Moć u nogometnoj močvari

Najodgovorniji za stanje i nabujalu koruptivnu hobotnicu u nogometu u vrhu su HNS-a. Ako korupciju usporedimo s močvarom u kojoj žive komarci koji šire malariju, onda se malarija ne liječi tako da se hvata komarac po komarac, nego se mora isušiti močvara. Vrh HNS-a je jedna takva velika ustajala močvara, pa da bismo spriječili da nogomet potpuno potone u toj močvari, treba je pod hitno isušiti – riječi su kojima je stanje u nogometu i njegovoj krovnoj instituciji oslikao Željko Jovanović, budući ministar prosvjete i sporta.

Oštra Jovanovićeva retorika utopila se u salvama sličnih verbalnih napada koji za cilj imaju smjenu predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Vlatka Markovića. Lukavi Bugojanac, u osmoj deceniji života, ovu dužnost obnaša od 1998. Povod za juriš na njegovu fotelju hapšenja su bivšega nogometnog suca Željka Širića i predsjednika sudačke komisije Stjepana Djedovića. Njih je na tanak led navukao predsjednik Hajduka Hrvoje Maleš. Ponudio im je novac za pošteno suđenje Hajduku, a ovi su ga uzeli, padajući u stupicu koju im je postavio Ured za suzbijanje korupcije i organiziranoga kriminala.

Nesuđeni prvak Rijeka

Nije to prvi put da se Marković našao pod sličnim udarom, ali je zasigurno riječ o jednom od najtežih iskušenja šefa HNS-a i njegovih suboraca u interesu, među kojima u prvom redu izdvajamo najbližeg mu suradnika Zorislava Srebrića i neokrunjenoga kralja Dinama Zdravka Mamića. Odavno bi Marković pokleknuo pred nasrtajima kandidata koji i danas s koferima u rukama čekaju useljenje u Kuću hrvatskog nogometa u zagrebačkoj Rusanovoj ulici, samo kad nad hrvatskom nogometnom močvarom ne bi bilo budnih očiju europske i svjetske nogometne federacije, UEFA-e i FIFA-e. Te organizacije, naime, nacionalnim su nogometnim savezima zadnje utočište pred političkim interesima zemalja u kojima djeluju. Umiješa li se politika direktno u pitanja nogometa, a nacionalni savez to prijavi europskoj i svjetskoj nogometnoj federaciji, reprezentacija države o kojoj je riječ bit će suspendirana, a njezini nogometni klubovi ostat će bez mogućnosti sudjelovanja na međunarodnim natjecanjima. U takvim okolnostima jasno je da Vlatka Markovića s čela HNS-a može smijeniti samo skupština nacionalne nogometne organizacije. U trenutku dok nastaje ovaj tekst, teku posljednje pripreme za njezino održavanje, a sva je prilika da će Marković i nakon srijede, za kad je zakazana, ostati prvi čovjek hrvatskoga nogometa.

Istovremeno se odigrava još jedan čin hrvatske (ne)nogometne drame, koja se bez epiloga daje u redovitim vremenskim intervalima. U nogometnoj predstavi nađe se svega, od kontroverznih biznismena koje u pristojnijim zemljama nazivaju mafijom, preko lokalnih političkih šerifa do isluženih nogometaša, koji u kasnim tridesetim i ranim četrdesetim godinama života traže novo mjesto pod suncem.

U sličnoj situaciji kao danas, hrvatski nogomet našao se godinu dana nakon što je mjesto predsjednika HNS-a preuzeo Vlatko Marković. Godine 1999. najizglednija ekipa za titulu nogometnog prvaka bila je Rijeka, kojoj je za potvrdu titule trebala pobjeda na domaćem terenu protiv Osijeka. Glavni sudac utakmice bio je svojevremeni šef splitskog centra Službe za zaštitu ustavnog poretka Alojzije Šupraha, a njegov pomoćnik Zoran Krečak. Regularan pobjednički gol Rijeke Krečak je poništio mašući zastavicom nepostojeći ofsajd, pa se upisao u kolektivnu memoriju kao jedan od simbola nogometne prevare na hrvatski način. Tjednik “Nacional” kasnije će objaviti dokumentaciju kojom je dokazivao da je prvenstvo namješteno po želji samog vrhovnika Franje Tuđmana, a uz pomoć iste one Službe za zaštitu ustavnog poretka čiji je Šupraha bio zaposlenik.

