O mojoj Rijeci

Početkom decembra meseca 2011. godine iz Beograda, u kom živim, radim i plaćam sve svoje dugove i račune, preko Zagreba, otputovao sam u Rijeku na jednomesečni boravak u tamošnjoj Rezidenciji za pisce i druge umetnike koja ponosno nosi ime (in)famoznog književnog buntovnika Janka Polića Kamova.

Moje raspoloženje u kasnu jesen uvek je prirodno tmurno, a tih dana ono je bilo izuzetno pojačano činjenicom da sam se našao na udaru mnogokrakog i polimorfnog, neuhvatljivog polipa koji nazivamo “svetskom ekonomskom krizom”. U Rijeku sam, naime, pozvan neposredno pre nego što sam, naglo i neočekivano, ostao bez primanja nakon što mi je beogradski dnevni list “Press”, za koji sam pisao redovnu subotnju kolumnu, otkazao angažman samo dan nakon mog novembarskog gostovanja u emisiji “Nedjeljom u dva” kod Ace Stankovića. Iako, kako mi je objašnjeno, sa samom emisijom ta nagla i neopoziva odluka kolegijuma “Pressa” nije imala nikakve veze.

“Svetska ekonomska kriza je”, rekli su mi.

“Hm, razumem, da”, uzvratio sam. I pomislio: ups!

A već sledećeg trenutka na moja nespremna leđa survala se ta prokleta svetska ekonomska kriza, ni manje ni više. Pa kako onda čovek da se ne oda crnim mislima?

Prokleta svetska kriza

Tih dana zamračivao sam sobu, sedeo u uglu, grickao nokte i mislio kako su užasna ova vremena u kojima živimo i kako je od njih groznija jedino naša totalna individualna nemoć da pomognemo bilo kome ili bilo čemu. Pa čak, ispada, i sopstvenom dupetu. Mislio sam i o tome kako su danas sve naše utopije mračne. Informacijski overloud naučio nas je samo jednome: da što više doznajemo, sve manje znamo. Da što više imamo, sve više nemamo. Mi se više ničemu dobrom ne nadamo i više ni u šta ne verujemo. Sve što ukazuje na budućnost naše civilizacije, ukazuje ujedno i na njenu neminovnu propast – dalji razvoj biotehnologije, znamo, rezultiraće pandemijom i pomrećemo poput laboratorijskih pacova, nanotehnologija će se sto-posto otrgnuti kontroli: siva masa mikro-robota će nas osvojiti i porobiti, o globalnom zagrevanju ili prenaseljenosti planete da i ne govorim – sve, baš sve vodi ka uništenju ljudske vrste, čitave planete ili čak Sunčevog sistema. Ali, prvo treba preživeti ono kroz šta danas prolazimo – prokletu svetsku ekonomsku krizu.

“To tvoje pisanje u ‘Pressu’ ionako je bilo neprirodno”, rekao mi je tih dana jedan prijatelj, “i za tebe i za ‘Press’.”

“Ko te je vukao za jezik”, rekao mi je drugi, “nemaš kome da se žališ.”

Svako je u datoj situaciji, činilo se, bio pametniji od mene. A ja sam slušao malo jednog, malo drugog, pa onda i trećeg, četvrtog, petog, sve dok mi se nije zavrtelo u glavi. U situaciji u kojoj sam se našao, izvesnost jednomesečnog boravka u Rijeci za mene je izuzetno naglo dobila na vrednosti. Razumeo sam da mi je darovana mogućnost da ukradem jedan mesec nevolji i poštedim sebe, barem nakratko, onih elementarnih briga čistog preživljavanja – kakva neslućena privilegija!

