Nadamo se da će ova vlast biti bolja

Godinama je bilo loše, ove godine je gore nego lani, a dogodine će biti gore nego ove. Eto kako narod živi i kako će mu biti – govori nam Milan Vojvodić stojeći uz cestu, ispred obiteljske kuće u Kakmi, selu zadarskoga kraja u Općini Polača. Prekinuli smo ga u razgovoru s komšijom Živanom Pušićem, koji je za izbore doputovao iz Njemačke gdje je radio četrdeset godina. S odlaskom u penziju dobar dio godine provodi u Kakmi: ovdje je prije rata živjelo oko devedeset posto Srba, a danas čine apsolutnu manjinu – uglavnom se radi o povratnicima u poznim godinama. Što očekuju od izbora, kako vide budućnost s promjenom vlasti? Političari i oni koji se politikom bave vole pričati da su izbori festival demokracije, festival na kojem narod odlučuje…

U Ravnim kotarima izbori prolaze tiho, gotovo kao život himalajskog mudraca: malo ili nimalo veze imaju s prazničnim raspoloženjem, prisutnija je rezignacija onih koji su u svoja rodna sela privremeno došli samo da bi glasali. U naseljima u koja se posljednjih godina narod vratio ili se samo malobrojni vraćaju i dalje su aktualna pitanja komunalne infrastrukture, povratka, oduzetih imovinskih prava, zbrinjavanja nositelja stanarskog prava…

Murta, Kurta i Drpiš

Većina je stanovništva svoje pravo glasa iskoristila ranim jutrom, u trenutku kad su se birališta diljem općine tek otvorila.

– Puno je stranaka u državi, a ove stare stranke, poput HDZ-a i SDP-a, trebale bi promijeniti ime. Predlažem da postoje najviše tri stranke: Murta, Kurta i Drpiš, koja bi ušla u koaliciju s Murtom. Zapravo s Kurtom, a Drpišu bih dao resor financija i policije da se obezbijedi za svoj drpiš – ovako Milan vidi hrvatsku demokraciju.

U narodskom prijevodu – najebasmo svakako. Milan, koji se iz Beograda u Kakmu vratio prije tri godine, kaže da bi lagao samom sebi kad bi krenuo s hvalospjevima o onome što je vlast do sada napravila za povratnike. Ne želi, kaže, nikome podilaziti.

– Nitko nije zadovoljan, naročito mlađi ljudi, od kojih se gotovo nitko ne vraća zbog nesigurnosti i diskriminacije. Tko će im dati posao? Ako bi ga i dobili, vjerujem da bi to radno mjesto u odnosu na Hrvate bilo obezvrijeđeno, bez obzira na stručnu spremu i sposobnost. Nakon izbora, ubijeđen sam, ništa se drastično neće promijeniti – kaže Milan.

Kuća mu je, dodaje pomalo ironično, obnovljena demokratskim sredstvima, a pogled na nju otkriva nove prozore, vrata i crijep, dok rupe od gelera na fasadi i dalje podsjećaju na topove devedesetih.

– Vjerojatno ću glasati na manjinskoj listi… Ima li ijedan Rom tamo? – pita nas.

Šali li se s nama ili misli ozbiljno? Pogledavamo Živana, on je samo malo razvukao usta u kojima je zabljesnulo nešto zlatno, te napeto osluškuje jer nije siguran ima li na listi pripadnika romske nacionalne manjine.

– Na prostoru bivše države nigdje nisam pročitao da su oni izvršili ubistva, krađe ili provale. Ispada da su najpošteniji, a također su diskriminirani. Toliko sam poštenih i vrijednih Roma vidio u Beogradu i s njima se solidarizirao – objašnjava Milan svoju odluku.

