Zezanje bez zezanja
Fucked Up: “David Comes to Life” (Matador, 2011)
Eksperiment i konceptuala nisu strani punku. Larry Fitzmaurice u “Pitchforku” piše o albumima “Double Nickels on the Dime”, “Zen Arcade”, “Sandinista” i “The Shape of Punk to Come” kao dokazima da su i elementarno labavo konstituirani umovi punkera sposobni držati se unaprijed dogovorenih okvira. Punk nije uvijek divljanje sa sjekirom u ruci. Kanađani Fucked Up već su iznenadili slušateljstvo snimkama na kojima su se zafrkavali s idejom kineskog zodijačkog Partenona – čemu se i danas iščuđava većina medija koji izvještavaju o grupi – kao i nevjerojatnom količinom singlova što su ih u malo vremena izbacili na tržište (nekih dvadesetak!).
Ljubavni album
Iza njih su dva albuma, “David Comes to Life” treći je njihov dugosvirajući uradak koji, osim genijalnog naslova, ima bogme i “ono nešto”, zbog čega i dalje ima smisla slušati rock u gradu i pritom ne biti seljačina. Zašto Fucked Up a ne netko drugi, netko više fancy ili hype? Pa vjerojatno stoga što je danas ozbiljnost moguće dosegnuti jedino neozbiljnošću, ne pretjerano serioznim doživljavanjem vlastita rada, ali da pritom odbaciš i ironiziranje te prodaju magle u stilu “nije mi stalo”. Što nas odvodi od The Nationala i Arctic Monkeysa i dovodi ravno pred vrata Fucked Up cartoon-odgovora na ozbiljne probleme izražajnih formi. Odnosno do situacije da jedna punk ploča bude relevantnija od Philipa Glassa, ma koliko ovaj nota na bench podigao u teretani ozbiljne glazbe…
Zadrtim punkerima bi odnos s albumom “David Comes to Life” mogao biti zamračen činjenicom da se radi o ljubavnom albumu. Ali zadrtost je slabo prijevozno sredstvo. Ne možeš s njom daleko stići. Dakle, na albumu imamo Davida i Veronicu: dvojac se voli, pa ne voli, pa sumnja jedno u drugo, a onda, u čistom punk trenutku, David ubija Veronicu. No, Veronica odbija umrijeti ili tako nekako. Kao u filmu “Junebug”, kada slikar David Wark (Frank Hoyt Taylor) ispali: “Ljubav je samo razlog za suze.”
Spoj mozga i mišića
Album kroz sedamnaest pjesama kronološki prati ljubavne peripetije Davida i Veronice, sve do krvavog kraja. Zamišljen je kao mjuzikl, a što se komparacija tiče, pada mi na pamet jedan džezersko-bluzerski pandan: “Blood on the Fields” Wyntona Marsalisa. Naime, Fucked Up se uopće ne zezaju sa svojim zezanjem, kod njih slika možda nije tehnikolor, ali da se radi o svjetonazorsko bogatoj paleti, uopće nema sumnje: tekstovi pružaju ruke prema nebu, paklu, očaju, radosti, Bogu, metafizici i najelementarnijoj uvredi istovremeno. Pjesme su furiozne, otpjevane hrapavim hardcore vokalom korpulentnog (recimo) Pinka Eyesa alias Fathera Damiena, koji s jednakim intenzitetom i gotovo identičnim “glumačkim” unosom pjeva o onoj subraći, ljubavi i mržnji. Gitaristi Gulag, Young Governor i 10.000 Marbles kroz pjesme jure u skoro pa monotonom sviračkom stampedu – pod uvjetom da na stampedo, pogotovo kada ide prema vama, možete gledati s ovakvog, smirenog dinamičkog aspekta.
Fucked Up pojačan je na albumu pratećim vokalima njujorških Vivian Girls, koje upadaju u hardcore-punk rodeo u nekoliko navrata, najuspjelije vjerojatno u “Queen of Hearts”. Ni spot nije za baciti. Nastavnica djeci pušta pjesmu i oni polako ulaze u nju, da bi na koncu uz zarazno štektanje ovih zvečarki svi pomahnitali. Morate se paziti da uz ovaj album ne poludite i vi, jer se radi o takvom “proizvodu”, sjajnoj kombinaciji mozga i mišića, miješanoj salati kojoj je teško odoljeti u ova posna vremena. Možda to nije ovodobni Clash, ali Fucked Up su tu negdje. Među nama.