Vježbenica za gerilu
Damir Avdić: “Mein Kapital” (Kapital Records, 2011)
Avdića je teško igdje smjestiti, kao što njegovu poetiku nije moguće zamisliti bez današnjih internetskih okolnosti – što je valjda dokaz da je čovjek prava stvar, to njegovo kloparanje uz vrijeme u kojemu živi, to iskorištavanje mogućnosti toga vremena. Takvih individualaca ima po koncertima malih bendova i nije ga nemoguće zamisliti da glumi u filmu “Old Joy” umjesto Willa Oldhama. Tipovi koji instinktivno sve kuže i nisu im potrebne sve one teorijske lojtrice uz pomoć kojih nas iz dnevnih tiskovina, zbog sklonosti k površnosti, kore kojekakvi opinion makeri suvremenosti.
Miksanje vlastitih iskustava
U drugoj pjesmi novog albuma “Mein Kapital”, koja se zove “Bog je koncept”, Avdić je uglazbio bodrijarovsku sljepariju o ratu kao televizijskom događaju. Posljednjih se dana raspreda o ukidanju stranica megauploada, o sprečavanju daunlodiranja, o svim mogućim zabranama slobodne distribucije informacija, što je nakon internetske revolucije nešto kao kontrarevolucija i što bi za posljedicu moglo imati sustav paralelan ovom oficijelnog interneta. Kao sve snažnija wireless-zajednica, koju neće biti jednostavno zaustaviti.
“Mein Kapital” možete besplatno skinuti s neta, tako da je jasno što o pokušaju zaštite autorskih prava misli Avdić. Mislim, naravno, na ovu specifičnu, gdje se Ameri očinski nameću kao nacija koja će se za to pobrinuti. Album “Mein Kapital” vježbenica je iz gerile današnjih vremena i nije izvikana s ultramodernih ljevičarskih ili s desničarskih, antimodernističkih pozicija. Obje su Avdiću jednako smiješne. On se više fura na miksanje onoga što je sam vidio i iskusio, što suprotstavlja jednodimenzionalnim parolaškim rješenjima današnjih samozvanih spasitelja: “Bakunjine / Jeb’o te Marx opet” namijenjena je ekipi koja nesnosno gnjavi ljevičareći po medijima, a sve iz mekih foteljica; oni su za Avdića pekinezeri iz finih familija, bića koja uopće ne mogu zamisliti kako je to kada sjeverac zahuči po ledini, jer su život proveli na toplom.
To nije divno, biti uvijek na sigurnom, i to Avdić kuži, on to osjeća u kostima, ne mora o tome pametovati. Pa lijepo kaže: da se razumijemo Bakunjine, ne govori ti anarhista, kad bih mog’o uzet’ cash na tebi, uzeo bih, ali sumnjam… zato, između marksističkih smradova i kapitalističkih svinja, uzet ću pare od ovih drugih (prvi su ionako njihove sponzoruše). Jasno kao dan.
Dobro naštiman tip
Avdićevo rifovanje posebna je, ključna priča ovog albuma. Njegovim tekstovima dušu udiše jedna jedina gitara, koja sama često zvuči punije nego nečiji cijeli bend. Dovoljno je poslušati “Revolucionarnu lavu”, gdje dalje nastavlja s analizom tipičnoga angažiranog junaka naših dana, koji bi život dao za Cigane, ali ne ove naše, nego francuske, jer od naših ni kavu u miru ne može popiti. Avdić govori stvari koje znaju mnogi i koje su bazirane, da reknemo krležijanski, na zdravoj ljudskoj logici.
Paradoks njegova djelovanja je u tome što je jedan savršeno normalan i dobro naštiman tip proglašen za luđaka i bijesnog psa suvremene regionalne scene. Netko tko dosta jasno vidi stvari i pritom drži distancu, i to iz estetskih razloga, jer se ne želi miješati sa smećem, obilježen je kao nesabran i opisivan po medijima kao zapjenjeni barikadaš. A Avdić s takvim medijski isposredovanim likom nema nikakve veze. Smijuriji je rekao smijurija, pozerima da su pozeri, sve je uglazbio krajnje asketski, a opet s gotovo barokno bogatim zvukom gitare te podvukao rifom kakav valja tražiti. I snimio album i pol.