U Hrvatskoj je 29 godina radio kao poslovođa u trgovini i penzija mu iznosi 200 eura, dok je za devet godina staža u Srbiji kao skladištar zaslužio sto eura. Sa 300 eura penzije za 38 godina radnog staža žive on i supruga, dok im je troje djece ostalo živjeti u Beogradu. Neće da se slika, kaže to je bezveze, pa ga u naumu slijedi i Živan, rodom iz Grabovca kraj Obrenovca. Supruga mu je rodom iz Kakme. U obiteljsku je kuću, kaže, uložio 70.000 eura vlastite ušteđevine, jer dok se pucalo oni nisu tu živjeli i nisu bili prijavljeni, vodili su se kao turisti, a kako je kuća dobila status vikendice, zahtjev za obnovom nije im priznat. Pravo glasa Živan je već iskoristio i ne krije svoga favorita.

– Za našeg čovjeka odavde, za koga drugog. Da iskreno kažem, ova Jadranka Kosor ista je k’o njemačka “prezidenta” Angela Merkel, k’o da su sestre blizanke, uvijek su nešto protiv. Nadam se da će ova vlast biti bolja, da će se više sa Srbima slagati. Jer ovom narodu ovdje, ako je dobro, onda je i meni povratniku penzioneru dobro. Ne kukam ja ni sad, ali ne mogu da živim dobro ako narod ovdje generalno loše živi. Ne znam koliko ću još izdržati, nemaš živog stvora da zimi s njim popričaš – ispovijeda se Živan.

Bit će bolje doli

Krećemo put sela Donja Jagodnja koje je, čini se, potpuno prazno. Nakon prijeđenog poljskog puta između kućnih temelja, nailazimo na mladog, ali po izgledu starijeg čovjeka, s djetetom u naručju. Milovan Babić navršio je trideset i dvije i na glasovanje je stigao iz Sremskih Karlovaca. Kaže da mjesto koje je kao 15-godišnjak uoči “Oluje” napustio, posjeti barem pet-šest puta godišnje. Pokazuje nam očevu obnovljenu kuću, prizemnicu od 45 kvadrata, koja je nekad imala i kat. Milovan je u njoj na neki način gost. Najveća mu je želja sagraditi vlastitu kuću za sebe, suprugu, dijete. Pokazuje nam komad obiteljske ledine na kojoj bi gradio, ali avaj, zapeo je u raljama birokracije zvane papirologija.

– Papire za stambeno zbrinjavanje predao sam Uredu za prognana lica u Zadru, jer sam želio vlastitim rukama graditi kuću, na što su me uputile službe u Benkovcu. Tri i pol godine traje ta agonija, jer je ova čestica na kojoj bih gradio bila u postupku tabulacije, to se zove jedan kroz jedan, i stalno su mi tražili taj papir, vlasnički list. A do vlasničkog lista svašta sam morao dokazivati i donijeti hrpu papira: da nigdje nisam trgovao nekretninama, da nemam ništa na svoje ime, da je riječ o građevinskom zemljištu, da je vlasništvo jedan kroz jedan, da nisam kažnjavan… Ma, sve sam donio i još čekam – zašto i čemu?

Zastane, uzdahne, rukom napravi pokret kao da odguruje od sebe pustu papirologiju i nastavlja:

– Tražim ono što su oni rekli da daju, a to je građevinski materijal, od temelja do krova, s tim da ono što dobijem moram ugraditi ovdje i za to odgovaram.

Milovan se jednom namjerava vratiti u selo, tu se rodio, ne boji se posla, a podršku ima u supruzi Nikolini, bratu Zoranu i snahi, koji skladno funkcioniraju.

Nekoliko kilometara dalje nalazi se Jagodnja Gornja. Kraj ceste, u samom selu, prorijeđeni maslinici, svako treće-četvrto stablo je unakaženo; netko tko je podrezivanjem želio spasiti stoljetne masline napravio je duplu štetu. U selu, ispred biračkog mjesta koje se nalazi u nekadašnjoj trgovini mješovite robe, pozdravlja nas Božo. Šešir u jednoj ruci, boemski izgled, godina 65. na leđima. Radio je desetljećima kao grafičar u poznatoj europskoj štampariji. Još nije prijavljen u selu, pa ne može ni glasovati.