Prvi utisak traje večno

Pored toga, radovalo me je što je baš, eto, Rijeka tako neočekivano postala moj prvi i prevashodni štit od nemilosrdnih udara svetske ekonomske krize koja je evidentno krenula baš preko mojih leđa. Rijeka je za mene oduvek uživala jedno posebno mesto među gradovima, verovatno prilično nesrazmerno njenoj realnoj veličini i važnosti. Rođen sam u Puli, u kojoj sam proveo detinjstvo, i često sam tokom tih prvih godina života s majkom i sestrom, ponekad i s ocem, odlazio kod ujaka i ujne koji su živeli u Rijeci. Pula i Rijeka, tako, bili su jedina dva grada koja sam do svoje šeste godine poznavao. U mom detinjem kosmosu, sastavljenom iz srazmerno malog broja beskrajno velikih i važnih stvari, Pula je bila pitoma, razlivena i mirna, bezbedna laguna, a Rijeka nepoznata, velika, opasna, tamna i nazubljena, grad u kom je bezbojno more oklopljeno masama gvožđa i cementa i u kom se visoke i mračne zgrade preteći nižu jedna iznad druge – Levijatan, Vavilon, Gotam-siti, ništa manje. A ako neko smatra da preterujem, dobro, ja to činim, ali samo u onoj meri u kojoj je nekada, pre dobrih četrdeset godina, preterivao moj naivni, detinji um.

Međutim, prvi utisak traje večno, pa sam ja tako i kasnijih godina od Rijeke očekivao istu tu vrstu nazubljenosti, istu oštricu koju sam u njenom duhu uočavao još tada, kad sam bio izuzetno mali. I dobijao sam je, praktično neprestano.

U doba panka, koji me je u ranim tinejdžerskim godinama izmenio iz osnova i za moje stasavanje značio daleko više od bilo čega drugog, Rijeka je, posle Ljubljane, bila drugi po važnosti jugo-pank grad. Senzibilitet riječkog panka, međutim, razlikovao se od ljubljanskog jednako koliko i od londonskog, mančesterskog ili njujorškog. Riječki bendovi – Paraf i Termiti pre svih ostalih – spajali su bes i nihlizam panka sa specifičnim duhom ovog tvrdog, industrijskog grada koji je od ranije dobro znao kako da ukrsti buntovništvo i otpor, karnevalsko ludilo i čistu zajebanciju. Isti taj duh već godinama sublimira i neprestano nadograđuje Let 3, a uočavamo ga i kod nove generacije riječkih pank bendova, poput Pasa ili Diskurza. Čak sve to više nikoga i ne čudi. Danas najviše gradske institucije rado priznaju kontra-kulturu i uličnu kulturu grada kao važan deo njegovog urbanog tkanja i ponose se alternativnim identitetom Rijeke. Iako takvi neočekivani obrti svaku pravu kontra-kulturu blokiraju i dezorijentišu, Rijeci se mora priznati da spada u jedan od retkih gradova koji znaju da se ponose sopstvenim autsajderima.

Kamovljev osećaj sveta

“Živim u Rijeci, u divnome gradu”, pevali su rani Parafi, oporim glasom Valtera Kocijančića, “živim u rupi, najvećoj u Jugi!”

U tu “rupu” stigao sam autobusom iz Zagreba prve subote u decembru 2011. Bilo je tmurno i sipila je neka dosadna kiša, ali temperatura je bila blaga, pa sam najpre odabrao jednu od bašti riječkih kafea koji se nalaze doslovno posvuda po gradu i seo da na miru popijem espreso i mineralnu vodu, a tek tad sam okrenuo potrebne telefone te bio ljubazno dočekan, a samo nešto kasnije i smešten u impresivan prostor Rezidencije “Kamov”.

Reč je o prostranom i luksuznom stanu salonskog tipa koji se nalazi na trećem spratu neobične kuće s više naziva: “La Bella Ebrea”, “Židovka” ili, naprosto, “Kuća Silić” (u kojoj se nalazi i sjajna knjižara “Ribook” koja je partner grada u realizaciji Rezidencijalnog programa “Kamov”). Ova eklektična ekstravaganca, kitnjastog i asimetričnog obličja, delo arhitekte Carla Conighija, dovršena je 1909. godine, samo godinu dana pre Kamovljeve smrti u Barseloni. Ne znam da li ju je sam Kamov video i šta je, ako išta, mislio o njoj.

