Nepredvidljivi

Nakon četiri i pol godine na čelu Socijaldemokratske partije, Zoran Milanović konačno je došao u priliku da pokaže ima li u njemu izvanserijskog političkog talenta ili smo svjedoci još jedne karijere koja je itekako nadmašila političke kapacitete onog tko je njezin subjekt. Izuzmemo li izborni trijumf 4. prosinca, a moramo ga izuzeti samo uvjetno, dosadašnja politička putanja novog hrvatskog premijera ne obiluje blistavim točkama. Kad se podvuče crta, ostaje dvostruki izbor za predsjednika SDP-a, uvođenje unutarstranačkog izbornog principa da se glasanje omogući svakom članu, isturanje Ive Josipovića za SDP-ova predsjedničkog kandidata i odluka da se današnja vladajuća koalicija oformi dvije i pol godine prije izbora. Riječ je, kao što vidimo, o prilično mršavom političkom saldu čovjeka od kojeg čitava zemlja toliko očekuje. Doista, na temelju čega uzgajamo vjerovanje da će novi premijer preokrenuti Hrvatsku nabolje, to jest, znamo li, zapravo, kakav je Zoran Milanović?

Unutarpartijske bitke

Znamo da je u svojoj političkoj karijeri samo jednom bio istinski hrabar, samo jednom otvoreno je riskirao: bilo je to kad se, neposredno poslije smrti Ivice Račana, kandidirao za socijaldemokratskog predsjednika. Ali tada je bio hrabar i nezaustavljiv zato što nije imao što izgubiti. Kasnije se uvijek nešto moglo izgubiti, pa se stoga kalkuliralo, vagalo, ispipavalo teren, čekalo, puštalo signale, zatezalo i popuštalo. Sve svoje unutarpartijske bitke dobio je zahvaljujući nedoraslosti protivnika i tome što je ostavljao vremenu da odradi posao umjesto njega. Milan Bandić sam se diskvalificirao predsjedničkom kandidaturom, Ljubo Jurčić otpao je kao žrtva neumjerenosti svojih političkih ambicija, Željka Antunović i Davorko Vidović sistematski su ignorirani sve dok nije stiglo vrijeme da šef stranke skroji izborne liste, a vrijeme je učinilo da odstranjivanje njih dvoje bude doživljeno kao sasvim logičan potez.

Milanović u svakodnevnim reakcijama zna biti impulzivan i odlučan, bez obzira na to je li ta odlučnost u sadržajnom smislu pametna ili promašena, no kad se radi o njegovim političkim interesima i o njegovoj koži, tada se neće zaletjeti, neće presjeći, uzdat će se u anonimne medijske ratove i u vrijeme.

Znamo, dalje, da se Milanović ne osjeća zaduženim ni kod jedne interesne grupacije u ovome društvu, ni kod jednog od najmoćnijih građana ove zemlje: ni s kime od njih premijer nije u sukobu, ali je zadržao taman toliku distancu kolika je potrebna da nikome od njih ne bude samorazumljivo da mu pokucaju na vrata i predlože neku unosnu kombinaciju. Novi premijer prezire kombinacije, duple pasove, političku praksu “ja tebi – ti meni”. Ovom je potpisniku svojedobno, s iskrenim gađenjem, govorio o jednom SDP-ovcu koji ga je molio da ga ostavi na nekoj parlamentarnoj funkciji, e da bi njegova djeca, studenti, mogla nastaviti koristiti očev državni stan u Zagrebu. “Šta on misli, da je to politika?! Ako se politika dosad i svodila na to, odsad sigurno neće biti tako”, zvučao je uvjerljivo.

Najmoćniji ljudi u ovoj zemlji, najmoćniji izvan državnog političkog aparata, ne znaju kako pristupiti premijeru, ne znaju šifru za otključavanje njegove naklonosti koja bi onda mogla rezultirati konkretnim akcijama. Što duže uspije ostati nedostupan vlasnicima Hrvatske, što više poziva za večere odbije, to će njegov doprinos političkom civiliziranju ovog društva biti veći i veći: to neće pokrenuti ekonomski rast, ali Hrvatskoj je društvena normalizacija jednako važna kao i privredni oporavak. I eto kako u politici sujeta i socijalna hendikepiranost – uz temeljno Milanovićevo poštenje – mogu biti itekako pozitivne osobine.

Znamo da Zoran Milanović voli biti okružen suradnicima koji su neumorni u izrazima obožavanja njegova lika i djela. Voli biti okružen onima kojima je intelektualno superioran, SDP je u tome smislu idealna sredina, ne voli da u svojoj blizini ima persone koje govore i pišu ono što misle ako je to što misle u suprotnosti s njegovim razmišljanjima, a dosad nije pokazao da može povjerovati u konstruktivnost kritike koja mu dolazi iz vlastitih redova: ne može se otrgnuti porivu da kritičare smjesta doživi konkurentima, budalama ili provokatorima koji dovode u pitanje njegov autoritet.

Problemi s autoritetom

Otkako je Milanović predsjednik, u SDP-u su se pojavila samo dva nova politička lica koja su stekla javnu afirmaciju. To su Željko Jovanović i Arsen Bauk. Milanovićeva potreba da se opaše ljudima čija je centralna kvaliteta lojalnost možda se i mogla previđati dok je ostajala unutar SDP-a. Sad je ulog puno veći, ali kriterij potpune poslušnosti i dalje ostaje: nastojeći pod svaku cijenu promovirati one koji su uvijek bili na njegovoj strani, povukao je najmanje dva sasvim pogrešna poteza u slaganju kadrovske strukture svoje vlasti. Radi se o Anti Kotromanoviću na mjestu ministra obrane i o Borisu Špremu na funkciji predsjednika Sabora. Otud i Milanovićevi problemi s autoritetom.

On je u stranci do autoriteta došao po inerciji svemoćne funkcije, ali i zato što nije naročito teško biti uvažavan među ljudima koji su ozbiljno nakanili da glavu upotrebljavaju za klimanje i da se tako domognu političke karijere. One koji se u tom smislu nisu isticali, Milanović je odstranio taktikom psihološkog iscrpljivanja. Novi premijer, međutim, još uvijek nema autoritet u javnosti: građanin koji ne živi od politike, do ovih izbora, nije imao osobita povoda da primjećuje Milanovićevo postojanje. Javnost nije isto što i skupina obožavatelja iz juniorskog SDP-ova pogona. U javnosti se autoritet (autoritet a ne popularnost), ipak, stječe pameću, argumentima, strašću, hrabrošću, samopouzdanjem, sposobnošću. Javnost dugoročno, ipak, ne oprašta djetinjasta durenja, izraze nesigurnosti, ne oprašta shvaćanje vlasti kao poligona za iživljavanje privatnih hirova, ne oprašta uobraženost. Nitko ne očekuje da će Zoran Milanović postati bolji ili lošiji čovjek sad kad je postao premijer: tek ćemo sad vidjeti kakav je Milanović, zapravo, čovjek. Ono što znamo ne daje povoda za pretjerano optimistična snatrenja, ali odgovornost koja im padne u ruke kod nekih ljudi katkad može proizvesti iznenađujuće pozitivne efekte. Pogotovo kod ljudi poput Milanovića, ljudi kojima je nepredvidljivost jedna od najvažnijih karakternih crta.