Najlepše sanjam u Imotskom

Poznati ste po brojnim humanitarnim aktivnostima, pa ste se rado odazvali i pozivu SPD-a “Privrednik” da uveličate donatorsku večeru, a postali ste i članica njegova patronata. Kako doživljavate “Privrednikovu” misiju?

Zadovoljstvo mi je da mogu biti deo jedne plemenite akcije koja bi trebala da traje kontinuirano, da bude sveobuhvatna i u duhu osnivača, jedne lepe i vredne zadužbine kao što je “Privrednik”. Ta solidarnost u današnjem vremenu vrlo je bitna i u ime toga sam se odazvala donatorskoj večeri. Drago mi je da kao čovek mogu makar skromno pridoneti nečemu šta je jako vredno, a to je opismenjavanje mladih, vrednih, talentovanih i siromašnih učenika i studenata.

U jednoj pjesmi kažete da nigdje nije kao kod kuće. Kako se osjećate kada dođete u rodni Imotski?

Ljubav prema rodnome mestu je iracionalna i nema neko veliko objašnjenje, prosto vam je lepo kada ste tu. Rodila sam se u Glavini, ali kada sam imala svega dve godine, moj otac je dobio posao u Sarajevu, kamo smo se preselili. No, sve do prvog razreda vreme sam uglavnom provodila s bakom, veselom i energičnom ženom, u Glavini. Naš stan u Sarajevu tada je bio kao imotska ambasada, kada se netko trebao prijaviti, upisati na fakultet, naša su mu vrata uvek bila otvorena. Još sam jako vezana uz Imotski, odakle mi potiče sva porodica po majci i ocu. Osim imovine, u Imotskom imam puno rodbine, prijatelje i divne uspomene. Kada imam vremena, svratim do Imotskog, tu su mi snovi najlepši.

Vezana uz Zagreb i Sarajevo

Mnogo se spekuliralo vole li Imoćani, nakon ratnih zbivanja i medijske slike o vama, svoju Nedu?

Ne znam. Ne bih na tu stvar tako gledala. Verovatno me vole jer ih srećem širom sveta, od Zagreba do Toronta, od Beograda do Sidneja. Gde god dođem, ima nas.

Nekoliko ste godina pokušavali u Imotskom održati koncert u humanitarne svrhe, za tamošnje rodilište, no to ste ostvarili tek ove godine: prilog je dobila Udruga civilnih invalida Imotske krajine?

Kao neko ko potiče iz tih krajeva, uvek sam doprinosila koliko sam mogla. Lepo je kada su ljubav i poticaji obostrani, jer onda možemo mnogo više napraviti.

Prije vaših koncerata u Hrvatskoj česte su lažne dojave o bombi?

Ne znam vredi li to komentarisati. To je jeftin čin nekog zavidnog menadžera, ugostitelja, konkurencije. To ne doživljavam osobno i ne sprečava me da dođem u neki grad.

U posljednje ste vrijeme često u Zagrebu, iako ste prije samo nekoliko godina bili nepoželjni. Kako danas doživljavate glavni grad Hrvatske?

Izuzetno sam vezana uz Zagreb, ovde sam rado i često. To je grad koji na mome srcu leži kao neko polazište svih mojih velikih uspomena, najranijih dana karijere kada sam tu napravila prve snimke, prve televizijske emisije, “Jugoton” za koji sam prodala milionske tiraže, kao i brojni autori kojima sam zahvalna za divne pesme i velike hitove.

Svojevremeno ste snimili pjesmu “Sarajevo, gdje je moja raja”. Gdje je sada ta sarajevska raja?

Nažalost, Sarajevo je danas grad raseljenih ljudi. Svu tu moju sarajevsku raju srećem širom sveta. To je velika tuga. To neko sarajevsko društvo se odmah prepoznaje, mi imamo  neki specifičan način komunikacije i humora i to nas dan-danas drži. Kada smo zajedno, onda smo apsolutno, stopostotno Sarajlije, bez obzira na to gde danas živimo i kojim dijalektom ili jezikom govorimo. Ja sam u duši Sarajka. To je moj grad. Kada kažem Sarajevo, pomislim na najlepši deo svog života. U Sarajevu sam živela 30 godina, tu sam se udala, rodila svoje dete, doživela prve profesionalne uspehe. Nikada srcem nisam otišla iz Sarajeva. I pesma o Sarajevu i mojoj raji nastala je kada sam bila tako blizu, a ipak tako daleko od Sarajeva. Tu pesmu sam prosto usnila, jednog jutra sam se probudila i zapisala svoj san. I kada neću da razmišljam o Sarajevu, on je u mojoj podsvesti. U tom gradu imam još nekretnina, on je deo moje životne priče i čvrsto stojim iza toga.

Tragične devedesete

Kako ste proživjeli rat devedesetih?

Devedesete su za mene bile jako tragične, toliko sam neprijatnosti doživela da mogu samo reći – ne ponovilo se! Ko je imao volje i želje za pesmom i koncertima, svaka mu čast, ja to nisam mogla. Sve što se dešavalo u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji, jako je pogodilo moju obitelj i mene, naše materijalno, emotivno i duševno stanje. Svaki normalni čovek teško je to preživio. Ne znam da li je iko više nadrljao od mene tada, pa i posle, sa svake strane: od devastacije imovine do karijere i moralne diskreditacije moga imena. Imala sam malo dete, bolesne roditelje, mama je dobila rak, a otac je jednostavno umro od tuge 1997, nije mogao verovati da se to dešava sa mnom i našom porodicom. Sve me to snašlo u tom haosu, pa jednostavno želim iz sećanja potisnuti te strašne godine. Nigde nisam prispela sama. Za mene je to bila kataklizma. Bez muža, bez stranke, bez podrške, bez ljubavnika. Pesma je bila moje jedino oružje.

O vama je u to vrijeme u Hrvatskoj i BIH-u stvorena iznimno negativna medijska slika. Zašto?

Čitala sam mnogo ružnog o sebi i nekada bih se nasmejala, a nekada plakala. To pravljenje babaroge od mene imalo je određeni cilj i pojedinim je ličnostima donelo određene poene. U svakoj branši ima mnogo zavisti i ljubomore, mnogi moji kolege bili su zavidni na mom uspehu. Mnogima je bilo jako, jako krivo što sam baš ja 1991. stajala rame uz rame sa rahmetli Alijom Izetbegovićem i što smo dobili nagradu “Muškarac godine” i “Žena godine”, kao najpopularniji Sarajlija i Sarajka. Bila sam daleko od te ratnohuškaške priče. Ta moja građanska opcija nije bila poželjna. Nisam želela rat, nisam ga započela. Nisam se mešala u bilo kakve partijske, političke ili nacionalne priče. Sve vreme devedesetih tako sam se držala i najviše nagrabusila zbog toga. Ostala sam u jedinom stanu koji je u tom momentu bio siguran. Stan u Beogradu kupila sam 1987. i on je bio utočište za mene i kćer. Bilo mi je žao svih mojih kolega u Sarajevu, koji su možda morali biti deo tog nekog miljea, jer prosto nisi mogao govoriti drugačije i verujem da je mnogima bilo jako, jako teško. Svi su pokušavali da mi spuste, da mi kažu da mi nigde nije mesto, da nigde nisam svoja na svome i to je užasno. Za to se potrudio svaki nacionalista i to me jako boli. S vremenom sam se uzdigla iznad svega toga. Bitna mi je moja obitelj, moj život, a sve ostalo je po strani.