Kandidat donatora mije

Izbor Baracka Obame za predsjednika SAD-a u studenom 2008. godine retrospektivno djeluje kao završni čin spektakularne komedije zabune: njezinu je premisu činilo masovno uvjerenje da ovakva predstavnička demokracija posjeduje mehanizme strukturne promjene društvenih odnosa unutar postojećeg ekonomskog poretka. Razočarenje brojnih, deklarativno lijevih američkih političkih komentatora Obaminim mandatom – njegovim nastavkom financiranja vojnih akcija, neispunjenim obećanjem o zatvaranju logora u Guantanamu ili, pak, nedavnim potvrđivanjem zakona kojim je eventualno ispunjavanje tog obećanja naposljetku proglašeno nelegalnim – samo je znak da iz raspleta komedije ipak nisu puno naučili. Izvan dosega lamentacija o Obaminu kršenju ljudskih prava, ma koliko one bile opravdane, naime, i dalje ostaje uvid u temeljnu uvjetovanost političkih odluka klasnim odnosima. Da se situacija neće znatnije promijeniti ni nakon ovogodišnjih izbora više nije vijest, a aktualne kampanje republikanskih oponenata na unutarstranačkim izborima za Obaminog protukandidata donose mahom karikaturalne potvrde te teze.

Eksplicitno vrijeđanje

Donji prag njihovih retoričkih egzibicija proglašavanje je sadašnjeg predsjednika “europskim socijalistom” i “komunistom” za kojeg glasaju oni koji zapravo žele živjeti na Kubi ili u Sjevernoj Koreji. Gornji su prag međusobne optužbe zbog seks-skandala, bračnih nevjera i – kuriozitetna bizarnost – poznavanja stranih jezika. Ankete su na nacionalnoj razini u glavne, gotovo podjednake favorite promovirale guvernera Massachusettsa Mitta Romneyja i bivšega glasnogovornika Predstavničkog doma Kongresa, Newta Gingricha. Komplicirana procedura, koja podrazumijeva niz varijacija u izbornim pravilima različitih država, tendira da već nakon prvih krugova glasanja profilira najsnažnijeg kandidata. Ove godine, nakon dosadašnjih biranja u Iowi, New Hampshireu i Južnoj Karolini, potvrdila je tek neizvjesnost utrke: pobjeđivali su, redom, Romney, Richard Santorum i Gingrich.

Kampanja će se stoga vjerojatno zaoštriti, iako nije jednostavno naslutiti posljedice tog zaoštravanja nakon što je već njezin uvodni dio strmoglavio kriterije rasprave na razinu eksplicitnog vrijeđanja i osobnog dezavuiranja. Neposredno uoči izbora u Iowi, tako, bivša Gingrichova supruga otkriva u ekskluzivnom intervjuu da joj je on svojedobno predlagao “otvoreni brak” kako bi nastavio svoju izvanbračnu vezu. Iako je kampanju dobrim dijelom oslonio na propagiranje obiteljskih i kršćanskih vrijednosti, Gingrich uspijeva eskivirati opasnost nizom inkonzistentnih reakcija: optužuje “liberalne medije” za senzacionalizam, mada je sam opravdavao napade na Billa Clintona nakon “afere Lewinsky”; poriče krivnju, mada istodobno tvrdi kako se u međuvremenu promijenio i “približio Bogu”. Biračima, pokazalo se, sasvim dovoljno: usprkos predviđanjima, uvjerljivo je svladao Romneyja. A tome su doprinijeli i reklamni napadi na granici nenamjernog samoparodiranja, poput televizijskog spota koji protivnika ismijava zbog toga što zna govoriti francuski.

Agresivne, negativno intonirane reklamne poruke cijelo su vrijeme, zapravo, jedno od glavnih propagandnih oružja svih republikanskih kandidata, izrazitije nego što je to bilo uobičajeno čak i unutar vrlo labavih okvira dobrog ukusa američkog političkog oglašavanja. Samo, neprecizno bi bilo registrirati taj pomak u perspektivi brzopoteznih svođenja kampanje na dokaz sve moćnije i sve pogubnije medijske spektakularizacije i personalizacije politike, kao što to čini najveći dio podsmješljivih liberalnih komentara: prljava je igra ipak prvenstveno efekt zakonskog okvira političke borbe.

A njega je dalekosežno transformirala odluka američkog Vrhovnog suda otprije dvije godine, kada je, u sporu između Savezne izborne komisije i udruge Ujedinjeni građani, pod Prvi amandman Ustava i proklamiranu slobodu govora supsumirano pravo na osnivanje “Super PAC-ova” (Odbora za političku akciju), organizacija kojima je, prvi put u povijesti, dozvoljeno prikupljanje neograničenih donatorskih iznosa za plasiranje vlastitih kampanja. Oni, doduše, ne smiju djelovati u izravnoj koordinaciji sa stožerima kandidata jer su formalno neovisni, ali se baš zbog toga mogu kudikamo izravnije uključiti u političke sukobe: upravo su sve brutalniji osobni napadi evidentan učinak takve autonomije.

Klasni rat

Posljedice uklanjanja limita donacija pritom su frapantne. Procjenjuje se da će samo na televizijsko oglašavanje u ovogodišnjoj predsjedničkoj kampanji biti utrošeno pet milijardi dolara, skoro dvostruko više nego u prošloj. Već na izborima za Senat 2010. godine, prvima održanima po novim pravilima, iznos koji su legalno prikupile vanjske, “neovisne” lobističke grupe premašio je iznos koji su prikupili stranački odbori. Čak 72 posto tog iznosa pritom je došlo od interesnih skupina kojima je ranije bilo zabranjeno financiranje kampanja, a samo je trećina odbora objavila imena svojih donatora, naspram 97,9 posto koliko ih je otkrilo donatore na izborima šest godina ranije. I dok američki novinari sličnim statističkim podacima pokušavaju protumačiti radikalnu rekonfiguraciju političkog marketinga, postaje jasno da je novi zakon otvorio prostor za golemi, nekontrolirani utjecaj kapitala na političke procese, ionako odavno pretvorene u instrument egzekucije klasnih interesa. Ili, kao što je to prije nekoliko godina lijepo formulirao multimilijarder Warren Buffett: “Naravno da postoji klasni rat, ali moja klasa, klasa bogatih, je ta koja ga vodi, i mi pobjeđujemo.”

Daleko od toga da je svejedno hoće li republikanske izbore naposljetku osvojiti žestoki promotor prodora kršćanskih vrijednosti u javni prostor Newt Gingrich, Mitt Romney, koji akcent stavlja na fiskalnu disciplinu ili neki treći, trenutno manje izgledan kandidat. Još je veća razlika između eventualne konačne pobjede bilo koga od njih i ponovnog izbora Baracka Obame. Ipak, prije svake fetišizacije neupitnih političkih razmimoilaženja pretendenata na predsjedničku funkciju vrijedi se prisjetiti da spektar ponuđenih pozicija djeluje znatno uže promotrimo li ga u kontekstu interesa krupnog kapitala; odnedavno, eto, lišenih bilo kakvog ozbiljnijeg zakonskog ograničenja. Tko u to imalo sumnja, trebao bi proučiti listu najeksponiranijih donatora predstojeće Obamine kampanje: ime autora ranije navedenog citata, samoproglašenog korifeja klasnog rata, tamo je pri samom vrhu.