Umjetnost ne mora biti angažirana

Godinama u osobnoj i profesionalnoj vezi, Iva Kovač i Elvis Krstulović privlače pozornost kritike: nakon studija slikarstva na ALU-u, ona je danas umjetnica i kustosica, a on se bavi dizajnom i tzv. proširenom fotografijom. Posljednju su izložbu imali u zagrebačkoj Mediki i na XV. bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana, a trenutačno su na stipendiji u Parizu.

Kako razdvajate radove: gdje počinje i prestaje prostor zajedničkog?

– Zajednički radni proces je u mnogome sličan samostalnom, sa razlikom da u radu u grupi ili paru, taj proces zahtjeva i međusobnu komunikaciju autora/ica.  Ovo znači da se ideje već vrlo rano u razradi mora naučiti verbalizirati ili na neki način prenijeti drugoj osobi, što je proces koji se uči neprestano. Ova komunikacija je dobar način da se testira vlastite ideje i stavove kao i da se nauči slušati ideje i korekcije drugoga/e. Ovaj komunikacijski dio je možda je najteži no svakakav je i najdragocjeniji dio stvaralačkog procesa.  Kada smo 2006. godine radili prvi zajednički rad – performans Kkkkkraj, upravo ovaj problem komunikacije i ega bio okosnica samog rada. U toj fazi bilo nam je iznimno važno analizirati pojedine doprinose u fazama rada na projektu. Danas, a osobito kada razvoj rada ide glađe, to gotovo uopće ne činimo. Doprinosi postaju nebitni, radi se o zajedničkom autorstvu, a bilo bi ih ionako nemoguće izdvojiti.

Mora li se emigrirati iz Hrvatske da bi se živjelo od umjetnosti?

– Mi smo u Parizu na dvomjesečnoj umjetničkoj rezidenciji gdje radimo na novom radu i prikupljamo nova znanja, prijateljstva i kontakte. Dakle u ovom se slučaju ne radi o emigraciji.  Činjenica je da je da mali broj suvremenih umjetnika živi samo od prodaje umjetničkih radova, ovo je slučaj svugdje u svijetu, a nešto više i u Hrvatskoj. No to ne znači da je potrebna emigracija da bi se od umjetnosti živjelo, iako je karakteristično da se živi i radi na više od jedne lokacije, od kojih jedna često je izvan zemlje što je u današnjem sve mobilnijem načinu života često tako i u drugim zanimanjima. No rad izvan Hrvatske nije uvjet i zavisi od konkretne umjetničke produkcije i načina funkcioniranja autora/ice.

Istok je istočno

Kako se uspijevate pozicionirati na domaćem nerazvijenom umjetničkom tržištu? Jesu li galerije jedini prostor u kojem umjetnik može verificirati vrijednost svoga rada?

– Ako umjetničko tržište uzmemo u najširem smislu te riječi, pod čime podrazumijevamo da je svaka umjetnička produkcija koja dobiva institucionalnu i/ili privatnu financijsku potporu – tržište, onda je istina da smo na tržištu. Ukoliko se misli strogo na tržište umjetnina, što podrazumijeva kontinuiran rad sa komercijalnim galerijama, prisutnost na sajmovima umjetnina i slično, onda nismo. Sporadične prodaje radova, stipendije i nagrade nedovoljne su da bi se moglo reći da smo “na tržištu”. Oboje za život privređujemo uglavnom od, strogo uzevši, ne-umjetničkog rada; Iva od kustoskog posla, Elvis od dizajna. Umjetnički rad nam povremeno donosi financijsku dobit, no nije nam glavni izvor privređivanja.  Mi djelujemo u ne-profitnom kulturnom sektoru koji se bazira na entuzijazmu i eksploataciji. No u današnje vrijeme, kada se to vidi u svim područjima tržišta rada, ipak to nije toliko specifično za umjetnički svijet koliko se pojedinim umjetnicima/ama čini.  Pitanje o verificiranju vrijednosti umjetničkog djela je relativno kompleksno pitanje, osobito kada je ovako široko postavljeno. Ne postoji konsenzus oko vrednovanja umjetničkih djela, posebno kada je riječ o suvremenim autorima/icama. O kojoj vrijednosti govorimo; monetarnoj, kulturnoj, ideološkoj itd?

Općenito se može reći da je vrijednost umjetničkog djela, iako se ona stalno mijenja, ovisna o sistemu umjetnosti. Sistem umjetnosti je sačinjen od mnogih subjekata i pa tako i galerija koje su važan čimbenik u cijeloj priči, koliko god su se takvi stavovi preispitivali i podrivali tijekom povijesti.  Umjetničko je tržište relativno konzervativno i mislimo da će još dosta potrajati prije nego se trgovina umjetninama odvoji od galerija a ako do toga i dođe iznaći će se novi sistem. Primjerice, kultno “land art” djelo Roberta Smithsona “Spiral Jetty” koje se nalazi u jezeru u državi Utah, u vlasništvu je Dia Art fundacije iz New Yorka. A fotografije poznatog performansa Marine Abramović, “Art Must be Beautiful” prodavala je ovih dana galerija “La Fábrica Galería” na sajmu fotografije Paris Photo. Radi se naime o umjetničkim praksama koje su negirale umjetničko tržište kao i galerijski prostor.

