Muzička partitura o starenju

Predstava “Prolazi sve” Olivera Frljića u Dramskom kazalištu “Gavella”

Predstava “Prolazi sve” Olivera Frljića, prema tekstu Dubravka Mihanovića, još jednom je pokazala ono što o ovom redatelju već znamo. Bez obzira na to bavi li se vrućim političkim problemima, društvenim kronikama ili dječjim fantazijama, Frljić u svaku izvedbu unosi potrebnu dozu ironijske živosti i scenske zaigranosti. Čak i njegovi protivnici moraju priznati da mu predstave pršte energijom, začudnim scenskim rješenjima i iskošenim humorom.

Nakon zabadanja prsta u oko balkanskim političkim gadostima i nakon predstava koje su bile zabranjivane i izazivale skandale, u komadu “Prolazi sve” Frljić se pozabavio naoko mirnijim pitanjem ljudskog starenja. Kada protutnje svi ratovi, kada se na vlasti izmijene crveni i crni, i kada nekako preguraju siromaštvo i nedaće, ljudi nužno dolaze do svoje posljednje stanice – do staračkog doma.

Siromaštvo drame

Tako u ovoj predstavi gledamo galeriju slikovitih likova koji su nekada bili gorljivi partijski aktivisti, zapaljivi domoljubi ili marljivi službenici, a danas su samo starci. Ipak, tu i tamo još se nije ugasio erotski žar, ljudi se na kraju života dotjeruju više nego što bi trebali i prkosno brane sjećanje na to da su nekada bili mladi i puni vatre. Sijevne ponegdje i kakav animozitet između “intelektualaca” i običnih radnika, negdje u dubini pulsiraju podjele u kojima se prepoznaju Hrvati, Srbi i Albanci, ali svi zajedno funkcioniraju kao tragikomična grupa nemoćnih, koji se na kraju puta grčevito drže jedni za druge.

Naravno, pitanje koje visi nad cijelom izvedbom glasi: Što je život i kakvog je smisla imao sav taj tegobni put? Pisac teksta Dubravko Mihanović ostao nam je dužan ne toliko za odgovore na ova pitanja koliko za naglašavanje važnosti ljudskih dilema na kraju života. Ni Mihanovićevi scenski junaci nisu bili postavljeni kao kompleksni likovi s gomilom vrlina i mana, nego tek kao makete za društvenu poziciju starenja. Filozofski gledano, Mihanovićeva rečenica kako nakon svega “život jednostavno završi” biološki je točna, ali je dramski prilično prazna.

U tom siromaštvu drame odlično se snašao Oliver Frljić koji nam je, od kolijevke pa do groba, predstavio uzbudljivu slikovnicu ljudskog života u koju možemo dileme o zadnjim pitanjima upisivati sami. Tako predstava “Prolazi sve” funkcionira kao precizna muzička partitura ili mjuzikl o starenju, u kojem se, uz puno živosti, brzo mijenjaju vremenske epohe, politički režimi i godine starosti glavnih junaka.

Glumačka svježina

U toj dinamičnoj izmjeni scenskih slika odlično su se snašli “Gavellini” glumci, među kojima nije bilo lošeg mjesta, duhovito poentirajući političke lomove, društvene situacije i karakterne osobine junaka u starosti. Vrijedna osobina Frljićevih predstava je u tome što glumcima na osebujan način uspijeva omogućiti prostor za igru. Jednom je to politički problem, drugi put kopanje po vlastitoj intimi ili se naprosto radi o svježini scenske igre. U predstavi “Prolazi sve” treba istaknuti Jelenu Miholjević, nositeljicu glavne uloge koja je superiorno, s puno glumačke zrelosti, iznijela lik Franje i njezin život u kojem su se smjenjivali politički ideali, razočarenja, socijalne nedaće i intimne tragedije. S lucidnim minijaturama ne zaostaju Ivana Roščić, Filip Križan, Enes Vejzović, Dijana Vidušin, Antonija Stanišić Šperanda, Sven Medvešek, Ksenija Pajić, Janko Rakoš, Barbara Nola i Amar Bukvić.

Sve u svemu, “Prolazi sve” glumački je vrlo dopadljiva predstava kojoj, nažalost, nedostaju gornji slojevi dramske slojevitosti da bi zaista bila velika.