Pokrajine

Spomen na Luku Štekovića, novinara, poetu i boema (1935 – 2011)

Pacifizam, jedino pjesnikovo oružje

Navodni krimen najistaknutijeg virovitičkog novinara i ponajboljeg pjesnika zapadne Slavonije bila je ekavica kojom je pisao pjesme, ćirilica na kojoj su objavljene neke njegove knjige, članstvo u Srpskom književnom društvu i činjenica da je često isticao srpsko porijeklo

“dajem ti tri dana da se iseliš

inače ću te imati na duši”

to što se samo najsurovijim cinizmom

može ispisati u obliku stihova

naoružan čovek reče čoveku

tako izgnan čovek spase sebi život

a onom naoružanom koji izgna čoveka

što bi sa dušom?

Tako je u stihu, u pjesmi “Izgon” objavljenoj u zbirci “Tačno vreme” (Vršac, 1996) vlastitu sudbinu opisao Luka Šteković (Bileća, 1935. – Virovitica, 2011), najistaknutiji virovitički novinar, jedan od ponajboljih pjesnika zapadne Slavonije, publicist, iskonski boem, kralj birtija, kafana i pajzlova, vinogradar, šarmer, cinik, ironični i duhoviti sugovornik te nepopravljivi optimist.

Da je živ, 4. prosinca proslavio bi 76. rođendan, otvorio bi butelju dobrog bijelog vina i nazdravio svijetu, pa ispalio kakvu pošalicu na vlastiti račun. Iako vitalan i čio, Luka je ove tople jeseni, 18. rujna sklopio oči. Zaspao je u svom domu u Milanovcu kraj Virovitice, svojoj kućici “sklonoj padu”, kako ju je sam opisivao u pjesmama, nekoliko dana nakon što mu se ispunila posljednja želja – da vidi tek rođenog unuka Luku. Sahranjen je na pravoslavnom groblju u Donjem Daruvaru, 22. rujna.

Prethodno, ispunila mu se i želja da se nakon 19 godina vrati iz Beograda, gdje je živio kao prognanik, u stari kraj iz kojeg je morao otići 1991. godine nakon što su mu na ulici zaprijetili puškom i dali mu “tri dana fore”.

“Humano” preseljen

Nije želio o tome pričati, nije htio vaditi ratne sjekire i prisjećati se zlog vremena. Njegov krimen bila je ekavica kojom je pisao pjesme, ćirilica na kojoj su objavljene neke njegove knjige, članstvo u Srpskom književnom društvu i činjenica da je često isticao srpsko porijeklo. Tadašnji moćnici, gospodari života i smrti, omogućili su mu “humano preseljenje” i zajamčili miran odlazak, pa se Luka obreo u Beogradu. I tamo, u izgnanstvu, nije želio u tabore, iako su ga vabili na razne strane.

Početkom rata, Luka je u “Virovitičkom listu” napisao seriju potresnih reportaža o prvim žrtvama s virovitičkog područja i dolasku izbjeglica iz Slavonije u Viroviticu, ne slutivši da će se i sam, vrlo brzo, naći u izbjegličkoj koloni. Otišao je s najnužnijim stvarima, ostavivši u kući bogatu biblioteku i vrijednu novinsku arhivu, koju su neki naoružani ljudi pod okriljem noći opljačkali i spalili. O tomu je napisao pjesmu “Odgovor sinu na pismo”:

javljaš mi sine, da su burad u podrumu prazna

i da su spaljeni tatini papiri i knjige

dapače, meni su lepe tvoje žalosti i brige

sad bar znamo da knjige što više gore to svetle jače

Luka je bio novinar “Vjesnika komune” iz Daruvara i “Virovitičkog lista”, a surađivao je i s mnogim drugim novinama i časopisima. Čitatelji će ga pamtiti po tisućama reportaža i lijepih i toplih novinskih priča o takozvanim malim ljudima. Za svoj novinarski rad nagrađen je brojnim nagradama i priznanjima, među kojima je i nagrada Udruženja lokalnih listova Hrvatske (1966).

