Triptih o prostituciji

U preporodu austrijske kinematografije posljednjih desetak godina, uz predvodnika Michaela Hanekea najvažniju su ulogu odigrala dvojica dokumentarista – Ulrich Seidl i Michael Glawogger. Obojica su koketirala s igranim filmom: Seidlov najpoznatiji rad “Pasji dani” igrani je film rađen u naturalističko-dokumentarističkoj maniri (njegovi pak formalno dokumentarni filmovi nerijetko su na granici dokumentarnog i igranog), dok je ključni dio Glawoggerova opusa, neformalna “globalizacijska trilogija”, nastala u tradiciji izrazito aranžiranih dokumentaraca, što znači da stvarni ljudi glume sami sebe za potrebe filma, a štošta od onog što vidimo nije kamerom i mikrofonom uhvaćeno nepriređeno, nego je namješteno, doduše na način na koji se i inače odvija svakodnevnica tih ljudi.

Naturalističko fetišiziranje

Nakon “Megagradova” iz 1998. i “Smrti radnika” iz 2005., Glawogger je trilogiju zaokružio prošlogodišnjim naslovom “Slava kurvi”, koji je nakon projekcije na zagrebačkom Human Rights Film Festivalu došao i na repertoar Dokukina.

Za “Slavu kurvi”, triptih o prostituciji u Tajlandu, Bangladešu i Meksiku, još više vrijedi ono što i za prva dva filma trilogije – stvarne prostitutke očito glume situacije iz vlastitih života za Glawoggerovu kameru, a stil je izrazito senzacionalistički. Fotografija izražajnih boja i montažno uvezivanje vizualno atraktivnih kadrova s melodijski zaraznim pop pjesmama više podsjećaju na svjetove igranih nego dokumentarnih filmova, a ponovno se iskazuje i autorova fascinacija egzistencijalnom bijedom i grubošću, zapravo svojevrsno naturalističko fetišiziranje.

Dok se iz “Smrti radnika” najviše pamte kadrovi kaotične lagoske klaonice/tržnice na otvorenom, “Slava kurvi” nudi užasnu bijedu bangladeške prostitucijske zone u kojoj se najnormalnije p(r)odaju i djevojke vjerojatno ne starije od 15-16 godina, te opskurni ambijent meksičkog prostitucijskog naselja, gdje je Glawogger inscenirao i eksplicitni seksualni odnos prostitutke i mušterije. Ako ta dva prostora odbijaju bijedom i opskurnošću, onaj daleko luksuzniji tajlandski izaziva distancu deerotizirajućim uredsko-birokratskim načinom na koji prodaja seksa funkcionira.

Šminkerska poza

Kako god okrenuli, od najavljenog Glawoggerova razbijanja klišeja o prostituciji nema ni traga. Upravo suprotno, njegov film prostituciju prikazuje ili degutantnom ili mehaniziranom, upravo onako kako bi je prikazala svaka konzervativna feministkinja. U tom smislu, “Slava kurvi” kudikamo je manje intrigantna nego svojedobni španjolski dokumentarno-igrani projekt “Yo puta” o prostituciji na razvijenom kapitalističkom zapadu; potonja Glawoggera vjerojatno nije zanimala zbog nedostatka “egzotike”, a i zapadnjačkim prostitutkama i njihovim poslodavcima ipak bi se moralo platiti više za sudjelovanje u filmu nego onima iz Trećeg svijeta. Uteg filma je i monotona dramaturgija s gomilom istovrsnog materijala, dok su doista zanimljivi prizori (slobodno vrijeme koje tajlandske djevojke prostitutke provode s mladićima prostitutima, pa se postavlja pitanje tko kome treba platiti; scene između meksičke prostitutke i njezine imućnije ljubavnice) rijetki, a jedini emotivno dirljiv trenutak je kad jedna od bangladeških djevojčica prostitutki lamentira o beznadnom položaju žena.

Predugoj i “prerežiranoj” “Slavi kurvi” bolje bi pristajao naslov “Bijeda prostitutki”, ali onda Glawogger ne bi bio takav coolerski ironičar kakvim se gradi. Žalosno je samo kako je tog šminkera progutala nova ljevica kao tobože jako angažiranog autora, ali s obzirom na njezinu nezrelost, to i ne čudi.