Mračna čajanka duše

Tom Waits: “Bad As Me” (ANTI-Records, 2011)

Tom Waits je zarana ovdje dobio prvi prijevod: “Džokej pun burbona” (1990, Gradina, Niš), objavljena je i Jacobsova prilično dubiozna biografija krcata faktografskim netočnostima i krivim povezivanjem ovoga fascinantnog autora s grupama poput Fleetwood Maca, i to onih kasnijih Fleetwooda, bez Petera Greena i Jeremyja Spencera. Gledali smo ga i u filmovima, od Jarmuscha do Coppolina “Dracule” i Gilliamova “Imaginarija doktora Parnasusa”. Tip bi bio upamćen čak i da je samo ispisao stih: Tell you all my secrets, but I lie about my past. Autor gomile nježnih burleski. Nevjerojatno je da nam ljudskost dolazi u ovom oporom, istovremeno klaunovskom i čudovišnom obličju.

Paralelni univerzum

Waits kombinira bitništvo s avangardnošću i lakše ga je povezati s Burroughsom nego Kerouacom. Kod njega je kolaž legitimni dio glazbena jezika. Kod njega je romantika jedna od slika u nizu. Waits je preiskusan od rođenja, star se rodio i teško ga je zamisliti kako se zanosi na duže staze zanosi. Ali ga je moguće zamisliti kako peca na dugom štapu.

U sedam godina nije na teren izletio s novim materijalom. Nije ga bilo od “Real Gone”. U međuvremenu su izašle prije neobjavljene snimke, trostruki box-set pod naslovom “Orphans: Brawlers, Bawlers and Bastards”. “Bad As Me” je gotovo duplo kraći od “Real Gone” ili “Mule Variations”, koji je trajao kao propovijedi pijanog svećenika u imotskoj zabiti. Ovdje je Waits naciljao dužinu školskog sata, dužinu LP-ja. Kao da ga mogućnost da razvuče žvaku – što danas tehnologija omogućuje – uopće nije zanimala.

Kod njega je i tako važniji taj paralelni univerzum, svijet koji stvara bulumentom čudnih zvukova lonaca i šerpi, na kojima kao da se odvija gradnja glazbene slike. Važniji od mišića. Hugh Everett rocka. Hugh Everett je pio i pušio do iznemoglosti, ali je i prvi smislio teoriju multiverzuma, u nju je radnje svojih romana smještao Michael Moorcock (a u slobodno vrijeme pisao tekstove za Blue Öyster Cult), dok Waits pravi albume koji zvuče kao da su odsvirani u nekoj birtiji na kraju svih tih brojnih univerzuma, u dugoj, mračnoj čajanci duše.

Magija opake ekipe

Njegove pjesme su mutanti. Zamislite da se probudite i da vidite pod prozorom monstruma iz videoigrice koji vam pjeva o bivšim ljubavima, prateći se na pokidanom bendžu. S njim na albumu su: Marc Ribot, sin Casey, Keith Richards (da, onaj Keith Richards), Charlie Musselwhite, Augie Myers, David Hidalgo i Patrick Warren. Opaka ekipa na opakijem kraju svih svjetova svoju magiju izvodi u jednostavnom, no za Waitsa tipičnom ritualu. Waits i drugovi kao da prvo naprave normalnu pjesmu. Onda je Waits zvekne o zid ili o pod, ovisi o nadahnuću. Pjesma se razleti u komadićke. Te komadićke njegovi glazbenici, nadahnuti njegovom velikom meštrijom, uhvate u zraku i usnime na magnetofon.

Svi su Waitsovi albumi isti upravo zato jer se svi razlikuju jedan od drugoga, svaki reprezentira drugi položaj čestica u univerzumu koji se neprekidno umnaža. Album započinje žestokim “Chicagom” i tutnji, malo brzo, malo sporo, ali stalno u zavojima, polegnut na cestu, sve do zadnje pjesme “New Year’s Eve”. U sjedalu, kao na onim američkim prvenstvima u jahanju divljih konja, mogu ostati samo ljudi besprijekorna sluha. Svi ostali lako bi mogli biti zbačeni. Neka vas ne prevari osjećaj da znate sve trikove ove ovdje glazbene životinje. Lako biste se mogli prevariti. Vlak koji vuče parna lokomotiva i kojim vas Waits vozi po postajama Mliječne staze. Drvo i ugalj i svemir.