Demonstranti pomažu liberalnim reformama?

Dvostruki masovni prosvjedi koji su u prosincu održani u Moskvi bili su presedan u 20-godišnjoj post-sovjetskoj Rusiji, s obzirom da su privukli desetke tisuća ljudi koji su tražili poništavanje parlamentarnih izbora u kojima je ponovno pobijedila Jedinstvena Rusija predsjednika Dmitrija Medvjedeva i premijera Vladimira Putina. No kako to često biva u toj zemlji, i ti su prosvjedi netipični kada se usporede s onima koji su lani potresli i arapski svijet i zapadne prijestolnice. Netipični utoliko što se među njima valjaju mnoge skrivene namjere, dok se za neke od aktera teško može reći da na umu imaju isključivo demokratske ciljeve.

Prve demonstracije održane su na Trgu Bolotnaja, jer su moskovske vlasti spriječile da se održe na Trgu Revolucije služeći se različitim sredstvima, od neodgodivih radova na trgu, preko prijetnji hapšenjem onih koji izbjegavaju služenje vojnog roka, pa do odluke da subota bude radni dan za moskovske srednjoškolce.

Uredski planktoni

Prosvjed se dogodio šest dana nakon izbora 4. prosinca na kojima je Jedinstvena Rusija osvojila za nju poprilično bijednih 49.5 posto glasova, i to unatoč raširenim izbornim prevarama poput naknadnog ubacivanja gomila listića u izborne kutije, dovođenja skupina birača da glasaju na mjestima na kojima nemaju prebivalište, glasanja mrtvih duša, pa čak i pretvaranja privatnih stanova u biračka mjesta. Nevladinoj organizaciji Golos bilo je zabranjeno promatranje izbora, a svi opozicijski portali hakirani su. Sve te nepravilnosti obilno su dokumentirane i njihove su amaterske snimke preplavile internet, a razmjere prevare sugerirale su i izlazne ankete koje su pokazale da je primjerice u Moskvi za Jedinstvenu Rusiju glasalo tek 27 posto birača, dok je službeni rezultat pokazao 46.6 posto.

Putinova popularnost, koja bi ga za dva mjeseca trebala ponovno dovesti na mjesto predsjednika Ruske Federacije, srozala se sredinom prosinca na 42 posto, dok je dva tjedna ranije bila 61 posto, a početkom prošle godine 68 posto. Prijelomna točka bila je njegova najava u rujnu prošle godine da će se, nakon što je odradio dva predsjednička i dva premijerska mandata, ponovno kandidirati za predsjednika, i to uz predsjednički mandat produljen na šest godina, dok će predsjednik Medvjedev biti premijerski kandidat. Kako su primijetili neki analitičari, čak je i staljinistička Komunistička partija Ruske Federacije pokušala po svojim podružnicama izgraditi konsenzus oko kandidata, dok je vladajući duo svoje kandidature objavio na televiziji ne pokušavši ni odglumiti unutarstranačku demokratsku proceduru.

Drugi prosvjed održao se 24. prosinca u aveniji Andreja Saharova, a kao i na prethodnom, u njemu je sudjelovalo i prisutnima se obratilo šaroliko društvo, od pripadnika sve tri parlamentarne opozicijske stranke, koje su u pravilu pro-kremaljske; spomenutih komunista, zatim Pravedne Rusije, socijaldemokratske stranke koja se protivi Putinu, ali podržava modernizacijski program Dmitrija Medvjedeva, te desno-populističke Liberalno-demokratske stranke Rusije notornog Vladimira Žirinovskog.

Bili su tu i predstavnici vanparlamentarne opozicije, socijalno-liberalne stranke Jabloko, kao i liberalne koalicije PARNAS u kojoj sudjeluju uglednici poput bivšeg zamjenika premijera Borisa Nemcova, bivšeg premijera Mihaila Kasjanova i šahista i aktivista Garija Kasparova. Pojavili su se i nedavno otpušteni Putinov ministar financija Aleksej Kudrin, razuzdani oligarh s predsjedničkim ambicijama Mihail Prohorov, te opozicijska zvijezda, bloger i borac protiv korupcije Aleksej Navalni. Među prosvjednicima je bilo najviše mlađih pripadnika srednje, relativno dobrostojeće klase, znanih kao “uredski planktoni” koji su, kako navode analitičari, nakon što su dobili izvjesna materijalna dobra sada poželjeli i nešto pravde i dostojanstva, a bilo je i gej aktivista, komunista, anarhista, te starijih nostalgičnih građana.

Svi su govornici tražili održavanje novih izbora, više transparentnosti i liberalne reforme, a najavivši iduće prosvjede za veljaču Putinu i Medvjedevu ostavili su dovoljno vremena da neke od njih i ozakone.

Trojanski konji

Kako je primijetio Grigorij Golosov, projektni direktor sankt-peterburškog Centra za demokraciju i ljudska prava Heliks, bilo je tu i dosta figa u džepu, pa su tako prosvjednici predstavnicima komunista i Pravedne Rusije vikali da odbiju svoje fotelje u Putinovoj Dumi, što su oni odbili učiniti, dok je Jabloko tražila poništavanje ovih izbora, ali ne i regionalnih na kojima je u Sankt Peterburgu prešla prag.

