Sumrak idola

Čini se da je suočavanje s traumatičnim temama iz nedavne prošlosti na pozornicama teatara

bivše Jugoslavije ušlo u svoju komičnu fazu. Predstava “Zbogom SFRJ”, koja je nedavno premijerno izvedena u Ateljeu 212 u Beogradu, pokazuje da rane krvavog raspada, koliko god još bile nezaliječene, postaju predmetom ironije i crnog humora. Redatelj Kokan Mladenović, koji potpisuje i istoimeni komad, bio je u kreiranju predstave inspiriran filmom Wolfganga Beckera “Zbogom, Lenjin”, koji s puno topline govori o jednoj obitelji nakon rušenja Berlinskog zida. Razlika je u tome što se u filmu humorno govori o ujedinjenju Njemačke u trenutku naraslih nada da svijet može postati bolji, a beogradska se predstava bavi raspadom Jugoslavije i očajem milijuna ljudi usred ratnih užasa.

Kreiranje lažne stvarnosti

U središtu priče je učiteljica koja vjeruje u socijalizam i Jugoslaviju, a koja na posljednjem kongresu SKJ-a doživljava moždani udar i iz kome se ne budi sljedeće dvije godine. Da bi majku sačuvao od slika ratnog užasa, njezin sin u kući kreira lažnu stvarnost i uvjerava majku da je sa sistemom i zemljom sve u redu. Dok majka kroz prozor čuje tenkove koji idu na Vukovar i sluti da se nešto strašno događa, crnohumorno djeluju scene u kojima sin kućnom kamerom za majku snima TV dnevnik u kojem se vidi kako topovi sa Srđa najavljuju početak nove turističke sezone u Dubrovniku ili kako joj propali profesor marksizma, u prilično jadnom stanju, dolazi čestitati rođendan. Tu su i bivši omladinski rukovodilac, koji se pretvorio u tajkuna žednog brze zarade, i mala galerija nesretnika koji se, žaleći za Jugoslavijom, snalaze u preživljavanju.

Cijela predstava satkana je od nostalgičnog sjećanja na vrijeme u kojem se živjelo bolje i tupog gledanja u realnost ispunjenu nacionalističkim huškačima, ratnim profiterima i tajkunima koji gaze sve oko sebe.

“Zbogom SFRJ” ne problematizira naročito ni socijalizam ni Jugoslaviju: ostajanje na tezi da se s Jugoslavijom dogodilo nešto strašno i da milijuni stanovnika te zemlje to nisu zaslužili, velika je mana predstave. O tome da je nečijom zaslugom marksizam u srednjim školama smatran najgorim predmetom, da su partijski aktivisti neprestano svojim drvenim jezikom odbijali ljude od vjere u sistem i državu te da su, na koncu, milijuni tih istih radnih ljudi i građana prigrlili svoje nacionalističke elite, nema ni govora.

Bez kritičke distance

Iako treba pohvaliti glumački ansambl predvođen Darom Džokić, Hanom Selimović, Nenadom Ćirićem, Renatom Ulmanski i Marinkom Madžgaljom, koji je uz puno vještog parodiranja pokazao da na kraju procesa kojem je nepodnošljivo nedostajalo mudrosti i morala danas živimo u političkom i socijalnom smeću, predstava je u cjelini ispala tek dobro upakirana bulevarska crna komedija na temu smrti Jugoslavije, koja se nije uzdigla do jasnog pitanja o odgovornosti svih onih koji su u tome sudjelovali.

Bez takvog pitanja o Jugoslaviji, u kazalištu ili bilo gdje u javnom prostoru, slatka nostalgija u Srbiji ili domoljubno ogorčenje u Hrvatskoj prevladat će nad osobnim preispitivanjem onoga što se događalo kad je grmjelo. Nedostatak jasne kritičke distance o nama u tome vremenu onemogućit će nam da oprostimo i sebi i drugima, da na pošten način kažemo pravo “Zbogom SFRJ” i da nakon svega, za sebe i svoje potomke, započnemo graditi novi život.