, sem onih koji su nasiljem i zločinom dokazali da se na njih može računati kad obični ljudi, koji bi da se drže zakona, ne mogu pomoći sami sebi.

Kad je reč o Mirku Norcu, imam utisak da privatnoj osobi koja je poslužila za konstrukciju tog herojskog lika, posle godina provedenih u zatvoru nije više do toga da igra ulogu junaka. Pročitao sam negde njegov apel da ga ostave na miru, tako da njegova ponovna i produžena mobilizacija i heroizacija može da se razume kao teror i kršenje ljudskih prava građanina Norca.

Prevazilaženje identiteta

Koliko je danas kultura most koji spaja narode u regiji, nekakav oblik interkulturalnosti koji se može uspostaviti u odnosima Srbije i Hrvatske?

– Nisam siguran da kultura može da spaja narode, eventualno ona jest most koji povezuje pojedince. Ali u tom slučaju, to nije kultura shvaćena kao medij nacionalnog duha, koji se danas zove nacionalni identitet. Ta kultura ne spaja ni insajdere, jer ih zapravo nasilno homogenizuje, zbija ih, topi u jednu anonimnu masu, u takozvani nacion. Nacionalna kultura, kao i nacionalna država, može da održava takozvane dobrosusedske odnose s drugim kulturama, ali zapravo joj oni nisu potrebni, jer je nacionalna kultura navodno automobilna, autohtona, svoja na svome, pa joj drugi može samo da smeta, što je osnovni razlog da ga treba držati na odstojanju. Dakle, tek kad se iz horizonta nacionalnog iskorači, počinje kultura u humanističkom smislu, kao prevazilaženje granica, kao pronalaženje pukotina u ideološkim sistemima, u nacionalnim institucijama i kulturnim kodovima, koji postoje da bi se suzbijala za te ideologije i institucije nepojmljiva potreba ljudi da budu slobodni.

Cilj Hrvatske i Srbije je Europska unija, koja je i sama u velikim problemima. Koliko je na tom putu važno sačuvati nacionalne identitete?

– Evropske integracije znače i popuštanje rigidnoga identitetskog diskursa, napuštanje identitetskog mita, traže jednu suptilniju politiku identiteta. Ta politika bi morala da uvažava regionalne i mikro-kulture, o čemu je, imajući u vidu Bosnu i bosanske Hrvate, važne stvari napisao Ivan Lovrenović. Uključenje u Evropu – da se vratimo temi heroja – znači i odustajanje od slavljenja ratnih pobeda i poraza, i stvaranje novog zajedništva Evropljana kroz sećanje na hekatombe koje su iza sebe ostavili evropski junački ratovi. Naravno, ovo što ja govorim još nije Evropa, ali jeste nešto što se trudi da bude, mada ima onih i u Evropi i van nje koji ne mare za takve ciljeve. Neki od njih će vam reći da hoće da idu u Evropu, ali samo sa svojim nacionalnim identitetom, s Domanovićevom “Dangom” na čelu. To govore i naše današnje političke elite.

Pišete i o ulozi nogometnih navijača, o sportu kao o predvojničkoj obuci, folkloru na stadionima koji je i danas, kao i početkom devedesetih, zavijen u nacionalnu i desničarsku ikonografiju, pogotovo na utakmicama reprezentacije. Bi li u perspektivi ipak bila moguća neka regionalna nogometna liga, o čemu se već govorilo?

– Mogu to da zamislim, da zamislim taj košmar. To bi bila liga smrti. Umesto lopte, igralo bi se ljudskom glavom, a pobedio bi onaj klub čiji bar jedan igrač živ dočekao kraj utakmice. U našim domaćim prvenstvima već se polako prelazi na tu vrstu igre.

U zadnjem dijelu knjige postavljate pitanje “Treba li Srbiji neki novi patriotizam?” uz tekst napisan 2003. godine. Što se u međuvremenu promijenilo i kako sad gledate na to? Treba li Hrvatskoj također neki novi patriotizam, možete li komparirati dvije države?

– Kao što sam pokušao da objasnim, patriota je čovek koji ubija ili daje život štiteći patriju. Patriota je čovek koji polaže život na oltar domovine, što će reći da se patriotizam hrani ljudskim mesom. Grubo rečeno, priznajem, ali dosadio mi je govor o novom patriotizmu, o patriotizmu onih koji vredno uče, savesno rade i koji su korisni članovi društva i države. Ovi drugi su mi sasvim O.K., ali to, pobogu, nisu nikakvi patrioti, nego dobri ljudi, građani. U Francuskoj za građanske vrline postoji poseban termin: civisme. Drugo, ima slučajeva da se ljudi žrtvuju, da stavljaju život na kocku da bi zaštitili prijatelje. Ali ni oni nisu patrioti. Nije bio srpski patriota ni Srđan Aleksić, mladić koji je ubijen za vreme rata u Trebinju, jer je hrabro ustao da zaštiti svoga druga Bošnjaka. Bio je to običan, normalan čovek, koji nije mogao da ostavi prijatelja na cedilu.

O Konstantinoviću ili opasno je umreti

Kakav je vaš osvrt na reakcije medija i javnosti u Srbiji povodom smrti Radomira Konstantinovića?

– Širi odjek Konstantinovićeve smrti, posebno u redovima vladajuće elite, bio bi demanti njegova stava, njegove odluke da se povuče iz javnosti i distancira od današnje vlasti. Uostalom, on je – bojeći se toga, bojeći se da ga vlast posthumno ne prisvoji – dao do znanja svojoj porodici da ne želi nikakve zvanične pogrebne ceremonije. Ipak, nije se sasvim spasio, jer su objavljeni neki navodno prijateljski nekrolozi, koji ga više kompromituju nego što ga slave, što pokazuje da čovek zaista ne sme umreti, da je to za njega zaista opasno.