Drugi stup nećemo ukinuti, nego ga ojačati

Čim ste preuzeli ministarsku funkciju, pukla je vijest o dosadašnjoj zloupotrebi ovlasti i raznim namještaljkama te krađama u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje. Kako ćete se nositi s tim?

Nakon preuzimanja Ministarstva rada i mirovinskog sustava prvi potezi bili su usmjereni na tržište rada i program zapošljavanja, a mirovinski sustav je trebao slijediti nakon toga. Kao što znate, predložili smo mjere koje ćemo poduzeti na području zapošljavanja jer svi znamo koliko je to značajno u Hrvatskoj danas i koliko je nužno poduzeti korake u tom pogledu, te ih implementirati u sustav. Ipak u prvi plan je izbila afera oko Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Jednostavno treba ustrajati na raščišćavanju nepravilnosti i čistim računima. Želimo pritom zaštititi dignitet ljudi koji rade u Zavodu, jer velika većina radi pošteno i zarađuje svoju plaću u skladu s povjerenom im dužnošću. Oni koji su se upustili u kriminalne radnje, jasno, trebaju za to i odgovarati. Zatražili smo očitovanje ravnatelja HZMO-a, a sutra je i sjednica Upravnog vijeća, nakon koje očekujemo odgovore na pitanja koja se nameću. Činjenica jest da je netko upisao mirovinski staž, a nikad nije bio zaposlen, te da ima lažiranih invalidskih mirovina. Održan je i sastanak sa sindikatima i drago mi je da smo se složili oko nužnih poteza koje ćemo poduzeti.

Teret krize

Uz to postoji jedna druga, sistemska pljačka, prema kojoj je afera u HZMO-u prava dječja igra: privatizirani 2. stup mirovinskog osiguranja, s desecima milijardi kuna povjerenih na apsolutnu nemilost bankama i njihovu interesu. Baš jutros, međutim, izjavili ste – ponavljajući predizborne najave Branka Grčića i Dragana Kovačevića – da ćete povećati izdvajanje za tržišni 2. stup, nauštrb javnoga, međugeneracijsko-solidarnog 1. stupa. Zašto, ako nam to dosad nije koristilo?

Odmah po mom dolasku u Ministarstvo započeli smo s izradom stajališta o mirovinskom sustavu. Ono što je do sada napravljeno, napravljeno je, i nema natrag nego samo naprijed. Ne možemo govoriti o novoj reformi mirovinskog sustava, ali možemo o tome kako sustav učiniti održivim. Činjenica je da Hrvatska ima jednog umirovljenika na 1,2 zaposlenih, što nije održivo, pa je nužno uskakati s proračunskim izdvajanjima. Dugoročno, to će uvijek biti uzrok nestabilnosti proračuna. U izradi stajališta razgovarat ćemo sa svima zainteresiranim stranama, od udruge umirovljenika i sindikata do banaka i poslodavaca. Napisi u medijima da će država ukinuti 2. stup i sve prebaciti u prvi jednostavno nisu točni. To nikada nije bila opcija jer 2. stup je štednja za budućnost, ali i zamašnjak gospodarske aktivnosti u Hrvatskoj. Kako sada stoji tržište kapitala, naravno da ni 2. stup nije u najboljem stanju, ali za vjerovati je da će se oporavkom gospodarske aktivnosti i ulaskom većeg broja radno aktivnog stanovništva u sustav, i taj dio sustava poboljšati. Iz tog razloga, smatramo, treba povećati izdvajanja u drugi stup ali u trenutku kada to bude moguće. Naravno nužno je i razgovarati o troškovima 2. stupa.

Mislite pritom samo na ono što si banke odvajaju za naknade?

Naknade su već smanjene ali ne treba zabijati glavu u pijesak. Svi bi trebali podnijeti teret krize u društvu, prilagoditi se trenutku pa i društva za upravljanje mirovinskim fondovima. Vjerujem da u tom smislu možemo naći zajednički jezik.

