Manjinama osigurati tajnost glasanja

Foto: Sandro Lendler

Dr. Geert-Hinrich Ahrens iskusni je njemački diplomat s dugogodišnjim stažem na Balkanu. Kao voditelj njemačkoga korpusa pri nadzornoj komisiji Europske zajednice 1991. boravio je u Zagrebu, a od 1991. do 1996. bio je posebni izaslanik Ženevske konferencije za bivšu Jugoslaviju. Bio je i izaslanik Europskog predsjedništva u Skopju 1999., te voditelj misije OESS-a u Albaniji od 1999. do 2002. O svojim iskustvima na Balkanu objavio je knjigu “Diplomacy on the Edge: Containment of Ethnic Conflict and the Minorities Working Group of the Conferences on Yugoslavia”. Vodio je i OESS-ove promatračke misije na izborima u Ukrajini, Bjelorusiji, Gruziji, Azerbajdžanu i Armeniji.

Bili ste šef Ograničene misije OESS-a za promatranje ovogodišnjih izbora u Hrvatskoj. Kako ih ocjenjujete?

To su bili demokratski izbori koji su u potpunosti ispunili uvjete OESS-a. No, još ima stvari koje bi se mogle popraviti, ponajprije u 11. izbornoj jedinici za dijasporu i 12. za nacionalne manjine. O tim smo posebnim jedinicama čuli kritike od nekih sudionika izbora. Primjerice, bio je pokušaj da se izmijene pravila za 12. izbornu jedinicu, no te je promjene Ustavni sud u srpnju proglasio neustavnima. Što se tiče glasanja dijaspore, najveći dio  glasova dolazi iz Bosne i Hercegovine, jer se ti ljudi osjećaju kao Hrvati; s druge strane, oni su građani BIH-a. To bi trebalo regulirati, a već su uvedene promjene prema kojima je broj zastupnika iz dijaspore fiksiran na tri, a ograničen je i broj glasačkih mjesta. No, izborni sustav suverena je odluka svake države sve dok se poštuju temeljni principi OESS-a.

Je li OESS imao mišljenje o modelu glasanja nacionalnih manjina kakav je Sabor  bio donio, a Ustavni sud odbacio?

Ustavni je sud, naravno, jedino tijelo koje ima pravo odlučivati o ustavnosti tih pitanja. Pročitao sam 38 stranica odluke i mislim da Ustavni sud nije sebi olakšao razmatranje tih točaka. U tim je izmjenama postojao problem s jednakošću birača. No manjinsko glasanje i dalje ima izvjesne nedostatke. Primjerice, ako kao pripadnik manjine dođete na biralište, imate više biračkih listića i pita vas se želite li glasati za manjinsku ili opću listu. To morate reći javno, a to nije u skladu s potrebom da se glasa u tajnosti. Mislim da bi to trebalo riješiti, jer su nam mnogi rekli da se znaju naći u neugodnim situacijama, npr. da je biralište puno pripadnika manjina, a netko želi glasati za opću listu ili obratno. Mislim da bi novi Sabor trebao razmisliti o tome kako taj problem riješiti, jer zasad tajnost tog dijela glasanja nije zagarantirana.

Srbi su puno izgubili

Posljednjih 20 godina često ste radili i boravili u Hrvatskoj, a bili ste ovdje i kada je Hrvatska potpisala Pristupni ugovor s Europskom unijom. Kakav vam se čini taj put?

Kao netko tko se bavi ovom zemljom dugo vremena, ne kao šef ove promatračke misije, rekao bih da to svakako treba pozdraviti. Put je dugo trajao, ali to je i normalno. Sve zemlje bivše Jugoslavije žele pristupiti EU-u, ali dosad je uspjela samo Slovenija i sada Hrvatska, dok Srbija, BIH i Makedonija još imaju problema. Hrvatsku vidim kao vrlo europsku zemlju. Tako vidim i ostale zemlje bivše Jugoslavije, uključujući i Srbiju, ali ona još ima problema koji su je i sada spriječili da dobije status kandidatkinje.

Na jednoj konferenciji o Kosovu, 2004. godine u Washingtonu, Srbiju ste zbog njezinih teritorijalnih i, posljedično, psiholoških gubitaka u ratu devedesetih usporedili s Njemačkom nakon Prvog svjetskog rata. Kako danas na to gledate?

Srbi su izgubili jako puno, počevši od toga da područja u Hrvatskoj koja su imala srpsku većinu sada imaju znatno manje srpskog stanovništva, ukupno 4,5 posto u odnosu na 12 posto 1991. To je posljedica nerazumne politike Slobodana Miloševića koja nije bila nužna jer je srpska manjina u Hrvatskoj mogla biti sačuvana statusom autonomije kakvu su od početka predlagali ljudi poput Milorada Pupovca. Što se tiče Kosova, mislim da je njegova uloga u povijesnom razmišljanju Srba daleko preuveličana i da bi trebalo više razmišljati o novijoj povijesti, a manje o nekoj bitki iz 14. stoljeća. Ali to je još tako i mnogi Srbi to osjećaju kao gubitak. Izgubljena je i zajednica s Crnom Gorom, pa je Srbija sada zemlja bez izlaza na more. Kada se tako gleda, čini se da je Srbija dosta izgubila. Ali dobila je demokraciju, a nadam se uskoro i punopravno članstvu u EU-u, što bi joj moglo nadoknaditi te gubitke.