Dalje niz ulicu trči jedan pas, a ispred ulaza u kuću sjede djed i baba, grijući se na podnevnom zimskom suncu. Svoj glas već su dali.

– Kako se živi? – pitamo ih.

– Bit će bolje doli – kažu istovremeno mirnim glasom, pokazujući kažiprstom prema betonu, aludirajući na zagrobni život.

Na biračkom mjestu u Jagodnji Gornjoj od stotinjak birača koji imaju prebivalište u selu, a koji od sredine devedesetih žive u Srbiji, na glasovanje je stiglo tek njih četvero. Doznajemo i drugi kuriozitet, da je u susjednom selu Zapužanima odaziv na izbore bio stopostotan.

Milena Subotić iz Kakme prevalila je cjelonoćni put iz Beograda kako bi “glasala u svome mistu”. Nekad je radila u Biogradu, četrnaest godina u tvornici mreža. U kućnom je društvu svekrve i strine, sitnih ali vitalnih starica.

– Mogla sam i ja tamo glasati, ali htjela sam obići svekrvu. I volim da dođem. Malo jest naporno, krenete kasno poslijepodne, vozite se cijelu noć. Slobodna sam, nisam u penziji, ali ne radim, i to je razlog dolaska – kaže Milena.

Vuče me da dođem ovdje…

Nju i njenu obitelj muče imovinski problemi.

– Tražili smo preko advokatice, ima skoro tri godine, da dobijemo materijal za gradnju i zidanje. Prije više od deset godina za ovu smo kuću dobili 22.000 kuna za obnovu, to je, rekli su, treća kategorija. Gore uz stepenice su dvije sobe, nemaju ni prozora ni vrata. Ako takve stvari u budućnosti mogu da se promijene, zbog onih koji ovdje žive, onda ću uvijek glasati – otkriva Milena motive izlaska na biralište.

Svjesna je da mnogi Srbi kažu kako se nije dovoljno napravilo da bi se mogli vratiti na svoju zemlju, ali upozorava da je puno problema s korištenjem zemlje. Zapravo, još uvijek nije dovršen upis u zemljišne knjige.

– Voljela bih da s novom vlašću bude bolje, ali ovako gledajući, ne vidim neku promjenu, iako daj bože… Ja sutra ne bih svojoj djeci rekla da dođu ovdje. U Beogradu imaju posao, pomučili smo se, imaju svoj krov, a ovdje nema posla – završava Milena, kadli se javlja glas u stolici kraj peći.

– Bit će jednako. Nema mlađarije, nema posla, nema traktora, nema ni magarca, znate šta ‘oću reć’ – kaže njena svekrva.

U školi u Kakmi kasnije poslijepodne glasala je i Marija Kovačević. Navršila je osamnaest godina i to joj je prvi put. Dio rodbine joj je iz Ravnih kotara: iako živi u Beogradu, kaže da je bolji osjećaj glasati ovdje, na selu.

– Vuče me da dođem ovdje, uopće mi nije teško palo. Došla bih ovdje i na dva sata, samo da dođem – govori.

Iako se smatra uglavnom apolitičnom, Marija kaže da se neke stvari naspram manjina moraju mijenjati. Omiljeni joj je političar Slobodan Uzelac, u kojem vidi osobu koja želi promijeniti stvari nabolje i koja se zalaže za normalan život na ovim prostorima.

– Smetaju mi taj nacionalizam, ograničeni stavovi i razmišljanja. Nepojmljivo je da netko može tako da funkcionira u 21. vijeku, pogotovo ako krećemo od omladine od 13 do 18 godina, koja nema apsolutno veze s nečim što se dešavalo i nema veze o trenutnoj političkoj situaciji. To su neke banalne stvari: prozivanja među djecom, tuče, paljevine i tako. I Srbi i Hrvati imaju tu ograničenost kao što je ocjenjivanje ljudi po nacionalnosti. Nadam se da će se to ispraviti – završava Marija Kovačević.