U “Ljetopisu” Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” objavio je povijesno-istraživačke radove “Partizansko ime” (1996) i “Izgon Srba iz virovitičkog kraja 1941. godine” (1997). Objavio je i knjigu “Romi u virovitičkom kraju” (1998), koja se sastoji od istraživanja objavljenih u feljtonu “Virovitičkog lista”.

Prvu pjesmu “Noć” objavio je 1953. godine u vinkovačkom listu “Naša riječ”. Izdao je desetak zbirki pjesama, uredio zbornike pjesnika zapadne Slavonije. Priredio je antologiju “Suvremena poezija Hrvata u Mađarskoj”. Uz poeziju, pisao je novele, putopise, književne, likovne i kazališne prikaze. Surađivao je i s češkom “Jednotom”, manjinskim tiskom u Daruvaru, i periodičnim izdanjima u kojima je objavljivao novinske članke i pjesme.

Poslanje miroljubivosti

U Viroviticu se iz Beograda vratio u svibnju 2010. Bio je sretan što ga ljudi nisu zaboravili, što su željeli popričati s njim, družiti se i prisjetiti starih vremena. Virovitički ogranak “Prosvjete” odmah je planirao organizirati pjesničku večer, ali je Luka to odbio, smatrao je da još nije sazrjelo vrijeme za javno djelovanje. Ovoga ljeta konačno je počeo pisati: u periodici na češkom jeziku “Pregled kulturnih i povijesnih, literarnih i školskih pitanja 2011.” objavio je studiju “Partizanska imena Čeha antifašista u Hrvatskoj”. Bio je pun planova zbog suradnje s portalom Virovitica.net i rada na novoj antologiji pjesništva zapadne Slavonije.

Luka Šteković ostao je svoj – lucidnost i duh nisu ga napustili do posljednjeg dana života. Ni na koga se nije ljutio, nikoga nije optuživao, svima je oprostio, a sve što je imao za reći rekao je u stihovima, što je skladu s njegovim pacifističkim pogledima na svijet i poslanjem miroljubivosti. Uostalom, još je davno, po završetku služenja vojnog roka, napisao “Ariju o razoružavanju” u kojoj kaže da “baca pušku, nož, zub i nokat jer nije naučio zanat ubijanja”.

Goran Gazdek

Karlovački domobrani tuže pokojne partizane zbog likvidacije ustaša

Prekrstili Holjevca pa ga tužili

Karlovački ogranak Udruge ratnih veterana Hrvatski domobran podnio je prijavu protiv izvjesnog Vjenceslava Holjevca i dvadesetak nepoznatih “pripadnika četničko-komunističke odmetničke jedinice”

Do kakvog apsurda može dovesti negiranje antifašističkih temelja Republike Hrvatske, što je inače zapisano i u njenom Ustavu, pokazuje krivična prijava Županijskom državnom odvjetništvu u Karlovcu koju je Udruga ratnih veterana Hrvatski domobran, ogranak Karlovac, podnijela protiv “20 nepoznatih osoba pripadnika četničko-komunističke odmetničke jedinice koju je vodio Vjenceslav Holjevac iz Karlovca…”

Prvo, u poznatoj partizanskoj akciji oslobađanja zatočenog Ivice Gojaka nije se radilo o “20 nepoznatih osoba”, već o 25 poznatih ljudi, kordunaških partizana. Svi su oni danas mrtvi, pa je podizanje krivične prijave bespredmetno, jer se nema koga optužiti. Osim toga, vođa te grupe nije bio nikakav Vjenceslav Holjevac, nego Većeslav Veco Holjevac.

Nebulozna krivična prijava svodi se na gotovo doslovno prepisan izvještaj o spomenutom događaju Gradske javne bolnice u Karlovcu od 18. novembra 1941. godine, pod brojem 925/1941, koji je fotokopiran iz karlovačkog Državnog arhiva.

