Ignoriranje euroskepticizma

Tobožnju informativnu kampanju bivše vlade, koja se sastojala od spotova s naivnim pitalicama o tome što nas čeka u Europskoj uniji, Kukuriku koalicija je, umjesto sadržajnim informiranjem, zamijenila najobičnijom reklamnom kampanjom, u kojoj članovi vlade, pojačani predsjednikom Republike i bivšom premijerkom, naprosto pozivaju građane da na referendumu 22. siječnja glasaju za pristupanje zemlje Uniji.

Osmišljeno i ciljano informiranje građana putem javnih medija o tome što im donosi članstvo potpuno je izostalo u predreferendumskoj kampanji, a nije otvoren ni prostor za javnu raspravu, čime je sama vlada značajno doprinijela tome da je uoči referenduma još uvijek snažno rašireno uvjerenje da se uvjeti hrvatskog pristupanja na neki način kriju od građana.

Internet nije rješenje

Ipak, nova je vlada, nadopunivši u tome bivšu, na internetskim stranicama Ministarstva vanjskih i europskih poslova objavila doista opsežnu dokumentaciju, koja uključuje temeljne ugovore EU, pregovaračku dokumentaciju hrvatske i europske strane te rezultate pregovora s Pristupnim ugovorom. Uz to, objavljen je i niz publikacija koje pregledno i sažeto obrađuju svih 35 pregovaračkih poglavlja i pojašnjavaju budući položaj zemlje u Uniji, što znači da je svim zainteresiranim građanima koji koriste internet omogućen pristup ključnim podacima, iako ni sami ministri u svojim radiotelevizijskim reklamama ne upućuju građane da ih tamo potraže

Pitanje dostupnosti nije riješeno objavom na internetu, jer kada je riječ o prenošenju informacija najširim slojevima stanovništva, vlada je u samo 14.000 primjeraka otisnula veliku brošuru “Što donosi članstvo u Europskoj uniji”, s pregledom pregovaračkih poglavlja na 85 stranica, dok bi u dva milijuna kućanstava ovih dana trebala biti dostavljena mala brošura pod nazivom “Sve što ste htjeli znati o EU”, na 12 stranica. No ta knjižica, kako su upozorili iz udruge GONG, drukčijeg je karaktera i sastavljena je u diskursu propagande bivše vlade, odnosno sadrži iste naivne pitalice, pa se u njima građanima između ostalog odgovara da EU neće braniteljima ukinuti prava niti će dirati u povlaštene mirovine. Uz niz drugih korisnih odgovora, u njoj se pojašnjava i da se referendum o ulasku u Uniju raspisuje nakon završenih pregovora zato što je “tek tada moguće znati što članstvo konkretno donosi pojedinoj državi”.

Međutim, ta knjižica ne predstavlja izvještaj o dogovorenim uvjetima pristupanja, već se velika većina informacija, počevši od golih činjenica o ustroju Unije, odnosi na stvari koje su zadane i nimalo ne ovise o pregovorima, što znači da je knjižica sročena u suprotnosti s citiranom tvrdnjom, kojom sama vlada mistificira važnost dogovorenih i nedovoljno komuniciranih uvjeta pristupanja u referendumskom odlučivanju građana.

Besmisleno podučavanje

Pregovori su se, naime, svodili na preuzimanje cjelokupne pravne stečevine EU, s kojom se Hrvatska naprosto trebala uskladiti, a to je posljednjih godina činila implementirajući europske propise u nacionalno zakonodavstvo, pa je preklani u tu svrhu promijenjen i Ustav RH, s tim da je u nekim pitanjima bilo moguće ostvariti tek odgodu primjene pojedinih propisa, odnosno tzv. prijelazna razdoblja, te vrlo mali broj trajnih iznimki, u mjeri u kojoj su one dopuštene i ostalim članicama.

Drugim riječima, najveći dio sadržaja pregovora građanima je postao poznat kroz standarde koje je Hrvatska već usvojila, a ostatak informacija o tome što će nam se dogoditi nakon stupanja u članstvo svodi se na opće poznavanje načina na koji funkcionira Europska unija, jer će čak i odgode koje je hrvatska strana “ispregovarala” prestati važiti kroz sljedećih nekoliko godina. Stoga je prilično besmisleno, nakon dugogodišnjeg procesa približavanja, tijekom kojeg su građani zapravo bili izloženi stalnom informiranju o Uniji, podučavati ih uoči referenduma o njenim temeljnim značajkama, poput slobode kretanja kapitala, roba, radnika, studenata, carinskoj uniji, pravilima tržišnog natjecanja ili blagodatima europskih fondova.

