Kultura hranjenja i denunciranja

Pisati melankolične refleksije, kokodakati o lošem statusu naše stvari ili se vratiti na semiotiku iz “Mikijeva almanaha” pod egidom “stripovano-šifrovano”? Pogađamo, rezimejski medijski prosede kulturnjačke 2011. godine u Hrvatskoj uvažit će prva dva važna stila, iako bi figura posuđena iz “Almanaha” bila revolucionarna u domaćem medijskom pejzažu. Šteta što se poduzetniji autori toga neće uhvatiti, nego će radije brojati zrnca nostalgije.

Tradicija godišnje evaluacije estetičke produkcije neizlječiva je, iako pitoma medijska bolest, razumljiva potreba da se nekonfliktno dizajnira bilansa, objavi fotografija autora/ice izbora makar u najmanjem formatu, intimizira s naslovima s vlastitoga noćnog ormarića i pomogne marketingu na nešto nježniji način. Kanoniziramo, arhiviramo, tako smo “svjetski a naši”. Medijski portali su konačno dokraja shvatili da je slika moćnija i od minimuma riječi, pa emitiraju sličice najnaj glumaca, izložbi, predstava i naslovnica knjiga, sve jedna sarma nalik drugoj. Primjećujemo trendove, draži su kraći fikcionalno-komentatorski komadi proznih autora/ica od radnika novinara koji bi možda (je li uopće pismen ako nije objavio knjigu?) bez harmsovske štake opisao što je valjalo a što nije.

Sirota spektakularizacija

U osvit nove državničke ere, kad u Kukuriku vladi ministrica kulture Andrea Zlatar na prvom izletu u Sabor ne stane u TV kadar, ne vidi je se s grupne fotografije Milanovićeve vlade jer je u petom redu, na prstima, i njezina imovinska kartica nije zanimljiva niti jednom mediju, logično je zanimati se za pojam i svrhu kulture kao ozbiljnog resora u Hrvatskoj.

Činjenica da se kultura, shvaćena kao firmica za kulturnoumjetničku proizvodnju, u nacionalnom budžetu hrani žličicom za kavu, uzimajući 0,8 posto, ovom prigodom nas ne zanima. Irelevantne su sad i njezine simboličke implikacije, vulkansko-retorička snaga margine i utjecaj nepismenih stanovnika na kvalitetu nacionalnog identiteta. Simptome i kauzalitet duboke regresije svega što je u širem smislu vezano uz kulturu u ovoj zemlji većim dijelom nalazimo u medijskom polju, no takva dijagnoza nikoga ne uzbuđuje. Nervoza tim stabilnim stanjem kretenizacije kvalificira se, međutim, prokleto prigodno, bezazlenim božićno-novogodišnjim novinarskim kičem.

Nije teško, nažalost ne traži napor, sjetiti se kompletnog opusa onoga što se u rječniku domaćeg medijskog prostora naziva kulturom. Općenito uzevši, inflaciju pojma kulture bilježimo kao višegodišnji trend. Osim sa pučkoškolskih svjedodžbi gdje se pojavljuje u žestokom ritmu kao glazbena, likovna, tjelesna i tehnička, pojam “kultura” hibridizirao se, kako je vrlo poznato, u valu adoracije američkog žurnalističkog pristupa, pa je mimikrirao u dotad zapostavljenim rubrikama poput TV-programa, gdje je i 2011. ostvario zapažen sadržajni skor. Kultura interijera ili popisa svakovrsne šik krame i dizajna, uz kulturu hranjenja ili lajfstajla, u svim cjenovnim kategorijama, posve je nabujala i zgazila staromodne stranice i programe s egidom “kultura”.

Zato “novinarstvo u kulturi” podrazumijeva usku prugu reprezentativne kulturnoumjetničke produkcije, a isključuje svaki oblik nekonvencionalnoga umjetničkog jezika kakvim se bavi nezavisna kulturna scena. Štoviše, žanrovska indoktrinacija tema kulture u velikim tiskanim medijima i javnoj televiziji toliko je duboka da se povremeni pokušaji drugačijeg pristupa (tematizacije začudnog performansa ili razgovora s teorijskim aktivistom) ne uspijevaju izvesti na ozbiljnije analitički način, nego završavaju kao sirota spektakularizacija, parfimiran dodatak kontaminiranom kontekstu.