Za tu su krivičnu prijavu karlovački antifašisti čuli prije više od godinu dana, ali je u ŽDO-u nisu mogli dobiti. Bivši predsjednik udruženja antifašista Karlovačke županije Martin Jendrašic više je puta tražio na uvid spomenutu krivičnu prijavu, ali je uvijek dobivao odgovor da nikakva prijava nije podnesena.

Karlovački antifašisti iznenađeni su postojanjem krivične prijave i načinom na koji je napisana jer iz svega, kažu, proizlazi da je današnja Hrvatska pravna sljednica NDH. Dok antifašisti na ovaj slučaj gledaju sa podsmijehom, ne zna se što će učiniti Županijsko državno odvjetništvo, koje se u godinu i pol dana uopće nije oglasilo.

Milan Cimeša

“Vukovarske elegije” književnika Zorana Bognara

Vukovar srušili bolesnici

Niko na svetu neće me ubediti da je trebalo srušiti jedan barokni grad sa tako velikom civilizacijom kao što je vučedolska, kazao je autor pesničke zbirke

U biblioteci borovskog pododbora Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” predstavljena je zbirka poezije “Vukovarske elegije” Zorana Bognara iz Beograda, posvećena pesnikovom rodnom gradu, u izdanju Balkanskog književnog glasnika. Bognarovu knjigu pesama predstavio je Radivoj Šajtinac, književnik iz Zrenjanina.

– Ovo je trenutak kada se i pesnik vraća u svoj zavičaj, posle velikih događaja i kataklizme koju su zavičaj i on doživeli. Mislim da je Zoran Bognar jedan od retkih srpskih pesnika koji je tako kardinalno ugradio tu ideju zavičaja kao što je on to učinio u svojoj poeziji – istakao je Šajtinac.

– “Vukovarske elegije” su moja prva knjiga tematskih pesama, koju sam odlučio da objavim povodom 20 godina od ove svetske sramote koja se nikad nije smela dogoditi, od jednog varvarskog čina i rušenja predivnog baroknog grada u kome sam rođen. Da ne bi bilo nekih predrasuda i podmetanja, ja ne govorim u ime nijednog naciona, niti jedne vere, ne govorim ni u ime Srba ni Hrvata, ni pravoslavaca ni katolika, ja jednostavno osuđujem jednu ljudsku glupost i govorim da su svi ratovi bespotrebni, pa tako i ovaj. Niko na svetu me neće ubediti da je trebalo srušiti jedan barokni grad sa tako velikom civilizacijom kao što je vučedolska i pobiti toliki broj ljudi, unesrećiti toliko porodica, zbog apetita i afiniteta nekoliko bolesnih umova. Ovu knjigu doživljavam kao jednu, opet, naknadnu opomenu i kao živi spomenik mom rodnom gradu – kazao je autor koji danas živi na relaciji Beograd – Vukovar.

Zoran Bognar, pesnik, esejista, prozni pisac, književni kritičar i antologičar, rođen je 1965. godine u Vukovaru. Objavio je dva romana i desetak zbirki poezije. Njegova poezija prevedena je na 18 jezika.

Dragana Bošnjak

Tradicionalno okupljanje nacionalnih manjina

Dan ljudskih prava u Splitu

Povodom međunarodnog Dana ljudskih prava u petak, 9. decembra Koordinacija nacionalnih manjina Splitsko-dalmatinske županije, koja taj Dan obilježava kao svoj praznik, organizirala je tradicionalno okupljanje nacionalnih manjina u restoranu “Bolero” u Splitu.

Skupilo se 450 gostiju, Srba, Bošnjaka, Crnogoraca, Mađara, Makedonaca, Nijemaca, Slovenaca i Hrvata. Među gostima su bili čelni ljudi srpske zajednice u ovoj županiji, ali i čelnici grada i županije. Prvi put ovoj je manifestaciji prisustvovao i župan Ante Sanader, a tu su bili i rukovodioci Splita, Sinja i drugih sredina, predstavnici antifašista, Krešimir Sršen na nivou županije i Josip Milat na nivou grada, te potpredsjednik Savjeta za nacionalne manjine Veselko Ćakić.