Francuski umjetnik Daniel Buren je vezano uz monetarnu vrijednost umjetničkog djela kazao (parafraziramo) da visoka ili niska monetarna vrijednost umjetničkog djela prvenstveno ovisi o kupcu. Umjetnik/ica ili galerija može tražiti koliko hoće, no dok kupac (muzej ili kolekcionar/ka) nije spreman/a toliko platiti to nije stvarna vrijednost djela.*  U svakom slučaju naš stav je da nema apsolutne vrijednosti djela, bilo da govorimo o monetarnoj ili nekoj drugoj, već je ona uvijek relativna i ovisna o sistemu umjetnosti kojemu pripada, tu ne mora nužno biti uključena galerija ali većinom jest.

Iva, vi ste umjetnica i kustosica. Kako definirate taj odnos?

– Kustoska struka u današnjem značenju riječi je vrlo mlada te njeno definiranje izaziva mnoge žučne rasprave o odnosu umjetnik/ica – kustos/ica. Radi se o autorskim i kreativnim pozicijama koje surađuju i isprepliću se u svrhu stvaranja krajnjeg produkta, umjetničkog djela ili izložbe. Kroz umjetničke prakse preuzimanja objekata iz svakodnevnog života ili preuzimanje tuđih umjetničkih radova se pozicija umjetnika/ica mijenja iz osobe koja stvara “iz ničega” u osobu koja odabire. Tom gestom se otvara mogućnost interpretacije odabira kao kreativnog čina a odabir je upravo ono što je tradicionalno u opisu kustoskog djelokruga. Smatramo das u obje pozicije vrlo povezane.

Osjeća li se još neka granica između umjetnika s nekadašnjeg Istoka i Zapada?

– Iako Jugoslavija nije bila iza “željezne zavjese”, granica je postojala i postoji, što ne znači da je umjetnicima s istoka i jugoistoka Evrope nedostupan pristup zapadnim umjetničkim institucijama ili tržištu. I dalje postoje stereotipi i očekivanja od umjetnika s Istoka i mnogi se još time bave, primjerice Mladen Stilinović, Tanja Ostojić… U suradnji s beogradskom umjetnicom Natašom Tepavčević, Iva je ovu temu obrađivala u radu “Distribucija znanja”, publikaciji sastavljenoj od intervjua s umjetnicima iz istočnih zemalja koji imaju uspješne međunarodne karijere. Granice se postupno “zamućuju”, no centar je još na Zapadu, jer znamo da “umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik”.

Shvaćanje vlastite pozicije

Zašto se Elvis orijentirao na fotografiju? Ili je više riječ o nečemu između slike, fotografije i instalacije?

– Oboje smo završili slikarstvo, no oboje smo se u svom individualnom umjetničkom radu vrlo brzo udaljili od istog. Koristimo različite medije: Elvis nešto više koristi fotografiju, dok je Iva sklonija korištenju videa.

Elvis u svom radu koristi razne materijale i tehnike, već prema potrebama pojedinog rada. Fotografiju koristi često u tradiciji konceptualnih umjetničkih praksi koju vidi kao medij koji je performativan te većinu fotografskih radova – izvodi.

Naša umjetnost se često ostvaruje u vidu instalacija, što je kontekst u kojem se pojavljuju fotografije kao i drugi mediji. Najmanje svoj rad dovodimo u vezu sa slikarstvom pa tako i fotografiju.

U svojem djelovanju propitujete položaj umjetnka, umjetnosti, kao svojevrsnu auto – refleksiju. Istovremeno na hrvatskim akademijama programi su ostali zarobljeni u prošlosti. Koliko je bitno da umjetnici propituju svoj položaj i učestvuju u njegovom mijenjanju?

– Stupajući u umjetnički svijet nakon završene Akademije našli smo se u situaciji da nismo našom formalnom edukacijom pripremljeni za ulazak u svijet suvremene umjetnosti. Tu se i dešava određena potreba za shvaćanjem vlastite pozicije u umjetničkom sistemu te se naši inicijalni radovi u mnognome osvrću na sam sistem umjetnosti.

Vjerojatno nas je odsustvo uređenog sistema umjetnosti na ovim prostorima i potaklo na refleksiju o vlastitom položaju u i u odnosu na sistem umjetnosti.

Mora li umjetnost biti angažirana?

– Karakteristično je za u suvremenu umjetnost da razotkriva društvene i ekonomske sustave u kojima se odvija produkcija i komunikacija umjetničkih djela. Iz današnje perspektive se djela nastala tijekom duge povijesti definiranja i redefiniranja pozicije i društvene važnosti umjetnosti interpretiraju u ovom ključu iako su pretpostavke na kojima nastaju prilično drugačije. Tako je primjerice dio umjetničke produkcije nastale tijekom 19. i 20. stoljeća utemeljen na potpuno suprotnom gledištu, gledištu o autonomiji umjetničkog djela. Danas se upravo taj zahtjev za autonomijom interpretira kao određena politička pozicija. Mi kao djeca svoga vremena gledamo na umjetnost kao na dio širiih globalnih kretanja i smatramo da i izbjegavanjem političkog pozicioniranja umjetnost ostaje dio nekog šireg sustava u kojem djeluje pa se tako i naš rad nekad više nekad manje odnosi upravo prema tim sustavima.

Ovo bi se moglo usporediti sa političkim izborima za koje je poznato da je opcija da se ne-glasa, također politička opcija, koja ima društvene i ekonomske posljedice.

Po nama suvremena umjetnost ne-mora biti angažirana, jer umjetničke prakse imaju pravo baviti se najrazličitijim aspektima života, a odluka da se bave društvenim i ekonomskim odnosima, individualna je odluka.