Samo nekoliko tjedana kasnije, Osijek će u utakmici protiv vinkovačke Cibalije osvojiti hrvatski kup, uz suđenje kakvo je u ono vrijeme imala još samo Tuđmanova Croatia. Glavni sudac utakmice Reno Sinovčić, osoba iz reda poduzetnika slatkorječivo tituliranih kontroverznim, isključio je Cibaliji dvojicu igrača, a kod vodstva jedan naprema nula za Vinkovčane utakmicu je produžio do 94. minute, dok Osijek nije zabio izjednačujući pogodak, da bi na koncu pobijedio na penale. U nogometnim kuloarima Sinovčićevo suđenje protumačeno je kao naknada za trud nogometnom klubu Osijek u utakmici protiv Rijeke.

Desetak godina kasnije, Krečak i Sinovčić još će se pravdati za ove dvije utakmice, pa će Krečak tvrditi: “Opet bih podignuo zastavicu, pa poništio gol”, a Sinovčić ponavljati: “Opet bih sudio isto.” Umjesto Rijeke, titulu prvaka 1999. uzela je Croatia, a na učestale tvrdnje da je prvenstvo namješteno, Vlatko Marković je dao jedan od svojih legendarnih odgovora: “Croatia je najkatoličkiji hrvatski klub i zaslužila je titulu.”

Utvrđen kao Castro

Tuđman je nekoliko mjeseci kasnije umro, a HDZ je na valu masovnog nezadovoljstva do nogu potučen na izborima. Vlada Ivice Račana nije propitivala rad HNS-a niti je u njegovom vrhu detektirala ljude “najodgovornije za stanje u nogometu i nabujalu koruptivnu hobotnicu”, kao što je to sad učinio budući ministar sporta Željko Jovanović. Jedina krupna promjena dogodila se u Maksimiru, gdje je klubu vraćeno ime Dinamo, dok je s pozicije predsjednika odstupio omraženi Zlatko Canjuga. Zamijenio ga je Zdravko Mamić.

Ipak, 2000. godine, u startu Račanovog premijerskog mandata, pravosuđe se itekako bavilo nogometom. Istragu o malverzacijama provodio je splitski Županijski sud, ispitani su brojni svjedoci, a za namještanje utakmica sumnjičilo se čelne ljude Hajduka. I tada je bila u pitanju isplata za “pošteno suđenje”, pa čak je i jedan od aktera – tada sudac, a danas predsjednik Sudačke komisije Stjepan Djedović – isti kao danas. Sumnjičilo ga se da je za pošteno suđenje uzeo 50.000 njemačkih maraka.

Isplatu za pošteno suđenje – 10.000 eura – dvije godine kasnije priznao je i predsjednik Hrvatskog dragovoljca Stjepan Spajić. Primio ih je sudac Ivan Katuša, koji će zbog toga postati jedini osuđeni nogometni sudac u povijesti hrvatskoga nogometa. Dobio je dvije godine zatvora i doživotno je udaljen iz nogometa. Spajić se provukao sa suspenzijom HNS-a. Podmićeni Katuša danas novinarima tvrdi: “Otkako je Vlatko Marković na čelu Hrvatskoga nogometnog saveza, niti jedno prvenstvo nije regularno. Sve počinje na lokalnoj razini i širi se dalje prema vrhu. Namještale su se utakmice po županijskim ligama, a namještala se i Prva liga.”

Sumnje u lažiranje utakmica i medijske insinuacije na istu temu osobito su učestale pojavom kladionica, a da u tom dimu ima vatre potvrđeno je nedavno, kad su zbog lažiranja osuđeni nogometaši uhićeni i optuženi u akciji “Offside”. Petnaestorica nogometaša i sportskih radnika osuđeni su na zatvorske kazne, jer su nudili, odnosno dobivali novac za puštanje utakmica. Sve navedeno bilo je dobar razlog za propitivanje odgovornosti čelnih ljudi hrvatskog nogometa, ali je Vlatko Marković unutar Hrvatskog nogometnog saveza izgradio takvu mrežu suradnika da mu je u posljednjih deset godina vlast stabilna gotovo kao Castrova na Kubi. Doduše, Fidel nije imao svoga Igora Štimca. Ovaj bivši reprezentativac, reputacije načete optužbama za nasilničko ponašanje, izveo je prije godinu dana najozbiljniji napad na Markovićevu fotelju. Pokušao ga je detronizirati redovitim putem, unutar skupštine, pa kad mu to nije uspjelo, organizirao je paralelnu skupštinu. No, ništa nije pomoglo. Zadnju riječ imala je europska nogometna federacija, preko čega se država nije usudila ići. Manevar preko Ministarstva uprave, od kojeg je tražio da poništi Markovićevu skupštinu, Štimcu nije uspio.

