Odustali od vlastitog života

Mladi dramski pisac Ivor Martinić zasjao je prije dvije godine na regionalnom kazališnom nebu i otada sjaji sve jače. Njegove drame jednostavno i lucidno pogađaju traume današnjice: sumorne atmosfere i škrtih dijaloga, otkrivaju bolna mjesta međuljudskih odnosa, nefunkcionalnih obitelji i nas samih, već obamrlih od egzistencijalnih nedaća i psihosocijalnih košmara. U naslovu predstave “Moj sin samo malo sporije hoda”, koja je premijerno, u režiji Janusza Kice, nedavno prikazana u ZeKaeM-u, odjekuje crnohumorni način na koji Martinić spaja osobne hendikepe sa slikom društva koje nema vremena za nevolje bližnjih.

Od glumačkih bravura…

Priča govori o tri generacije obitelji u čijem je središtu mladić u invalidskim kolicima koji je od rođenja uglavnom sam, svi su ostali više odsutni nego prisutni, bave se svojim interesima ili brinu svoje sitne brige. Serija velikih obiteljskih drama već se dogodila, a članovi porodice tek su usputni promatrači svojih neveselih sudbina. Kao da su odustali od života: jedni histeriziraju nad sitnicama, drugi su duboko utonuli u apatiju, treći čuvaju uspomenu na propali život. Otac ne voli majku, njezina sestra ne voli svog muža, djeca glavinjaju u potrazi za brzim uzbuđenjima, a majka, osjećajući da je čitava obitelj na njezinim leđima, zapušta svoga bolesnog sina.

Tajna Martinićevih komada, u kojima ništa nije izrečeno do kraja, a mnogo toga se naslućuje, u malim je no znakovitim gestama, što podrazumijeva da glumci u ulogu moraju ući cijelim svojim bićem, stavljajući sve na jednu kartu, pokazujući nam unutarnje stanje a ne vanjsku radnju. U ZeKaeM-ovoj izvedbi to je uspjelo samo jednom dijelu glumačkog ansambla, ponajprije Kseniji Marinković, koja je kao prvorazredna glumica u stanju “progutati” ulogu i briljantno se transformirati u lik koji igra. Majku bolesnog sina odigrala je bez suvišnog patosa, no s izrazom sjene od života izmrcvarene žene. Ulogu dementne bake odlično je odigrala Doris Šarić Kukuljica, čiji je nerv gorke komičarke spreman na iznenadne obrate i male bravure, čime suvereno vodi svoj lik linijom crnog humora a ne jeftine karikature. Uspješnijem dijelu ansambla treba pridružiti i Jadranku Đokić i Krešimira Mikića, koji su jednostavnim rješenjima stvorili likove izgubljene u vremenu.

…do redateljskih slabosti

Ostali su, nažalost, tek statirali, ne uspijevajući pronaći pravo lice u drami na granici apsurda. Odgovornost za to snosi i redatelj Kica, koji je radnju smjestio u veliku, bijelu, praznu kocku, što je trebala asocirati na prazninu obiteljskih odnosa, a pokazala se tek nepremostivom prostornom preprekom u kojoj se polovica glumaca jednostavno pogubila. Aranžiranje glumačkog ansambla u cjelovitu sliku koja će odraziti duh ove drame svakako spada u slabiji dio Kicine režije.

Uz nekoliko sjajnih glumačkih uloga, najveća vrijednost predstave je odličan tekst Ivora Martinića, koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Novi dramski tekstovi u Hrvatskoj i Srbiji, ako se uz Martinićeve navedu i radovi Ivane Sajko, Biljane Srbljanović, Gorana Ferčeca, Dušana Spasojevića i Milene Marković, ljekoviti su i stoga što bez puno milosti slikaju otužne predjele naše stvarnosti, opustošene uslijed ljudskog nemara i sebičnosti, i tjeraju mnoge na preispitivanje vlastite savjesti.

ZeKaeM-ova predstava “Moj sin samo malo sporije hoda” zasigurno će imati svoju publiku: treba vjerovati da će u sljedećim izvedbama ansambl izoštriti igru na temu međugeneracijske odgovornosti, čime može privući i roditelje i djecu.