“Čista” estetika

Ne isplati se nabrajati kulturnjačke događaje koji su u medijskom smislu obilježili mainstream medije: dovoljno je kategorizirati poznate motive, da se izmjeri količina implicitnog marketinga. Na primjer, zgodno je vidjeti visoku razinu uvijek jednako fundirane brige o nakladništvu kao krhkoj domaćoj kulturnoj disciplini i istodobno jahati na čvrstom marketinškom valu novinarske “znatiželje” prema stranim proznim autorima uvijek istih izdavača. Navika promotivnih razgovora s proznim autorom/icom ridikulizirala se do kolonijalnih razmjera, danima ste, primjerice, u svim medijima morali slušati o pravu ženskih autorica u Finskoj ili “fenomenu” prozne kreativnosti i blokbastera u bračnoj zajednici.

Svaki događaj u zagrebačkom nacionalnom kazalištu i nacionalni ljetni festivali posebne su svetkovine, a ovogodišnji tretman ozbiljnosti pri dodjeli Nagrada hrvatskoga glumišta ponovno bazdi na motiviku haenkaovske kulturne tuđmanovštine, kad smo već mislili da je zaboravljena.

Nekonfliktna “čista” estetika, blesava u ideji da se zvučnim imenom sugovornika može nadoknaditi etička dimenzija, tupa u realizaciji krive žudnje, bez volje za emancipacijom od “mentalnog ropstva”: tako izgleda medijski shvaćena i “obrađena” kultura. Stvari ipak nisu komplicirane, vrlo je lako izolirati ključne krivce. Strukturno najvažniji kulturno-medijski događaji godine dolaze očekivano s dvije jake adrese – iz EPH-a i HTV-a.

Epehaovska manipulacija u borbi protiv svega što ima veze s javnim sektorom, u formi raznolikih reportaža na burzama rada, školskim hodnicima, zatvorenim akademskim sindikalnim sastancima i denuncirajuće obrađenim “statističkim” podacima, plus devastacija javnoga, kritički intoniranoga programa (obrazovnog, kulturnog, dokumentarnog) na javnoj nacionalnoj televiziji, obilježili su kulturu 2011. Infekcije tih “žanrova” detonirale su potencijale kulture solidarnosti, sintagme s patetičnim medijskim potencijalom kojoj se posprdno obraćaju svi epehaovski sastavci o “lijenoj birokraciji i javnim službama”.

Nova epehaovska moda

Kulturu protekle godine obilježava i sve glasniji angažman zaštite intelektualnih autorskih prava u smislu državnih subvencija kao prava na profesiju i dostojanstven rad; baš kao što su je obilježile dirigirane nesreće radnica i radnika Kamenskog i Željezare Sisak. Spojite te dvije situacije u kolumnistički tekst i malo tko će povjerovati u iskrenost. Takve “situacije” i događaji, naime, u domaćoj kulturi niske demokracije rastu kao partikularni (klasni?) identiteti s vremenom medijske kušnje, a tek naknadno uključuju snagu “retoričkog ljepila” u prizivanju solidarizacije.

Konačno, u medijskom tretmanu kulture ne tražimo mudru ideologiju, kad znamo da je davno krahirao strukturni kostur, tekst. Zato je šaljiv najnoviji epehaovski transfer, nova moda tretmana novinske fotografije kao nepravedno zanemarenog žanra. Hipertrofija kulturnjačkog interesa u kolumnističkim tekstovima, bečkim izložbama i biografijama kapitalaca kulminira u portretima uz intervjue, gdje se naknadno veliča fotografsko umijeće detalja, kao da je posrijedi draperija kasne renesanse, a ne razgovor o jalovoj političkoj svakodnevici.