Kada se takva strategija informiranja usporedi s istraživanjima javnog mnijenja, nameće se zaključak da je ona potpuno u raskoraku s onim što građane najviše brine i o čemu smatraju da su najslabije informirani, i to mimo činjenice da imaju iznimno nisko povjerenje u političku elitu, a da je uvjeravanje te elite zadobilo centralno mjesto u kampanji.

Posljednji, u rujnu objavljeni izvještaj Eurobarometra za Hrvatsku, koji je redovito istraživanje Europske komisije, pokazao je da se nakon zaključenja pregovora samo dva posto građana osjećalo vrlo dobro informiranima, a deset posto dobro informiranima u načinu rada EU i učincima članstva u EU-u, dok ih se 41 posto osjećalo osrednje, a čak 46 posto loše informiranima, pri čemu niske razine znanja posebno pokazuju stariji i niže obrazovani ispitanici, dakle upravo oni do kojih se baš i ne dopire putem interneta.

Kada se pogleda što stoji iza osjećaja neinformiranosti, strše dva momenta. Ispitanici su u najvećoj mjeri (48 posto) navodili da im najviše nedostaju informacije o tome što je Hrvatska ispregovarala s EU-om i o tome kakvi će biti učinci integracije na ekonomsku situaciju i standard života (43 posto). Znatno manje navode da im nedostaju informacije o kvaliteti zdravstvenog sustava u EU-u i trošku članstva za Hrvatsku (po 24 posto) i učincima na poljoprivredu (22 posto). Najmanje su tražili informacije o sudbini brodogradnje, koja im je valjda poznata, i priljevu iz europskih fondova, o čemu se stalno govori u javnosti.

Izvori euroskepticizma

Ovi podaci poklapaju se i s drugim istraživanjima, primjerice onim udruge GONG, po kojem su nedostatak informacija o pregovorima i pitanje spremnosti Hrvatske na konkurenciju iz Europe nakon uspostave zajedničkog tržišta među glavnim izvorima euroskepticizma. Međutim, hrvatska vlada sustavno je ignorirala euroskepticizam građana, a ni iz ove kampanje ne vidi se da pokušava komunicirati barem s onima koji iznose takve razloge za skepsu, kada već ne može pridobiti one koji se ideološki protive ulasku u EU, bez obzira na razinu informiranosti.

Kada je riječ o informacijama o tome što je ispregovarano s EU-om, vlada je svakako mogla podnijeti izvještaj široj javnosti putem javnih medija i omogućiti da se o tom izvještaju raspravlja, ili izraditi drukčiju brošuru za kućanstva, tim više što taj materijal ne bi bio naročito obiman. U odnosu na europsku pravnu stečevinu, Unija je, naime, zatražila samo dva odstupanja, od kojih se jedno odnosi na mogućnost pojedinih članica da od dvije do sedam godina odgode slobodno zapošljavanje hrvatskih radnika, uz recipročnost hrvatske odgode, a drugo na dvogodišnje odgađanje prava naših prijevoznika da vrše prijevoz između dviju točaka u drugoj zemlji.

Hrvatske odgode, kojih ima 80, različitog su tipa, no za dobar dio njih može se reći da su “ispregovarane” jer hrvatske vlasti nisu uspjele podići standarde na europsku razinu, pa će se još neko vrijeme moći uzgajati životinje u uvjetima ispod europskih zahtjeva i pritom dobivati poticaje, zagađivati okoliš kemikalijama i ispuštanjem čestica iznad vrijednosti dopuštenih u EU-u, proizvoditi i držati meso, mlijeko i riba u objektima koji ne zadovoljavaju europske propise ili prodavati lijekovi čija dokumentacija ne odgovara europskim standardima, što jest na korist dijela proizvođača, ali je na štetu svih potrošača.