Zanimljiv je i slučaj milijardera i predsjedničkog kandidata Mihaila Prohorova, kojemu se prosvjednici vikali da se “vrati u Courchevel”, francusko zimovalište u koje ima običaj voditi mlađahne ruske ljepotice, i za kojega bloger Navalni tvrdi da je kremaljski Trojanski konj. Nicolai N. Petro, nekoć savjetnik za SSSR bivšeg američkog predsjednika Georgea Busha starijeg, tvrdi da on i drugi ekonomski liberali Putinu i Medvjedevu zapravo idu na ruku, jer zagovaraju (neo)liberalne ekonomske reforme koje oni ionako već dulje vrijeme pripremaju, ali ih lijevo-populistička parlamentarna opozicija može ugroziti. Bivši ministar Kudrin, piše Pietro, stari je Putinov drug koji je u stanju kontrolirati protivnike i pomoći u implementaciji reformi, dok bi Prohorov u zamjenu za visoku funkciju svojim golemim bogatstvom mogao financirati cijeli taj “liberalno-desni plan”.

Putin i Medvjedev na prosvjede su reagirali upravo tako; prvo su malo rogoborili zbog “hladnoratovske retorike” američke državne tajnice Hillary Clinton, koja je osudila izborna namještanja, te nekih opozicijskih figura “koje idu u Ameriku na treninge i da prime novac i opremu, a potom se vraćaju i provode vrijeme provocirajući i vukući ljude na ulicu”. Ciljali su na blogera Navalnog, koji je šest mjeseci proveo na američkom sveučilištu Yale, te Borisa Nemcova koji je predavao na američkim sveučilištima.

Medvjedev je, pak, rekao da je “kategorički neprihvatljivo da se politički sustav delegitimira jer bi to za zemlju značilo samo jedno – 1917.”, a potom je nagovijestio ponovno uvođenje izbora za regionalne guvernere, ali uz “zadržavanje predsjedničkog filtera”, zatim olakšavanje registracije stranaka koje će umjesto dva milijuna potpisa za sudjelovanje u izborima trebati sakupiti 300 tisuća, te osnivanje javne televizije.

O karakteru te liberalizacijske reforme slikovito je progovorilo i Putinovo četverosatno televizijsko odgovaranje na pitanja građana održano između dva prosvjeda, na koje je po prvi put doveo i predstavnike odabrane “liberalne inteligencije”, dok se ranije uvijek sam obraćao građanima. Dmitrij Travin sa Europskog sveučilišta u Sankt Peterburgu napisao je kako je “atmosfera u studiju bila vrlo srdačna, s elementima servilnosti”, jer su predstavnici opozicije, iako su imali priliku zasuti Putina neugodnim pitanjima, uglavnom napominjali o njegovim velebnim zaslugama za razvoj zemlje.

Kontroverzni bloger

Iako u žestokoj konkurenciji, vjerojatno najkontroverzniji lik prosvjeda je 35-godišnji bloger Aleksej Navalni, koji je zahvaljujući svojoj antikorupcijskoj internetskoj kampanji RosPil stekao golemu popularnost. Razotkrio je brojne slučajeve državne korupcije, pri čemu je sedam milijuna dolara natječaja nakon njegove intervencije i poništeno. Proslavio se i kada je Jedinstvenu Rusiju javno nazvao “strankom lopova i prevaranata”, pa nakon prijetnje sudskom tužbom organizirao web anketu na koju se odazvalo 40.000 građana od kojih je 96 posto reklo da se slaže s tom tvrdnjom.

Navalni je u borbu protiv korupcije ušao slučajno, kada je postao broker i uložio novac u državne energetske kompanije, pa uočio iznimno male dividende unatoč golemim prihodima. Među biserima korupcije koje je razotkrio izdvaja se “donacija” 300 milijuna dolara državne kompanije Transneft nepoznatoj dobrotvornoj organizaciji, ili pak slučaj kada je državna banka VTB kupila kineske naftne platforme pri čemu je 150 milijuna dolara otišlo na proviziju posredničkoj tvrtki registriranoj na Cipru, dok platforme i danas trunu na snježnoj ledini u sibirskoj pustari, u što se bloger uvjerio vlastitim očima.

Navalani se politički angažirao 1999. učlanivši se u Jabloko, a sedam godina kasnije počinju i njegovi nacionalistički ispadi zbog kojih je izbačen iz stranke jer je sudjelovao u Ruskom maršu na kojemu se poziva na deportacije stranaca i traži da Rusija “prestane hraniti Kavkaz”, što, doduše, ima i drugi smisao ako se zna da su kavkaske republike bastion potpore Jedinstvenoj Rusiji. Navalni sebe naziva “demokratskim nacionalistom”, objašnjavajući da su “Rusi konzervativan narod, pa je stoga pragmatično biti nacionalist”. Što pod tim podrazumijeva ilustrira manifest nacionalističkog pokreta NAROD, kojemu je on autor, a u kojemu se navodi da je “svrha države zaustaviti propadanje ruske civilizacije, te očuvanje ruskog jezika, kulture i povijesnih teritorija”. Zalaže se i za priznanje, odnosno anektiranje Transnistrije, Abhazije i Južne Osetije, te za dozvolu posjedovanja oružja. Jednom se, u vrijeme održavanja debatnog kluba kojemu je također bio osnivač, sam obračunao s huliganom provokatorom pogodivši ga gumenim metkom.

Navalni se kani kandidirati za ruskog predsjednika, a iako mu daju male šanse, neovisni novinar Mihail Loginov smatra da on udovoljava svim kriterijima koji su u Rusiji potrebni da se postane uspješni političar: stalno podsjećati da si običan građanin, biti nacionalist bez nasilja, a zapad podržavati umjereno bez podcjenjivanja Rusije, znati koliko daleko ići i ne pohoditi skupove na kojima ima više policije nego građana, u sukobu s protivnikom biti brutalan i sirov, ali ne i histeričan, i konstantno demonstrirati svoje aktivnosti koje imaju praktične rezultate.