Pat-pozicija

Nepunu godinu trajala je bonaca: Kuću hrvatskog nogometa Marković je dodatno utvrdio suspenzijom Štimca i njegovih kadrova, a onda se povijest ponovila. Na valu općeg nezadovoljstva, HDZ je na izborima potučen do nogu, a namještanja utakmica i Markovićeva odgovornost ponovno su postali nogometna top-tema. Pravosuđe je u liku predsjednika Hajduka Hrvoja Maleša dobilo agenta provokatora, koji je pomogao da padnu Djedović i Širić, a novoizabrana vlast našla se pred zagonetkom koja se dosad pokazala nerješivom: kako uvesti reda u hrvatski nogomet? Budući resorni ministar Jovanović u startu je zaigrao oštro, ali pouzdano znamo da je svjestan činjenice da puca iz prazne puške. Iako njegova retorika neupućenima govori da će se politika neizostavno baviti Hrvatskim nogometnim savezom, do toga neće doći. Jovanovićeve izjave ciljaju u drugom smjeru: on pokušava stvoriti klimu u kojoj će se netko od ljudi iz nogometa pokušati nametnuti kao budući šef HNS-a, pa Markovića potući na skupštini.

– Proteklih dana obavio sam razgovor s nizom istaknutih sportskih djelatnika iz svih sportova, a spremam se i za razgovor s Dariom Šimićem i Zvonimirom Bobanom na temu budućnosti nogometa – kaže Jovanović.

Dariju Šimiću, osnivaču sindikata koji brani interese nogometaša u Hrvatskoj nogometnoj ligi, ideja se svidjela, pa je požurio i službeno objaviti da je zainteresiran, ali pored živog Markovića u HNS-u ovaj bivši nogometaš nema baš nikakve šanse na nogometnoj skupštini. Zvonimir Boban druga je priča. Njegovo ime i imidž “dobrog Hrvata” daju mu minimum šansi, ali minimum nije dovoljan za sigurnu pobjedu kakvu Boban priželjkuje. Bivši nogometaš Dinama i Milana zato kao papagaj ponavlja: “Stanje u hrvatskom nogometu može riješiti samo politika.”

U pitanju je pat-pozicija. Markovićeva mreža pokriva skupštinu HNS-a, a ako je politika odluči pokidati, na kraju priče stižemo pred vrata UEFA-e, koja ima ovlast suspendirati Hrvatsku s predstojećeg Europskog prvenstva u nogometu. Tamo ćemo, pred UEFA-inim vratima, zateći Markovića, nositelja ordena Viteza nacionalnog reda za izuzetne zasluge u promicanju nogometa u Francuskoj i svijetu i prijatelja Michela Platinija, predsjednika Europske nogometne federacije. Vlatko Marković nije glup čovjek i ne tvrdi slučajno da će iz hrvatskoga nogometa otići kad on to poželi. Hrvatska nogometna drama ide dalje, povijest se nastavlja ponavljati.

Novi zakon prijeti Dinamu i Mamiću

Ako se povijest ponavlja, u cijeloj ovoj nogometnoj gunguli netko bi ipak mogao stradati. Prije jedanaest godina u sličnoj je situaciji otišao Zlatko Canjuga, a sad će se na udaru države naći Zdravko Mamić. Prvi potez novoga resornog ministra Jovanovića bit će donošenje novog Zakona o sportu. Prema informacijama koje imamo, u njemu će se naći i odredbe koje će Dinamu onemogućiti da djeluje kao neprofitna udruga građana. Također, zakon će jasnije definirati sukob interesa u sportu, kako se ne bi moglo dogoditi da jedna obitelj upravlja klubom, dok istodobno putem menadžerske agencije radi na transferima igrača istog kluba. U isto vrijeme, polako ali sigurno prestaje dotok gradskog novca u Dinamovu blagajnu i Mamić bi se uskoro mogao naći u situaciji da mu se rad u klubu naprosto ne isplati. U tom slučaju, njegov odlazak iz Dinama bio bi pitanje dana.

Zrcalni odraz društva

Ubojstvo nogometnog menadžera i reketara Dine Pokrovca; robovski ugovori; premlaćivanje nogometnog trenera Luke Bonačića; pojave poput kontroverznog poduzetnika Siniše Šoše, koji igrače motivira govorom o bacanju u rijeku i pucanjem u koljena; neprestane sumnje i insinuacije o pritiscima koje proživljavaju nogometni treneri kako bi pomogli dizanju cijene nogometaša pod zaštitom mentora iz kriminalnog polusvijeta – sve navedeno neodvojivi je dio hrvatskog nogometa. Govoreći o ljudima koji su sudili, odnosno sude u HNL-u, valja primijetiti da se i ondje našlo svakojakih profila: kontroverznih poduzetnika (Reno Sinovčić), obavještajaca (Alojzije Šupraha), švercera narkoticima (Miroslav Jedvaj), saborskih zastupnika (Goran Marić), direktora javnih poduzeća (Mateo Beusan). Ukratko, slika hrvatskog nogometa, koliko god to izlizano zvučalo, uistinu je zrcalni odraz hrvatskog društva.