Za organizaciju manifestacije zaslužni su predsjednik županijskog VSNM-a Marko Tomašević i Angel Mitrevski, član Savjeta za nacionalne manjine, koji su se, uz druge uzvanike, obratili prisutnima.

N. J.

Javnom tribinom u Belom Manastiru obilježen Dan ljudskih prava

Što i kako kada krene naopako?

Svakog 10. decembra od 1950. godine obilježava se Međunarodni dan ljudskih prava i to na dan kad je 1948. godine potpisana Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i prvi puta u povijesti čovječanstva priznato pravo svih ljudi na “život, slobodu i sigurnost… bez ikakvih razlika”. Tim povodom, u belomanastirskom Društvenom centru, Udruženje “Baranja” iz Bilja i Mirovna grupa Oaza organizovali su javnu tribinu pod nazivom “Što i kako kada krene naopako – žene i rad”.

Kao moderatorica tribinu je vodila Mirela Jurković, voditeljica u programu belomanastirskog Radija Baranja, a učesnici su bili Milorad Nenadović, izvršni direktor Udruženja “Baranja” te Mario Vinković, izvanredni profesor, prodekan za znanost i međunarodnu suradnju na Pravnom fakultetu u Osijeku.

Pred četrdesetak posjetilaca, od kojih su velika većina bile žene, Milorad Nenadović je govorio o Međunarodnom danu ljudskih prava, a profesor Mario Vinković o diskriminaciji uopšte, diskriminaciji na temelju spola i roda te o mobingu na koje nailaze zaposlene žene ili žene koje traže posao. Publici je naročito zanimljivo bilo izlaganje o mobingu, pa se o toj temi najviše govorilo i u diskusiji nakon predavanja. Javna tribina je završena skromnim domjenkom.

J. Nedić


U Vukovaru predstavljena mreža za borbu protiv seksualnog nasilja nad decom

Otvaranje Pandorine kutije

Zabrinjavajuće je da se otkrije samo 20 odsto slučajeva seksualnog zlostavljanja dece, dok 80 odsto nikad ne dođe do suda ili socijalnih radnika, čak ni do roditelja

Alarmantne podatke iz evropskih istraživanja prema kojima je svako peto dete žrtva nekog oblika seksualnog zlostavljanja, potvrdilo je i istraživanje provedeno u okviru regionalnog projekta “Pandorina kutija – mreža za borbu protiv seksualnog nasilja nad decom” u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Mađarskoj.

Projekat u čijoj realizaciji kao partneri učestvuju četiri nevladine organizacije – Institut Stina iz Splita, Novosadska novinarska škola, Centar za nezavisno novinarstvo iz Budimpešte i Medijska inicijativa iz Sarajeva – predstavljen je nedavno u Vukovaru. Iz tog grada su i dve lokalne partnerske organizacije iz Hrvatske, Vukovarski institut za mirovna istraživanja i obrazovanje (VIMIO) i Jezična škola Troha.

Obrazovni sistem

– Cilj nam je senzibilizirati javnost i potaknuti što više institucija sistema da se na odgovarajući način organizuju i suprotstave ovom problemu koji je sve više prisutan u našem društvu. Zabrinjavajuće je da se otkrije samo 20 odsto slučajeva seksualnog zlostavljanja dece, dok 80 odsto nikad ne dođe do suda, socijalnih radnika, čak ni do roditelja. Ovo je jedan pionirski projekat koji pokušava na različite načine, od analize ključnih, neuralgičnih tačaka u hrvatskom društvu do preporuka akcijskog plana o tome šta bi se moglo napraviti, stvoriti jedan front otpora protiv seksualnog nasilja nad decom. Detektirali smo četiri najbitnije tačke, a to su pravosuđe, socijalni rad, obrazovni sistem i mediji – kazao nam je Stojan Obradović iz splitske Stine.