U svojoj knjizi “Diplomacy on the Edge” tvrdite da nije bilo dovoljno diplomatskih napora da se razriješi sukob u Jugoslaviji. Je li diplomacija uopće imala ikakve šanse pred nacionalističkim vođama u tim zemljama?

Makedonija je, primjerice, postala neovisna bez ispaljenog metka, jer je predsjednik Kiro Gligorov bio vrlo dobar pregovarač. Dakle, donekle je to ovisilo o igračima. Problem u Hrvatskoj bila je sasvim jasna Miloševićeva politika da se silom stvori Velika Srbija. Na hrvatskoj je strani također bilo stvari koje su samo mogle nasmrt preplašiti Srbe, poput ljudi u crnim uniformama koji su ih podsjećali na Drugi svjetski rat, a znamo što se događalo Srbima za vrijeme ustaškog režima. Ali to ipak nije bio uzrok, to je Milošević iskoristio jer je mogao reći tamošnjim Srbima: “Pogledajte što govore, morate se boriti.” Milan Babić i Milan Martić, kako smo ih mi tada percipirali, bili su nacionalistički vođe bliži Karadžiću, dok je Goran Hadžić bio više Miloševićev čovjek. Puno sam puta s njima razgovarao i Hadžić mi je u jednom trenutku rekao da bi ranije možda i bili pristali na autonomiju, ali kasnije više ne, jer su pobjeđivali i osvojili teritorije koji su ih zanimali. Na kraju su ostali bez ičega, a nakon “Oluje” u većinskim srpskim naseljima ostalo je vrlo malo Srba.

Kršenja ljudskih prava

Kakav je dojam na vas ostavio Franjo Tuđman?

Situacija u kojoj je Tuđman bio 1991. bila je teška, trebala mu je pomoć i priznanje, a znao je i što se od njega zauzvrat očekuje. S te točke gledišta, on je bio spreman nešto učiniti. Tadašnja Europska zajednica odlučila je 16. prosinca 1991. da će priznati republike koje to žele i zatražila je od takozvane Badinterove komisije da procijeni jesu li ispunjeni uvjeti demokracije, poštivanja ljudskih prava itd. Mislim da komisija nije dovoljno vremena posvetila tom zadatku, budući da njihovi suci često vijećaju dvije godine prije donošenja odluke, a ovaj su put to učinili u dva tjedna. Ali čak i tako, ona je ustanovila neke probleme s hrvatskim zahtjevom za priznanjem. Upravo iz tih prigovora proizašao je prvi Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, a pri izradi njegova nacrta pokojni britanski odvjetnik Henry Darwin i ja pomagali smo Saboru i Vladi. Zakon je sadržavao teritorijalnu autonomiju za područja s većinskim srpskim stanovništvom i on bi bio riješio probleme između Srba i Hrvata, no u Kninu su nas odbili. Rekli su da oni s tim nemaju ništa jer nisu dio Hrvatske, a bilo je i očitih znakova pripajanja Krajine od strane Beograda. Kada je međunarodna zajednica počela posredovati na ovim područjima, imala je tri temeljna principa: nećemo pokušati spasiti Jugoslaviju jer je prekasno, republičke granice ne smiju se mijenjati, a prava novonastalih nacionalnih manjina moraju se poštivati. U tom je kontekstu razgovor s ljudima poput Babića ili Miloševića bio beznadan. Oni su osjećali da su vojno okupirali ono što su htjeli a, s druge strane, UNPROFOR nije implementirao Vanceov plan kojim se jasno utvrđivala državnost Hrvatske na okupiranim područjima, tako da je i to bio neuspjeh.

Imate li osobnih iskustava s odlaskom Srba iz Hrvatske?