Nalazi se u samom centru grada, ta lepa Jevrejka. Pročeljem gleda na Trg sv. Barbare, i toliko odudara od ljupkih premda uniformnih kuća koje je okružuju da je svakako morala da privlači pažnju još dok je građena. Međutim, poznato je da je te 1909. Kamov ležao u bolnici u Zagrebu, a već 1910. u mrtvačnici u Barseloni. U međuvremenu, mnogo je pisao, putovao, pio i na sve moguće načine izgarao. Uostalom, njemu se i tada, pre čitavih stotinu godina, baš kao mnogima danas, sve činilo odveć kužno i lažno i urušavajuće i nepopravljivo i dostojno jedino i isključivo prezira. Nije čudo što ga Matoš nije razumeo, nije čudo što ga niko nije razumeo. Sve je u njemu sazrevalo i gnjilo u furioznom ritmu. Kamov je sve radio prebrzo i pre vremena. Tako je, uostalom, i umro.

Danas, grad se ponosi njegovim spomenikom, likom vižljastog mladića kratke kose i s velikom mašnom koji se kulerski oslonio na ogradu mosta preko Rječine. A ja se dvoumim: mogao bi to zaista da bude Janko Polić, taj nepokolebljivi hulitelj, buntovnik i vagabund, najstrašniji pesnik Hrvatske i vitez crne psovke, ali bi ujedno mogao da bude i gotovo bilo ko drugi. A ja živim u Rezidenciji koja nosi njegovo ime i pitam se da li je njemu, Kamovu, samoproglašenom potomku Noinog prokletog sina Hama, praoca crne rase, svim tim okasnelim počastima učinjena ikakva, ma koliko okasnela, pravda, da li je njemu, tako crnom i tako odbačenom, bilo kakva pravda uopšte potrebna, ili je svime time zapravo nama ostalima poručeno nešto sasvim drugo u ovo doba kada sve prebrzo sazreva i truli, i kada je Kamovljev osećaj sveta – njegovim savremenicima čudan do neprihvatljivosti – tako razumljiv i savremen.

U utrobi tržnice

Došljačke melanholije, na sreću, brzo prolaze. Presanjao sam jednu neobičnu noć i već sutra se, pod raskošnim decembarskim suncem, lako uklopio u primamljivi riječki gradski ritam. Od samog početka na ulicama i trgovima Rijeke u potpunosti sam se osetio kao kod kuće. Nakon jutarnje kafe i pisanja, odlazio bih do gradske tržnice, ponekad bih usput kupovao grobnički kruh, dagnje i paški sir, ili tartufe u maslinovom ulju, brokule i radič, ponekad suve modre smokve i slatke, sočne kruške, ponekad bih samo šetao i razgledao, a uvek bih zalazio sve do samog dna tržnice gde se nalazi ribarnica od pocrnele opeke, s lukovima i stubovima, rad arhitekte Carla Pergolija u kombinaciji secesije i neoromaničkog stila, veličanstvena i misteriozna poput hrama, a pored nje čuveni buffet “Fiume” i u njemu domaća biska i laka riblja juha i sipa s ječmom na crno i zapečenom palentom. Uopšte, sve te istarsko-kvarnerske kulinarske đakonije, kojima Rijeka obiluje i koje servira nonšalantno i bez prevelike pompe kao da i nisu bog zna šta – na primer, onaj vrhunski pas u malvaziji s kuvanim krompirom i blitvom u “Mornaru”, ili rižoto s belom ribom i tartufima u gostionici “Rijeka” – sve su to stvari koje se ne zaboravljaju lako.

Kafu bih svakog dana pio u nekom drugom od svih tih raznoraznih kafića svuda po gradu, a potom bih se pentrao po riječkim vrletima, stepenicama i uskim, strmim ulicama sve do visokih, gornjih gradskih sfera gde bih konačno, udišući vazduh koji je tu znatno oštriji nego dole, u lavirintu uskih ulica starog grada, zastajao i okretao se pa, uzbuđen kako to može da bude samo kontinentalac pred prizorom beskrajne vodene mase, dugo posmatrao more kako svetluca i mreška se preda mnom. Tamna energija izlazila je u takvim trenucima slobodno iz mene i sve one moje beogradske apokaliptičke paranoje i neprestane brige i pomisli o sopstvenoj propasti, propasti naše civilizacije, vrste i konačnom kolapsu svega što postoji, dok sam stajao tu, nad Rijekom, i posmatrao more, činile su mi se, pre svega, nadasve glupima.