Koordinator projekta za Hrvatsku smatra da je obrazovni sistem područje gde preventivna akcija može najviše doći do izražaja, ali da, prema provedenim istraživanjima, taj problem još uvek nije u fokusu interesa obrazovnih ustanova.

– Postoje preporuke ministarstva da se o tome razgovara sa decom, ali mislim da bi trebalo organizovati sistematsku edukaciju samih nastavnika koji otvoreno kažu da nisu baš najkvalitetnije osposobljeni za suočavanje s takvim problemima – naglašava Obradović.

U sklopu projekta štampane su edukativne brošure koje su distribuisane u desetak škola te su provedene ankete čiji rezultati pokazuju da deca imaju informaciju o opasnostima seksualnog zlostavljanja i da su čula za pedofiliju.

– Većina njih bi se poverila roditeljima ili nekoj odrasloj osobi, razredniku ili nastavniku, ali iznenađuje podatak da je za jedan manji deo učenika to još uvek tabu tema i da bi takva saznanja čuvali kao tajnu – upozorila je Sanja Vukičević, profesorka u Osnovnoj školi Nikole Andrića u Vukovaru i stručni saradnik VIMIO-a.

Nosilac projekta “Pandorina kutija” je Novosadska novinarska škola u kojoj smatraju da se problemom seksualnog zlostavljanja dece trebaju baviti i organizacije civilnog društva.

Potreba edukacije

– Prvi put smo napravili jedno sveobuhvatno istraživanje, zagrebali ispod površine, otvorili Pandorinu kutiju i videli da je u svakoj oblasti koja se na bilo koji način bavi decom potrebna pre svega edukacija. Situacija je slična u sve četiri države, podaci su gotovo identični, u proseku od 50 do 100 prijavljenih slučajeva godišnje u Centrima za socijalni rad, međutim podaci se u policiji, tužilaštvu i sudu značajno razlikuju – kaže Jelena Vukmanović, koordinatorka za Srbiju i dodaje da je u njenoj zemlji u protekle dve godine doneto 138 presuda, uglavnom uslovnih kazni i onih ispod zakonskog minimuma. Istraživanja su pokazala da je zlostavljač najčešće neko iz detetove najbliže okoline.

– To dodatno pogoršava situaciju jer dete ne može da prepozna šta mu se dešava, zna samo da je to nešto što mu nikako ne prija, ali se plaši da to nekome kaže, plaši se da mu niko neće verovati. Treba pažljivo pristupiti deci, deca hoće i voljna su da sarađuju – ističe Jelena Vukmanović.

I u Mađarskoj je slična situacija, što pokazuju rezultati istraživanja i anketa provedenih u 11 škola, među 460 učenika i 206 nastavnika i pedagoga, koje je predstavila koordinatorka Ildiko Krajčović iz Centra za nezavisno novinarstvo u Budimpešti.

– Ukoliko posumnjate da je neko dete žrtva pedofilije ili bilo kakvog oblika zlostavljanja, pozovite policiju ili Centar za socijalni rad. Nemojte se praviti da ne vidite. Svako dete može biti žrtva. Dete nikada nije krivo za seksualno zlostavljanje – poručili su javnosti učesnici projekta.

 

Mediji površno izveštavaju o nasilju nad decom

Mediji su poslednjih godina imali značajnu ulogu u otkrivanju problema seksualnog nasilja nad decom u hrvatskom društvu, doprineli su da taj problem postane javniji i da se počne detabuizirati, ali istovremeno analize medijskih stručnjaka pokazuju da je u pristupu medija ovom problemu značajno prisutan senzacionalizam, istakao je Stojan Obradović.

– U poslednjih godinu dana registrovali smo oko hiljadu tekstova u novinama, ali to ne znači da su ti tekstovi angažovani, već su uglavnom faktografske forme, vesti, izveštaji. Mediji u BiH izveštavaju o problematici, ali tek kad se nešto dogodi – dodala jeAleksandra Ostojić-Matić.