No jedan dio hrvatskih odgoda važan je za preživljavanje pojedinih sektora, poput mogućnosti zadržavanja uravnoteženog iznosa poticaja u poljoprivredi, čiju će isplatu postupno u cijelosti preuzeti EU, zaštitnih mjera za uvoz poljoprivrednih proizvoda, odgode konkurencije u prijevozu na Jadranu, te trajnih iznimki, poput omogućenog daljnjeg djelovanja HBOR-a.

Brošura za domaćinstvo

Kako su informacije o svim tim pitanjima bile u medijskom opticaju tijekom višegodišnjih pregovora, mjesec i pol dana od potpisivanja Pristupnog ugovora nije bio ni prekratak ni nerazuman rok da ih se bez puno truda osmišljeno prezentira širokoj javnosti i time demistificira pregovarački proces, čija je zatvorenost uzrokovala sumnje građana. Time bi dijelom bio ublažen i drugi realan strah građana, onaj od toga je li hrvatska privreda spremna za suočavanje s inozemnom konkurencijom u uvjetima zajedničkog tržišta, no problem je što vlada na ovo pitanje ni ne može pružiti jednoznačno povoljan odgovor.

Najviše što će se o tome moći pronaći i u njenim najopsežnijim brošurama i u onoj kratkoj koju će dostaviti kućanstvima, jest tvrdnja da će konkurentnost našeg gospodarstva ovisiti o “poduzetničkom duhu, ulaganju u nove tehnologije i obrazovanje te promidžbi hrvatskih proizvoda u državama EU za što će biti dostupna sredstva iz europskih fondova”. Tu se još navodi kako tržište od 500 milijuna potrošača predstavlja značajnu šansu za naše izvoznike, no kada se kao primjeri proizvoda koje možemo ponuditi Europi navode tek “paška čipka, kreacija hrvatskog muškog odijela ili paprenjaci”, a da se ne spominje ništa od visoke tehnologije, onda se čovjek doista zabrine i ostaje mu jedino nada da će nas nekako spasiti milijarde iz europskih fondova.

Spomenuti izvještaj Eurobarometra za Hrvatsku, iako je bilježio stabilnu većinu onih koji podržavaju članstvo, pokazao je da još od izbijanja krize 2008. većina građana drži kako će ono donijeti Hrvatskoj više štete nego koristi, pri čemu se osobito pribojavaju prve godine članstva. No iz vladinih materijala stječe se dojam da ni ona sama ne raspolaže nekom ozbiljnom analizom učinaka pristupanja na nacionalnu privredu i prava je sreća što se na zajedničko tržište ne ulazi na dan referenduma, već godinu i pol dana kasnije, koliko još ostaje vremena za jačanje konkurentnosti.

Opravdani strahovi

Dok građani najviše strahuju da će doći do pada standarda te da će priliv strane robe uništiti domaću proizvodnju, istraživanje otkriva da ih, s druge strane, najmanje brinu stvari koje im se često imputiraju, te da oni ne vjeruju ni da će članstvo ugroziti hrvatski jezik niti da će Hrvatska u EU-u potpuno izgubiti suverenitet ili nacionalni i kulturni identitet.

Najnovije, prošlomjesečno istraživanje Eurobarometra za Europu, pokazalo je, također, kako informiranost hrvatskih građana o Europskoj uniji, bez obzira na njihovu nisku samoprocjenu, izgleda drukčije u europskom kontekstu. Hrvatski su ispitanici, primjerice, u tom istraživanju na set činjeničnih pitanja o EU i njenim institucijama odgovarali točnošću od 80 posto, dok je prosjek 27 zemalja EU-a bio 69 posto, po čemu je upućenost hrvatskih ispitanika bila odmah iza onih iz Luksemburga, Austrije i Slovačke. Pokazalo se i da hrvatski građani češće raspravljaju s prijateljima i obitelji o europskim političkim pitanjima nego građani Unije prosječno, te da 49 posto hrvatskih ispitanika smatra kako razumije način na koji funkcionira EU, dok isto drži 42 posto ispitanika s područja 27 zemalja članica.

Ta izjašnjavanja, koja treba uzeti s rezervom kada je riječ o pitanjima koja traže samoprocjenu, pokazuju da su se hrvatski građani tijekom dugotrajnog pregovaračkog procesa približili europskoj tematici, poznavanje koje, u konačnici, ipak najviše ovisi o osobnoj razini zainteresiranosti i opće informiranosti.