Među tranzicijskim zemljama, Hrvatska već ima tržišno najradikalniji sustav obavezne mirovinske štednje. Slovenija i Češka su takav 2. stup smjesta odbile, Slovačka i Mađarska naknadno ukinule. Mi ustrajemo na tome da banke našim novcem upravljaju faktički bez nadzora, a npr. HANFA pritom ne može puno niti kad Ante Samodol poželi malo pokazati mišiće…

U ovom trenutku čini se da sustav ne donosi dovoljno onima koji izdvajaju za nj, ali za 10-20 godina oporavkom hrvatskog gospodarstva i porastom bruto nacionalnog dohotka taj stup je zalog za naše mirovine. Zato ga i treba optimizirati i prilagoditi potrebama. Stopa ukupnog doprinosa u zemljama oko nas je različita, od Slovenije sa 24, Austrije sa 22, Estonije sa 22, Švicarske sa 23, Poljske sa 25 posto, a istina je i da su kao i stope i modeli upravljanja sustavom različiti. Hrvatska se odlučila na ovaj model upravljanja 2. stupom, a sad bi se svakako dalo nadugo i naširoko raspravljati o tome je li baš taj model primjeren i preporučljiv, ali kao što sam već naglasio natrag ne treba ići, treba gledati unaprijed i naći način za optimalizaciju sustava.

Mehanizam kontrole

Hrvatska dijeli vrh po kriteriju prepuštanja toga novca bankama na samovolju. Te iste banke u matičnim zemljama, Italiji ili Austriji ili Njemačkoj, ne mogu dobiti prostor za usmjeravanje mirovinskog novca prema rizičnom kapitalu, a to nije zato što te zemlje ne žele dodatni gospodarski poticaj.

O: Primjera ima više, i treba ih unaprijediti te uvesti mehanizme za bolju kontrolu 2. stupa. To su naše mirovine i s njima treba postupati savjesno. Od toga ćemo imati korist i vi i ja, pa treba sjesti s HANFA-om i Ministarstvom financija, te vidjeti koji su modaliteti da se plasman novca u rizične investicije i rizična područja smanji na najmanju moguću mjeru. Ali, o tome ćemo razgovarati u okviru polazišta s kojima će ministarstvo krenuti u izradu i prilagodbu mirovinskog sustava uz široke konzultacije, kao što sam već naglasio, a to uključuje i bankarsku stranu.

Spomenuli ste 2. stup kao zamašnjak gospodarstva; poznato je da taj novac održava na životu i Zagrebačku burzu. Ali, banke s njim prečesto ulaze na tržište po interesu npr. firmi kojima su dale kredite, a ne onih koje su isplativije. Borislav Škegro je smijenjen zbog afere u Quaestusu, no zašto nitko nije pitao kako je tamo uložen i mirovinski novac?

Ovom je ministarstvu važno da mirovine u 2. stupu budu osigurane tako da kapital koji se tamo nalazi, vremenom raste. Jer, to je zalog naše budućnosti. Što se tiče kontrole banaka, to je specifično pitanje i treba ga uputiti Ministarstvu financija. Naša je zadaća da ulog bude siguran, da novac nije pod rizikom, i da se ta štednja oplođuje. Svi želimo imati veće mirovine negoli su danas!

Kažete da se stajališta i polazišta još razvijaju, pa se nameće zaključak da su Grčić i Kovačević prvo odlučili povećati izdvajanje za 2. stup, a tek onda vidjeti što s tim?

Mislim da su to komplementarne stvari. Kolege su govorili sa ekonomskog stajališta, no sve je to je dio velikog paketa. Ne može se ići tako daleko, a da se ne promišljaju mehanizmi kontrole, da to ne bude zajednička mjera. Mi ćemo upotpuniti zaključke o tome kako dalje i još jednom ponavljam kako je važno da što više ljudi uđe u 2. stup, da ima što više zaposlenih i osiguranika. To je zatvoreni krug, riječ je o vezanim procesima, pa novac iz te štednje, pravilno uložen u gospodarstvo, pridonosi otvaranju novih radnih mjesta.

Što će biti s dugom koji državi namiču obveznice u mirovinskim fondovima, u iznosu od 27 milijardi kuna, od kojih prve – nakon deset godina od izdavanja – uskoro dolaze na naplatu?

To je također pitanje za ministra financija. To je državni dug, kao i svaki drugi. Imamo dugove i u drugim institucijama, a smatram da su svi dugovi, prema bilo kome, jednako važni.

Država plaća kamate na taj dug po obveznicama, dok mirovinski novac prolazi kroz banke u obliku a vista depozita, bez kamata – to je još jedan pokazatelj neravnopravnosti. A što je s idejom da se mirovincima daju autoceste u koncesiju?