Predveče sam se, ispunjen dobrom energijom, vraćao u stan, sedao za radni sto i kroz prozore dnevne sobe posmatrao kako se noć spušta na opusteli Trg sv. Barbare i predivno osvetljeni Gradski toranj sa zvonikom pod zelenom kupolom, gradskim grbom i velikim belim satom, na kom su časovi označeni rimskim brojevima. Radio sam na knjizi koju sam pisao tokom čitave godine i koja s vremenom i mestom na kom sam se trenutno nalazio nema ama baš nikakve veze, pa sam se smešio svaki put kad bih, odlutavši preduboko u priču i ostavši tako bez kontakta sa stvarnošću, naglo podigao pogled i shvatio da to Rijeka iz 2011. (a ne Veliki Bečkerek iz 1932. godine) svetluca kroz moj prozor. Pa sam ga otvarao širom, bez obzira na vremenske uslove – a umela je povremeno nad gradom da se navuče siva masa teških oblaka i da onda po dva ili tri dana bez prestanka zaliva grad kišom, ili da predveče zaduva burin, pa da se do jutra razvije u pravu pravcatu buru koja neumoljivo trese tende, obara stolice i nosi šarene suncobrane pustim ulicama – osluškivao galebove i gotovo nečujni šum mora u pozadini svih gradskih zvukova, i radovao se otvoreno, poput deteta, što sam upravo tu gde jesam.

Neumoljivo vreme

Riječane sam upoznao kao opuštene i prirodne ljude koji “došljaka” prihvataju otvoreno i s istom vrstom ophođenja koje se ukazuje bilo kome ko bi se mogao srazmerno bezbedno klasifikovati kao “domaći”. Te parohijske distinkcije (“došljak”, “domaćin”), uostalom, kod izrazito otvorenih Riječana, čini se, ne igraju posebno važnu ulogu. Družio sam se tako, koliko sam stigao, sa svojim starim prijateljima (poput Vedrane i Ljubiše), ali sam upoznao i mnoge nove, drage ljude. Teško bi, prirodno, bilo navesti ih sve, ali neke scene blistaju u mojoj svesti: na primer, kako s Lenkom hodam po niskom parapetu terminala sve do samog kraja, duboko u moru, i nazad do grada. Ili kako s Teom pijem kafu uvek u nekom drugom gradskom kafiću. Pa kako se s Nikicom brzim korakom spuštam niz četiri stotine trsatskih stepenika sve do Rječine. Pa onda još toliko sličnih vinjeta u društvu Nine, Marine, Sandre, Toma, Marka, Aljoše… Mnoga imena riječkih poznanika i prijatelja, novih i starih, i još mnogo trenutaka provedenih u društvu s njima, mota mi se trenutno po glavi. Pamćenja (još uvek) imam, ali raspoloživog prostora u ovom tekstu sve je manje.

Mesec dana mog rezidencijalnog boravka u Rijeci, sve u svemu, prošlo je izuzetno brzo. Prebrzo. Na svaka tri ili četiri dana provedena u gradu imao sam obavezu da otputujem drugde. Bio sam najpre u Puli, na tamošnjem čuvenom Sajmu knjiga, pa u Zagrebu, na dodeli ovogodišnje nagrade VBZ-a, a potom i dva puta u severnoj Italiji, gde sam imao književne nastupe u gradićima Palmanovi i Tarćentu. Odlazio sam, takođe, do Opatije i Krka.

Vreme je, naravno, ravnodušno prema mojim obavezama, neumoljivo odmicalo. Listovi s velikim crnim brojevima i nazivima dana otkidali su se jedan za drugim i lepršali s onog večitog kalendara na onom večitom belom zidu. Mesec decembar bližio se kraju, spremali su se praznici, Božić pa Nova godina, a nakon toga i kraj mog boravka u ovom gradu.

