Ne bi svoje ostavio Like
“Ćaća”, novi film Dalibora Matanića
Dalibor Matanić je od 2001. do 2011. režirao šest dugometražnih igranih kinofilmova i time gotovo izjednačio rekord Zorana Tadića koji je šest (dugih) filmova snimio u devet godina, od 1981. do 1990. Uz to, Matanić je snimio i jedan dugometražni TV film (“Volim te”) te tri kratka igrana filma, pa je s ukupnim skorom od deset filmova u deset godina i omjerom dugog i kratkog metra uvjerljivo najproduktivniji aktualni hrvatski režiser. Za razliku od goleme većine hrvatskih filmaša, sklonih traženju alibija za vlastitu razmaženost u zahtjevima za “profesionalnim standardima ispod kojih se ne smije ići”, Matanić je spreman raditi i u produkcijski vrlo skromnim uvjetima; štoviše, svoj najjeftiniji film snimio je upravo ove godine, iako mu kao odavno etabliranom domaćem autoru to baš nije bila nužda. Ili ipak jest, ali ona najvrednija – kreativna.
Autentični entuzijazam
Za razliku od većine hrvatskih sineasta, Matanić posjeduje autentični entuzijazam, no ima i nešto više – na stilskoj razini, on je jedan od najdarovitijih, a po temama koje obrađuje i jedan od naših najzanimljivijih autora. Međutim, tu je i jedan nemali problem – scenaristička insuficijentnost. Iako je dosad surađivao s istaknutim književnim imenima – Matom Matišićem, Robertom Perišićem, Tomislavom Zajecom – najbolji je rezultat ostvario u scenarističkom tandemu s kazališnim redateljem Milanom Živkovićem, adaptirajući antologijsku zbirku priča “Kino Lika” Damira Karakaša.
Najnoviji Matanićev film “Ćaća”, spomenuta najoskudnija produkcija njegova opusa u kojoj se tematizira dramatičan posjet dviju sestara i dečka jedne od njih otuđenom ocu na selu, prvo mu je dugo kino-ostvarenje od debija “Blagajnica hoće ići na more” za koje je samostalno napisao scenarij. Dramaturški i dijaloški rezultati nisu ništa lošiji od većine ostalih njegovih filmova, ali nisu ni bolji. U dijalozima povremeno ima nespretnosti (npr. nepotrebne eksplikacije), a u dramaturgiji općih mjesta i predvidivosti (kliše o seksualnom zlostavljanju u djetinjstvu kao uzroku emotivne hladnoće jedne od protagonistica, “neočekivani” završni obrat u kojem protagonistice postupaju suprotno od svoje prethodne karakterizacije).
Eros i thanatos
Međutim, temeljna ideja filma jako je dobra i u znatnoj mjeri nadoknađuje navedene mane. Pod tu ideju spada i smještaj radnje u izolirano ličko okružje, s namjerom da se atmosfera ruralnoga maksimalno naglasi, čime se automatski dobilo na svježini. Jer, suprotno mitu o prevladavajućoj ruralnosti hrvatskoga igranog filma koja je na rub prognala urbano, u našoj je kinematografiji zapravo rijetko korišten osobit ugođaj koji ruralna ambijentacija i blizina prirode mogu polučiti. Prizori kuće pri kraju sela, livada, šipražja, nedaleke šume, pogotovo s dolaskom snijega, stapanje ogoljenoga zimskog ambijenta s promrzlim i napetim protagonistima… ta poetičnost naturalističkog odlično se prožima s trilernim trncima koji će poprimiti hororski intenzitet.
Zaokret k patološkoj motivaciji mogao je biti uvjerljivije pripremljen, no scena prvog ubojstva ipak je sjajno režijski izvedena. Erotski naboj koji svemu prethodi, zahvaljujući neusporedivo erotski intenzivnoj Ivi Mihalić (ostalo troje protagonista solidno utjelovljuju Judita Franković, Igor Kovač i Ivo Gregurević), na uzoran način dovodi do klasičnog spajanja erosa i thanatosa. Najkraće rečeno, režija i atmosfera velik su plus “Ćaće”, scenarij minus, a kako prvo prevladava nad drugim, dobili smo nakon “Kina Lika” najbolji film Dalibora Matanića.