Kada je počela operacija “Oluja, bili smo u Ženevi jer je tadašnji posebni izaslanik UN-a Thorvald Stoltenberg pokušavao dogovoriti primirje. Odmah smo doletjeli u Zagreb i otišli razgovarati s Tuđmanom. Htjeli smo otići u Knin, ali to nije bilo moguće zbog borbi. Zato smo otišli u Beograd, norveški diplomat Kai Eide i ja razgovarali smo s Babićem, dok su Carl Bildt i Stoltenberg razgovarali s Miloševićem. Milošević je bio vrlo tih, nije pokazivao ni što osjeća, ni što će učiniti. Ranije smo čuli prijetnje da će JNA intervenirati ako Hrvatska napadne Krajinu, ali to se nije dogodilo. Razgovarao sam i s Hrvojem Šarinićem, koji je pregovarao u ime Hrvatske, i rekao sam mu da je za ranije operacije “Bljesak” bilo kršenja ljudskih prava i da je iznimno važno da ih Hrvatska sada poštuje i ponaša se prema Srbima korektno. To, nažalost, nije bio slučaj. No, po mojim saznanjima, većina Srba pobjegla je prije dolaska hrvatskih vojnika, a u izvještaju izvjestitelja UN-a za ljudska prava Tadeusza Mazowieckog također se tvrdilo da su Srbi izvodili vježbe evakuacije. U listopadu 1995. posjetio sam sektore Sjever i Jug bivšeg UNPROFOR-a i vidio da su brojne kuće i druga imovina spaljeni i uništeni. Nakon toga sam posjetio izbjeglički kamp u Obrenovcu u Srbiji i razgovarao s tim ljudima, pitao ih žele li se vratiti, a većina je rekla da ne želi ako na tim područjima ne bude srpska vlast. S druge strane, znam da se mnogo ljudi ipak vratilo, ali je nakon “Oluje” sve bilo uništeno, pa su neki ponovno otišli.

Na ove ste prostore prvi put došli 1970-ih, kao njemački kulturni ataše u Beogradu. Kakva su vaša iskustva iz tog vremena? Kakav je ugled u svijetu imala tadašnja Jugoslavija?

Jugoslavija je u to vrijeme bila vrlo ugledna država. Budući da nije pripadala nijednom od tadašnjih dvaju blokova, obje su strane s njom nastojale surađivati, a ona je od toga imala koristi. Beograd je bio vrlo živopisan grad, sa zanimljivom kulturnom scenom. Onamo sam došao 1972., odmah nakon Maspoka. No ni ja niti itko od diplomata nismo u to vrijeme ozbiljno shvaćali ni taj pokret ni velikosrpski nacionalizam, nismo mogli zamisliti da to još  postoji. Imao sam priliku sudjelovati u Washingtonu na jednoj konferenciji o američkim izvještajima o Jugoslaviji do 1991. i za cijelo to vrijeme glavna briga u tim izvještajima nije bilo Kosovo ili Maspok, nego Moskva, odnosno hoće li se Jugoslavija pridružiti sovjetskom bloku ili ne.

Lani ste bili šef promatračke misije OESS-a u Bjelorusiji za vrijeme predsjedničkih izbora?

Bio sam šef misije u Bjelorusiji 2006., 2008. i 2010. godine i svaki smo put zaključili da izbori ne ispunjavaju obaveze OESS-a i da zemlja ima još puno posla da dostigne te kriterije. S obzirom na mandat, nismo se bavili drugim političkim pitanjima osim onima koje se tiču mogućnosti opozicije za provođenje kampanje. Tragično je da su izbori u prosincu 2010. bili ponešto bolji nego raniji, jer je kampanja bila donekle manje ograničena. No nažalost, na dan izbora dogodio se napad na prosvjednike i to je poništilo svaki napredak. Što se tiče raspoloženja ljudi prema režimu Aleksandra Lukašenka, mogu samo reći da je ekonomska situacija sada loša i da to utječe na njihove stavove.

Boravili ste i na Kavkazu i pisali o prijedlogu turskog premijera Erdogana da se za to područje uspostavi neka vrsta pakta stabilnosti, kakav je postojao za jugoistočnu Europu. Mislite li da bi pristupanje Turske EU-u bilo korisno za stabilizaciju te regije?

Ono što je predložio Erdogan bilo bi dobro, no potrebno je i uvidjeti razlike. Najveća je da je Balkan sa svih strana okružen članicama ili zemljama pozitivno određenima prema EU-u, a susjedi kavkaskih zemalja su Rusija, Iran i Turska. Kada pogledate njihove odnose i međusobne odnose kavkaskih zemalja, vidite da, primjerice, Armenija i Turska nemaju diplomatske odnose, jer Armenija insistira da Turska prizna da je počinila genocid nad Armencima. Isto tako, Rusija i Iran uvijek su se natjecali za utjecaj na ovom području. Čini mi se da su sve te zemlje zainteresirane za obnovu vlastitog utjecaja u toj regiji, a to i Erdoganov prijedlog teško mogu ići zajedno. Što se tiče pristupanja Turske EU-u, mislim da nas to vraća na temeljno pitanje o tome koja je uopće ideja EU-a. Pripadam generaciji koja je nakon Drugog svjetskog rata bila vrlo entuzijastična, a tada nas je bilo samo šest – Njemačka, Francuska, Italija i zemlje Beneluksa. EU se razvila iz ideje europskog identiteta, a sada se postavlja pitanje gdje povući crtu. Ima ljudi koji su crtu htjeli povući kroz bivšu Jugoslaviju, na granici katoličanstva i pravoslavlja. Ta crta je preskočena, ali kada se dođe do islamske zemlje od 70 milijuna ljudi, morate donijeti odluku. U mojoj zemlji mišljenja su podijeljena, kancelarka nije za to, Francuska je također protiv, a Velika Britanija je za. Zato nisam siguran kako bi to pitanje prošlo na referendumima, ako ih bude.