Kako su dani odmicali, sve češće sam se prisećao svog beogradskog života. Prebirao sam po pozamašnom katalogu problema, nevolja i gužvi (emotivnih, porodičnih, poslovnih, finansijskih – you name it) koje sam ostavio za sobom i zatrpao svim sjajnim utiscima koje je Rijeka tako neštedimice iznela pred mene. Zadnjih decembarskih dana, dok su svi oko mene veselo slavili, uz kuvano vino, bakalar na bijelo i druge delicije, ja sam se, nakon dva konsekventna putovanja pravo pod Dolomite, u jedan sasvim drugačiji klimatski pojas, jako razboleo. Novu godinu sam, stoga, proveo kod kuće, družeći se s papirnim maramicama, kapima za nos i sirupom za kašalj, i nastojeći da tokom te “vesele” noći, dok su do mene dopirali zvuci koncerta koji je grad Rijeka priredio za svoje građane (nastupali su, sasvim u skladu s riječkim alter-kredibilitetom, Diskurz, Gustafi i Dubioza kolektiv), dovršim svoj roman na kom sam rad započeo doslovno godinu dana ranije, u Las Vegasu, Nevada, tokom novogodišnje noći 2010. Nisam uspeo.

Ususret apokalipsi

Ipak, nisam mnogo očajavao. Kad sam video da ne ide, puštao sam muziku koju volim, grickao panettone, ispijao već ohlađeni čaj i kroz otvoreni prozor posmatrao grad koji me je okruživao sa svih strana, sâm i presrećan u njemu, tih prvih, ranih časova nove 2012. godine.

Iz Rijeke sam otputovao autobusom, drugog januara popodne. Nekoliko narednih dana oporavljao sam se od bolesti kod prijatelja u Zagrebu. Ujedno, kupio sam svu energiju koja mi je trebala za novi povratak u Beograd. Što se tiče “svetske ekonomske krize”, pomenute na početku ovog izveštaja koji se produžio preko svake mere, ona je, prirodno, i dalje bila tu, svi su uglavnom samo o njoj i govorili, samo što sam ja u proteklih mesec dana obilato koristio tu fantastičnu privilegiju da je barem privremeno ne primećujem. I dalje sam, naravno, bio nezaposlen i bez primanja. Kako je autobus po neprestanoj kiši prevaljivao kilometre klackajući se mokrim autoputem i bližeći se Beogradu, bio sam sve svesniji te sumorne činjenice. Nastojeći da barem još nekoliko sati ne mislim o svojim problemima, listao sam novi broj “Globusa”. Pažnju mi je privukao intervjuu s vodećim svetskim liderom za problematiku kolapsa civilizacija, Jaredom Diamondom. Govorilo se – a o čemu bi? – o svetskoj ekonomskoj krizi i mogućoj propasti zapadne civilizacije. Iako dežurni skeptici, a takvih uvek ima, smatraju da ovo kroz šta prolazimo i nije svetska ekonomska kriza, već pre “svetska ekonomska kriza”, još jedna uspešna medijska izmišljotina poput “ptičje”, “svinjske” i kojekakvih drugih “gripa” kojima su nas smehotresno plašili u (nedavnoj) prošlosti, lično držim da stvari baš nikako nisu za potcenjivanje kad neko poput Jareda Diamonda proceni da su šanse da će civilizacija uskoro propasti 49 procenata, a da će opstati 51 posto. Nije mene, međutim, uznemirila tako uska margina između kolapsa i nove istorijske prilike, nije me čak uznemirila ni ta sušta nejasnoća termina “propasti” i “opstati”, već sneaking suspicion da je ta njegova, navodno fatalistička razmera od 49:51, naprosto – previše privlačna! Zavodljiva je i neprirodna, smišljena da se dopadne. Zaudara na marketing više nego na veliku, mračnu istinu. Prokleti su svetovi u kojima mudraci govore istim jezikom kao i despoti, rekao je neko, nekad. A možda i nije.

Autobus je prodirao kroz mastiljavu tamu i dosadnu zimsku kišu srpskim delom autoputa prema Beogradu. Zaklopio sam časopis, spustio glavu na naslon sedišta i zaklopio oči. Rijeka je već bila predaleko od mene. Tamna beogradska briga oko svega i svačega ponovo me je oblivala od glave do pete. Sa svakim pređenim kilometrom bio sam sve sigurniji da je upravo to, ta Diamondova potreba da bude dopadljiv čak i dok nam proriče smrtnu presudu, krunski dokaz da nam se apokalipsa zaista bliži.