Smatram da je nužno pričekati neko vrijeme, vidjeti što je s različitim idejama o usmjeravanju mirovinskog sustava, te ih međusobno uskladiti. Svi problemi o kojima govorite, doista postoje i treba ih rješavati. Ipak, ne smijemo prenagliti i odluke donositi prije negoli snimimo stanje i sve odvagnemo. Ne mogu tvrditi da ćemo ih riješiti na apsolutno zadovoljavajući način, ali ćemo naći najbolji mogući u ovom trenutku.

Na ruku korisnicima

Pri odlasku u mirovinu, korisnika štednje novac čeka u MOD-u, mirovinskom osiguravajućem društvu, čiji su vlasnici opet banke. Ali, mi nemamo pravo na isplatu cjelokupnog iznosa, nego mjesečnih obroka u visini koju određuje banka prema svojim kriterijima. A to je također hrvatski specifikum…

To ćemo svakako uzeti u obzir i to je jedna od tema o kojima će se raspravljati. Pogledat ćemo kakva su rješenja u drugim zemljama na snazi, i što bi bilo najprihvatljivije za nas. Moje osobno stajalište je da u tim pitanjima treba ići na ruku krajnjem korisniku, dakle, onome tko radi i štedi za svoju bolju mirovinu po 2. stupu. Do koje će mjere to u praksi biti moguće ostaje za vidjeti.

Što se tiče zaposlenih u javnom sektoru, već ste se izjasnili kako ne smatrate da tu postoji višak – o kojem se u nekim medijima, inače, ispisuju traktati – ali i da postoji nedjelotvornost aparata?

Naprosto treba vidjeti kakav proizvod isporučuje javna uprava, kakva je njezina učinkovitost i da li su građani kao krajnji korisnici zadovoljni. Činjenica je da nam je javna uprava spora i troma, a hrvatsko društvo je otišlo daleko naprijed. Javna uprava stoga mora odgovoriti na sve te izazove, pa zato radije govorim o njezinoj višoj efikasnosti negoli o načelnom višku zaposlenih.

Promjena Zakona o radu ne bi pomogla gospodarstvu

U nastupnim izjavama ostavili ste dojam socijalno zainteresiranog političara, kad se govorilo o radničkim pravima. Ako sam vas dobro shvatio, neće biti tzv. fleksibilizacije rada, da iskoristimo taj drugdje već odavno prokazani eufemizam?

Mislim da je naš Zakon o radu već dovoljno fleksibilan. Sve ovisi o tome kako ga se primjenjuje. Prema tome, bauk fleksibilnijeg tržišta treba razjasniti, vidjeti koliko je problem našega gospodarstva u tome, a koliko u drugim njegovim segmentima. Hrvatska udruga poslodavaca je i sama radila istraživanje u tom pogledu i nije mi poznato da je došla do suprotnih zaključaka. Dakle, treba naći zajednički, opći interes u okviru sadašnjega radnog zakonodavstva. U interesu poslodavca je da može brzo i jednostavno zaposliti radnika, a radnik želi sigurnost toga zaposlenja i adekvatnu plaću. Suvremeno doba zahtijeva suvremen pristup radu, međutim, i jedna od stvari o kojoj treba razmisliti jest pitanje radnog vremena. Je li riječ o osmosatnom radu, četverosatnom, povremenom ili nečemu četvrtom. Aktivnom primjenom tog dijela zakonodavstva može se zaposliti dosta ljudi. Žena, primjerice, koje su jedna od najteže zaposlivih kategorija u Hrvatskoj danas.

Poslodavci baš i ne misle tako, štoviše, oni smatraju da nam je potrebna reforma zakonodavstva i tzv. fleksigurnost, a što je, pak, čisti oksimoron, barem iz pozicije radništva.

U svemu tome treba obratiti pažnju na pitanje kolektivnih ugovora do kojih treba držati i o čijoj funkciji osobito treba voditi računa. Ističem da u ovome ministarstvu želimo socijalni dijalog u punom smislu te riječi. To znači da postoje dvije punopravne strane u odnosu, poslodavci i radnici, odnosno sindikati, uz Vladu kao partnera u tripartitnom dijalogu. Prema tome, moramo naći zajednički interes, zadovoljiti ciljeve svih u najvećoj mogućoj mjeri, a ne da korist preteže na jednu stranu. Kako sada stoje stvari, nitko nije zadovoljan.