Prema podacima MUP-a navedenima u akcijskom planu projekta, u Hrvatskoj je u periodu od 2006. do 2010. godine prijavljeno 2.086 kaznenih dela protiv spolne slobode i ćudoređa na štetu dece i maloletnih osoba, a skoro polovina tog broja su deca do 14 godina.

Dragana Bošnjak

Knjiga o tradicionalnom porodičnom prazniku

Običaj krsne slave

Krsna slava je naročito obeležje jednog dana u godini, kada su, još u doba primanja hrišćanstva u devetom veku, naši preci iskazivali posebno poštovanje prema svetitelju

Srbi su jedini narod u svijetu koji ima krsnu slavu, porodični praznik otvorenih vrata. Tako u uvodu knjige “Domaćine, srećna ti krsna slava” priređivača Ljubisava Milosavljevića govori predstavnik bjelovarske izdavačke kuće “Epoha”.

“Krsna slava je naročito obeležje jednog dana u godini, kada su, još u doba primanja hrišćanstva u devetom veku, naši preci iskazivali posebno poštovanje prema svetitelju, koji će im pred Bogom biti zaštitnik i tumač ovozemaljskih molitava. Izbor sveca padao je na dan krštenja ili primanja hrišćanstva, a spomen na njih počeo je da se praznuje ili na dan svetiteljevog rođenja, ili smrti, ili na dan prenosa njihovih moštiju”, objašnjava recenzent knjige, sveštenik Blagoje T. Katić. Slijede crtice o svecima koji se najčešće pojavljuju kao kućni svetitelji, a među njima prednjači sveti Nikola – Nikoljdan, kao najfrekventniji nebeski zaštitnik srpskih porodica.

Uz “Epohu”, kao suizdavači knjigu potpisuju Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Bjelovara i Bjelovarsko-bilogorske županije, a dio naklade izdao je i SDSS, darujući knjigu svojim članovima. Ukupno je tiskano 7.000 primjeraka ćiriličnog izdanja i 2.000 latiničnog.

U Bjelovaru je knjiga predstavljena 24. studenoga u Gradskoj knjižnici u prisutnosti sedamdesetak posjetitelja, među kojima su bili i dožupan Saša Lukić, gradonačelnik Bjelovara Antun Korušec, vlasnik “Epohe” Simo Marčetić, predstavnici kulturnih institucija i političkih stranaka. Knjigu je predstavio dopredsjednik županijskog manjinskog vijeća Radovan Dožudić.

Nakon promocije priređen je domjenak s koljivom i slavskim kolačem. Promocija je priređena i u Daruvaru, gdje je ujedno predstavljena novouređena knjižnica srpske nacionalne manjine, a priprema se predstavljanje knjige u još nekim mjestima Bjelovarsko-bilogorske županije. Knjiga je dostupna u knjižarama po cijeni od 150 kuna, a u bjelovarskom manjinskom vijeću može se nabaviti po promotivnoj cijeni.

M. Pejić

U etnoselu Karancu održan treći Čvarakfest

“Planuli” najčvarci za 70 kuna

Najčvarke istopio je Luka Piljić, 12-godišnji sin vlasnika karanačkog seoskog gospodarstva “Ivica i Marica”

Gusta magla, koja se spustila na Baranju posljednje novembarske nedjelje, nije mogla spriječiti dvadesetak “čvarak-majstora” da se okupe na trećem “Čvarakfestu”, organizovanom u okviru Zimskog vašara u etnoselu Karancu, i da svoje kotlenke potpale u ranim prijepodnevnim satima te da ih napune potrebnim sastojcima i krenu u topljenje čvaraka. Glavni im je cilj bio dokazati da tradicija ne izumire te da su mast i čvarci ukusni i traženi proizvodi baranjskih svinjokolja, a ako usput osvoje i nagradu od 500 kuna i tri gajbe piva, tim bolje.

– Baranjski čvarak trebao bi biti tanak i dugačak, ne previše mastan – upozoravao je uoči “Čvarakfesta” Vlado Škrobo – Bajo, vlasnik “Baranjske kuće” i inicijator tog karanačkog spektakla.

A njegovog uputstva držali su se svi takmičari. Ispočetka su čvarke krčkali na laganoj vatrici, u pravom trenutku su u kot’o dodali mlijeko i pojačali vatru, a na kraju su čvarke dobro iscijedili i uzorke predali komisiji, koja je – nakon preglasavanja – odlučila da je najčvarke istopio Luka Piljić, 12-godišnji sin vlasnika karanačkog seoskog gospodarstva “Ivica i Marica”. Time je Luka ponovio svoj uspjeh s prošlogodišnjeg “Čvarakfesta”.

Ništa manje ukusni nisu bili ni čvarci obitelji Novačić iz istoimenog popovačkog seoskog gospodarstva, ali ni gronici u izvedbi ekipe SokačKovač, koji su, zajedno s čvarcima, “planuli” vrlo brzo nakon topljenja, a cijena čvaraka bila je, u prosjeku, 70 kuna za kilogram. Zimski vašar je svojim posjetiocima uz čvarke, da bi se izbjegla monotonija, ponudio i pijetlove pečene u kazanu, lovačke pljeskavice, kobasice, kolače…

J. Nedić

Stogodnjak (89)

16. 12. – 23. 12. 1911: “Režim hulja!” komentira “Srbobran” prve neslužbene rezultate izbora za Sabor. Pa kaže: “Hulje koje nose današnji režim do posljednjeg časa, dok ne budu potpuno zgažene, ne će htjeti dopustiti, da i ovdje ne izgledaju kao pobjeditelji. Jer, hulje su kukavice, i ovo što čine, većinom iz kukavičluka čine. Oni se boje, da će nestati straha pred njihovom silom. A znajući sami sebe najbolje kakvi su, uvjereni su, da im nema opstanka, ako taj strah iščezne. I upotrijebiše sve, da imponiraju, da dignu svoj prestiž nasiljem (jer oni ne mogu da zamisle moć drugačije nego kao nasilje)… Opljačkani, izmučeni, materijalnom bijedom i vjekovnom tiranijom bijeni naš seljak juče je predstavnicima ovog huljskog režima u lice bacio sav prezir svoj. I izdržao je nečuvena zvjerstva, da to učini.” Prvi rezultati izbora bili su za bana Tomašića više nego porazni. Izabrana su 24 koalirca, 27 pravaša, trojica Srbina radikala, osmorica predstavnika seljačke stranke i – 20 mađarona!

* Opet se aktualizira staro pitanje – odakle je zapravo veliki srpski pjesnik Branko Radičević? Time se bave neki listovi i u Hrvatskoj, navodeći pisanje “Cetinjskog vjesnika” koji tvrdi da pjesnik, iako je rođen u Slavonskom Brodu, pripada – Crnoj Gori! “Mišljenje o porijeklu Brankovu još je jednako podijeljeno. Pouzdano se zna samo toliko da se rodio u Slavonskom Brodu, da mu se otac zvao Todor i da je bio finansiski činovnik, koji je živio u raznim mjestima Srijema i Slavonije”, pišu novine. “Po uvjerenju jednih, njegovo porijeklo se vodi iz Srbije iz Kragujevca i stari su mu se naselili u Boljevcu u Slavoniji. Po uvjerenju drugih on je iz Crne Gore, iz Zete, i pripada zećanskim Radičevićima. Ovo potonje mišljenje vatreno zastupa i protođakon g. Filip Radičević, koji je o porijeklu Brankovu za pošljednjih trideset godina vrlo mnogo pisao u našoj i stranoj literaturi, uporno dokazujući, da je Branko starinom iz Zete, da pripada bratstvu Radičevića i da su još njegovi stari iselili iz Zete na Vir, odatle u Kotor, Šibenik i Sarajevo dok nisu otišli u staru srpsku Vojvodinu, gdje su se i nastanili.

Đorđe Ličina